Kada su Sjedinjene Američke Države početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka promovisale doktrinu „blizanaca čuvara“, malo je ko mogao zamisliti da će se ti stubovi stabilnosti, Iran i Saudijska Arabija, pretvoriti u rivale čiji će sukob definisati modernu historiju Bliskog istoka. Današnji prizori Dubaija i Dohe u plamenu nisu samo plod trenutne vojne eskalacije; oni su kulminacija stoljeća ispunjenog nepovjerenjem, ideološkim sudarima i neuspjelim pokušajima pacifikacije najosjetljivijeg vodenog puta na planeti

Zatvoreni aerodromi. Neboderi u plamenu. Razrušeni hoteli. Vojna ofanziva koju su 28. februara 2026. godine pokrenule Sjedinjene Američke Države i Izrael protiv Irana ostavlja nezapamćene prizore u regiji Perzijskog zaljeva. Mjesta koja su decenijama važila za oaze stabilnosti i simbole modernizacije, poput Dohe i Dubaija, preko noći su postala poprišta rata s nepredvidivim posljedicama. Suočen s egzistencijalnom prijetnjom, režim ajatolaha u Teheranu odgovorio je na operaciju „Epski gnjev“ (Epic Fury) silovitim napadima na arapske monarhije koje smatra ključnim saveznicima Washingtona.

Nijedna od šest članica Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC), organizacije koju su 1981. osnovali Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), nije ostala pošteđena iranskih represalija. Iako Teheran službeno tvrdi da su mu jedina meta američki vojni objekti u regiji, realnost na terenu to demantuje: od izbijanja sukoba, iranske bespilotne letjelice i rakete pogađaju civilnu infrastrukturu širom arapske obale.

Ovaj brutalni zaokret u odnosima dolazi nakon perioda u kojem su se petromonarhije snažno trudile poboljšati odnose s Teheranom. Čak je i Saudijska Arabija, historijski rival Irana, 2023. godine uz posredovanje Kine potpisala sporazum o normalizaciji odnosa. Ipak, sav diplomatski napor urušen je novom ratnom avanturom, ostavljajući regiju u stanju šoka. Nikada ranije Iran nije udario tako snažno na svoje susjede. Čak ni tokom „dvanaestodnevnog rata“ u junu 2025., Teheran je bio suzdržan, bombardujući samo jednu bazu u Kataru uz prethodno upozorenje kako bi se minimizirale civilne žrtve.

Danas se monarhije suočavaju s nemogućom dilemom: nastaviti s neutralnošću i dijalogom u nadi da će kriza proći ili se otvoreno svrstati uz Izrael i SAD kako bi se jednom zauvijek eliminisala iranska prijetnja. Kako objašnjava Sara Bazoobandi s Instituta za sigurnosnu politiku Univerziteta u Kielu, monarhije moraju balansirati između sigurnosnih prijetnji i zaštite svojih ambicioznih vizija o ekonomskoj diversifikaciji. Neutralnost nosi rizik narušavanja odnosa sa SAD-om, njihovim glavnim garantom sigurnosti, dok svrstavanje u ratni tabor priziva totalno uništenje kritične infrastrukture, poput postrojenja za desalinizaciju vode o kojima Kuvajt i Emirati ovise i do 90%.

Da bismo razumjeli ovu savremenu tragediju, moramo zaroniti duboko u historiju koja je definisala ove odnose, od perioda „blizanaca čuvara“ do današnjeg brutalnog rivalstva.

Korijeni rivalstva i savezništva u Perzijskom zaljevu neraskidivo su vezani za naftu i geopolitiku Hladnog rata. Sredinom 20. stoljeća, sigurnost regije zavisila je od Velike Britanije, koja je držala protektorate nad većinom monarhija i imala ogroman utjecaj na iranskog šaha Mohammada Rezu Pahlavija. Međutim, 1960-ih godina, pritisnut ekonomskim poteškoćama, London je najavio povlačenje svojih snaga „istočno od Sueza“.

Zaljev je već tada bio vitalna tačka za Zapad, a Sjedinjene Američke Države, duboko upletene u Vijetnamski rat, nisu imale resurse da direktno preuzmu ulogu žandara. Washington je stoga osmislio doktrinu „blizanaca čuvara“ (Twin Pillars). Ideja je bila jednostavna: osloniti se na dva najjača regionalna saveznika, Iran i Saudijsku Arabiju, kako bi se obuzdao utjecaj arapskih socijalističkih republika (Egipta, Sirije i Iraka) koje su bile bliske Sovjetskom Savezu.

Ipak, primjena ove doktrine bila je asimetrična. Nixonova administracija preferirala je iranskog šaha, smatrajući njegov režim modernijim i otvorenijim prema Zapadu u poređenju s ultrakonzervativnom saudijskom monarhijom. Teheran je dobio pristup najsavremenijem američkom naoružanju, pretvarajući se u dominantnu vojnu silu regije. To je izazvalo prvu ozbiljnu sumnju u Rijadu. Asimetrija je postala očigledna 1971. godine, kada je Iran, koristeći vojnu nadmoć, zauzeo strateške otoke Abu Musa, Veliki Tunb i Mali Tunb u Hormuškom tjesnacu, upravo u trenutku kada su Ujedinjeni Arapski Emirati stjecali nezavisnost. Šah je taj čin opravdao historijskim pravom Perzijskog carstva, ali je sjeme nepovjerenja bilo posijano.

Sve do 1979. godine, uprkos rivalstvu, Iran i Saudijska Arabija bili su u istom strateškom taboru. Islamska revolucija koja je svrgnula šaha i na vlast dovela ajatolaha Homeinija iz temelja je promijenila kartu regije. Teheran više nije bio zapadni žandarm, već epicentar revolucionarnog islamizma koji je proklamovao izvoz revolucije.

Homeini je monarhije u Zaljevu nazvao korumpiranim marionetama Washingtona i pozvao muslimane širom svijeta da svrgnu svoje lidere. Strah monarhija pretvorio se u paniku u novembru 1979., kada je izbila pobuna u Qatifu, naftom bogatoj saudijskoj provinciji s većinskim šiitskim stanovništvom. Rijad je odgovorio brutalnom represijom, optužujući Teheran za poticanje nemira.

U tom klimatu straha počeo je iransko-irački rat (1980–1988). Iako su se zaljevske monarhije proglasile neutralnima, Saudijska Arabija i Kuvajt su potisnuli svoje rivalstvo sa Saddamom Husseinom i finansijski ga podržali milijardama dolara kako bi porazio režim ajatolaha. Za Teheran, to je bio dokaz da susjedi rade u službi američkog imperijalizma kako bi uništili revoluciju.

Odgovor monarhija stigao je 1981. godine stvaranjem GCC-a. Cilj je bio jasan: kolektivna sigurnost protiv Teherana. Sukob je ubrzo eskalirao u „rat tankera“. Iran je počeo napadati kuvajtske i saudijske brodove koji su izvozili naftu, optužujući ih da direktno finansiraju iračku ratnu mašineriju. Eskalacija je dosegla vrhunac 1984. godine uspostavljanjem „Fahdove linije“, zone isključenja u saudijskim vodama koja je dovela do zračnih okršaja iranskih i saudijskih lovaca.

Vrhunac netrpeljivosti dogodio se 1987. tokom hadža u Meki, kada su iranski hodočasnici organizovali političke demonstracije. U sukobima sa saudijskom policijom poginulo je preko 400 ljudi. Homeini je tada pozvao na svrgavanje kuće Saud, a diplomatski odnosi dvije zemlje ostali su prekinuti sve do 1991. godine.

Završetkom rata s Irakom 1988. i smrću Homeinija 1989. godine, odnosi su privremeno omekšali. Tokom mandata iranskih predsjednika Rafsandžanija i Hatamija, Teheran je nudio lice saradnje. Hatami je 1999. godine čak posjetio Rijad, što je bio historijski presedan. Međutim, nepovjerenje je ostalo duboko ukorijenjeno u sigurnosnim strukturama s obje strane.

Nova transformacija nastupila je invazijom na Irak 2003. godine. Rušenje Saddama Husseina, koji je bio svojevrsna brana iranskom utjecaju, otvorilo je vrata Teheranu da proširi svoj utjecaj na državu s šiitskom većinom. Jordanski kralj Abdullah II tada je skovao termin „šiitski polumjesec“, opisujući iranski utjecaj koji se proteže od Teherana, preko Bagdada i Damaska, do Bejruta.

Saudijska Arabija je odgovorila jačanjem uloge zaštitnika sunizma, što je dovelo do niza posredničkih ratova (proxy wars) u Jemenu i Siriji. Ipak, u ovom novom krugu sukoba, GCC više nije bio monolit. Monarhije su počele razvijati sopstvene agende, često se ne slažući s dominantnim stavom Rijada.

Kuvajt je tradicionalno zadržao balansiranu poziciju. S obzirom na to da šiitska manjina čini oko 30% stanovništva, vlasti su shvatile da je unutrašnja stabilnost neraskidivo vezana za dobre odnose s Teheranom. Kuvajt je često služio kao diplomatski kanal za deeskalaciju, posebno nakon 2003. godine.

Sultanat Oman je otišao najdalje u održavanju dobrih odnosa s Iranom. To mu je omogućilo da postane ključni posrednik u pregovorima između Irana i SAD-a, uključujući tajne razgovore koji su doveli do nuklearnog sporazuma iz 2015. godine. Čak i u trenutnom sukobu, Oman pokušava zadržati ulogu „Švicarske na Bliskom istoku“, iako je i on postao meta iranskih udara. Zanimljivo je da se Teheran službeno izvinio Omanu za te napade, pripisujući ih „vojnim jedinicama koje su djelovale previše autonomno“, što ukazuje na to da Iran i dalje cijeni omasku diplomatsku liniju.

Katar je monarhija koja se najviše približila Iranu, prvenstveno zbog zajedničke eksploatacije najvećeg polja prirodnog gasa na svijetu („Sjeverno polje“ za Katar, „Južni Pars“ za Iran). Ta ekonomska saradnja bila je jedan od povoda za troipogodišnju blokadu koju su Saudijska Arabija, UAE i Bahrein nametnuli Kataru 2017. godine. Doha je tada preživjela zahvaljujući iranskoj (i turskoj) podršci. Ipak, današnji napadi na američku bazu Al Udeid u Kataru naglo su ohladili te odnose, gurajući Dohu u nezavidan položaj između ekonomskog partnera i sigurnosnog garanta.

Ujedinjeni Arapski Emirati predstavljaju možda najkompleksniji slučaj. Unutar federacije, dva najveća emirata imaju različite vizije. Dubai, kao trgovačko čvorište, decenijama je profitirao od trgovine s Iranom i brojne iranske dijaspore. Abu Dabi je, s druge strane, zauzeo mnogo tvrđi politički stav, videći u iranskom utjecaju prijetnju stabilnosti. UAE su učestvovali u ratu u Jemenu protiv hutista koje podržava Teheran, ali su istovremeno održavali kanale komunikacije kako bi spriječili da se sukob prelije na njihovu teritoriju. Trenutni požari na neboderima Dubaija i napadi na aerodrome pokazuju da su nade Abu Dabija u kontrolisanu konfrontaciju bile uzaludne.

Sukob koji je počeo 28. februara 2026. godine predstavlja kraj jedne ere. Pokušaj petromonarhija da kroz ekonomski razvoj i umjerenu diplomatiju pacifikuju Iran pokazao se nedovoljnim pred naletom globalne geopolitike. Donald Trump je, vodeći operaciju s izraelskim premijerom Netanyahuom, promijenio pravila igre. Za monarhije u Zaljevu, ovo više nije pitanje rivalstva između sunita i šiita, niti samo borba za prevlast na tržištu nafte. Ovo je egzistencijalna kriza koja prijeti da izbriše decenije napretka.

Mnogi analitičari strahuju da bi kolaps iranskog režima pod američkim bombama donio haos koji bi preplavio cijelu regiju. Milioni izbjeglica, nekontrolisano širenje nuklearnog materijala i radikalizacija šiitskih zajednica u zaljevskim državama scenariji su od kojih strahuju u Rijadu i Abu Dabiju. S druge strane, Izrael, oslobođen iranske prijetnje, postao bi apsolutni hegemon, što arapskim monarhijama nimalo ne odgovara.

Historija odnosa Irana i zaljevskih država je ciklus savezništva iz nužde i rivalstva iz straha. Od Nixonovih „stubova“ do Trumpovih projektila, ove države su često bile pijuni ili nevoljni akteri u igrama velikih sila. Danas, dok raste dim iznad Dubaija i Dohe, postaje jasno da se stabilnost Zaljeva ne može postići silom koja ignoriše historijsku dubinu ovih odnosa. Budućnost regije visi o koncu, a cijena bi mogla biti visoka ne samo za Iran i njegove susjede, već i za globalnu ekonomiju koja i dalje zavisi od stabilnosti ovog uskog, ali presudnog pojasa vode.