U februaru 1992. godine, u selu Mehurići kod Travnika, donesene su odluke koje će presudno oblikovati odbranu Bosne i Hercegovine. Vojno savjetovanje Patriotske lige, održano u atmosferi političkog rasula i otvorenih prijetnji državnom opstanku, predstavljalo je prvi ozbiljan i koordiniran pokušaj pripreme oružanog otpora agresiji. Iz tih ilegalnih i polulegalnih struktura izrast će organizacija koja će, zajedno s policijom i Teritorijalnom odbranom, postati temelj buduće Armije Republike Bosne i Hercegovine

U historiji savremene Bosne i Hercegovine malo je datuma koji nose toliku simboličku i stvarnu težinu kao sedmi i osmi februar 1992. godine. U ta dva zimska dana, u selu Mehurići kod Travnika, u kući Ferida Ajanovića, održano je vojno savjetovanje koje se danas s pravom smatra ključnim trenutkom u procesu organiziranja oružanog otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

To savjetovanje, održano pod okriljem Patriotske lige Bosne i Hercegovine, predstavljalo je prvi ozbiljan, planski i koordinirani pokušaj da se u uvjetima političkog rasula, institucionalne paralize i otvorenih prijetnji državnom opstanku izgradi struktura sposobna da brani suverenitet Republike Bosne i Hercegovine.

Početak devedesetih donio je tektonske promjene u Jugoslaviji. Dok su se Slovenija i Hrvatska već suočavale s otvorenim sukobima, Bosna i Hercegovina se nalazila u specifičnoj, izuzetno opasnoj poziciji. Republički odbrambeni kapaciteti sistematski su slabljeni: broj pripadnika Teritorijalne odbrane (TO) SR BiH drastično je smanjivan, komandni lanci su izuzimani od republičkih organa, a oružje je oduzimano i skladišteno pod nadzorom Jugoslavenske narodne armije (JNA).

U isto vrijeme, politički predstavnici Srpske demokratske stranke (SDS) započeli su blokadu institucija i otvoreno rušenje ustavnog poretka. JNA, nekadašnja zajednička vojska, ubrzano se transformirala u oruđe velikosrpske politike. Suočena s takvom destrukcijom, Stranka demokratske akcije (SDA), kao politička organizacija s najvećim legitimitetom dobijenim na izborima 1990. godine, preuzela je odgovornost za organiziranje naroda.

Rad na vojnom organiziranju morao se odvijati u dubokoj ilegali ili poluilegali. Prvi koraci načinjeni su 31. marta 1991. godine na Soukbunaru u Sarajevu, gdje je formirana tajna vojno-politička organizacija. Bio je to direktan odgovor na martovske događaje: oružanu pobunu Srba u Hrvatskoj, pokušaje vojnog udara u Beogradu i tajne dogovore Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu o podjeli Bosne i Hercegovine.

Iako su se pripreme odvijale tokom cijele 1991. godine, ključni politički zamah dat je 10. juna 1991. godine. Tada je u sarajevskom Domu milicije održan skup bošnjačkih prvaka na kojem je osnovano Vijeće nacionalne odbrane. Patriotska liga postala je njegovo vojno krilo. Alija Izetbegović je prepoznao da se odbrana ne može prepustiti slučaju, te je pokrenuta izgradnja strukture koja će obuhvatiti cijelu državu.

Iako se pojedinačni oblici samoorganiziranja i naoružanog otpora javljaju i ranije, poput formiranja prve naoružane grupe u Ustikolini drugog augusta 1990. godine, pod vodstvom Halida Čengića Hadžije, Mehurići ostaju mjesto gdje je otpor prvi put dobio strateški okvir. Tu su se okupili komandanti regionalnih štabova i dio Glavnog štaba Patriotske lige, s jasnim ciljem: usaglasiti planove po regijama, podijeliti zadatke i, što je najvažnije, usvojiti jedinstveni dokument koji će predstavljati temelj buduće odbrane. Taj dokument bila je Direktiva za odbranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine, akt koji je anticipirao agresiju i precizno definirao odgovore na nju.

Savjetovanje u Mehurićima održano je u trenutku kada je jugoslavenska država faktički prestala funkcionirati kao zajednica ravnopravnih republika, a Jugoslavenska narodna armija se ubrzano pretvarala u instrument velikosrpske politike. Republika Bosna i Hercegovina bila je sistematski razoružavana: Teritorijalna odbrana je stavljena pod kontrolu saveznog vrha, oružje je oduzimano, a republičke institucije blokirane. Paralelno s tim, politički predstavnici Srpske demokratske stranke otvoreno su radili na razgradnji ustavnog poretka, uz logističku i političku podršku Beograda.

U takvim okolnostima, Patriotska liga se pojavila kao odgovor. Nije bila proizvod avanturizma niti ideološke isključivosti, nego nužnosti. Osnovana u okrilju Stranke demokratske akcije, koja je na prvim višestranačkim izborima 1990. godine dobila najveću podršku građana, Patriotska liga je imala politički legitimitet i društvenu bazu. No njen rad se, zbog okolnosti, morao odvijati u ilegali ili poluilegali. Legalni kanali, Teritorijalna odbrana i dijelovi MUP-a, bili su često paralizirani ili kompromitirani, što je Patriotsku ligu gurnulo u ulogu organizatora i koordinatora onoga što država formalno nije mogla provesti.

U Mehurićima su se okupila imena koja će kasnije postati sinonim za ranu fazu odbrane Bosne i Hercegovine: Hasan Čengić, Rifat Bilajac, Zićro Suljević, Meho Karišik, Dervo Harbinja i Atif Šaronjić kao članovi Glavnog štaba, te komandanti regionalnih štabova iz Sarajeva, Tuzle, Bihaća, Zenice, Doboja i Livna. Njihovo prisustvo svjedoči o širini organizacije i njenom nastojanju da već u startu obuhvati cijelu teritoriju države, a ne samo pojedine urbane centre.

Na čelu Patriotske lige nalazio se rahmetli Meho Karišik, magistar vojnih nauka i oficir pred generalskim činom u bivšoj JNA. Njegov izlazak iz JNA krajem 1990. godine bio je čin svjesnog raskida s institucijom koja je, kako je jasno vidio, prestala biti vojska svih naroda i postala oruđe jedne politike. Karišik je u Patriotskoj ligi donio vojnu stručnost, disciplinu i osjećaj za hijerarhiju, ali i duboku svijest o političkom kontekstu u kojem se buduća borba mora voditi. Njegova teška povreda u saobraćajnoj nesreći 1993. godine i prerana smrt 1998. simbolično su obilježile sudbinu čitave jedne generacije ljudi koji su u odbranu zemlje ugradili vlastite živote.

Konspirativni karakter organizacije vidljiv je i u obavezi članova vrha da koriste tajna imena. Ona nisu bila tek formalnost, nego odraz realne opasnosti u kojoj se radilo. Patriotska liga je, još prije otvorenog rata, bila svjesna da se nalazi na meti i političkih i vojnih struktura koje su pripremale agresiju. Upravo zbog toga, organizacija je od početka gradila paralelne strukture: mrežu općinskih i regionalnih štabova, sistem veza, sanitetsku službu i logistiku.

Presudni trenutak za prelazak iz ilegalnog u polulegalni, a zatim i legalni okvir, dogodio se u aprilu 1992. godine. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine devetog aprila donijelo je odluku da se svi naoružani sastavi, izuzev JNA i MUP-a, stave pod komandu Teritorijalne odbrane RBiH. Time je Patriotskoj ligi ponuđen put institucionalne integracije. Rukovodstvo Patriotske lige, s Mehom Karišikom i Seferom Halilovićem na čelu, javilo se Štabu TO RBiH 12. aprila, a već narednog dana isto su učinili i oficiri JNA koji su napustili svoje dotadašnje jedinice. Do 15. aprila, čak 73 općinska i regionalna štaba TO izrazila su lojalnost nezavisnoj Republici BiH.

Važno je naglasiti da Patriotska liga u tom prijelaznom periodu nije djelovala izolirano. Njena saradnja s Ministarstvom unutrašnjih poslova bila je ključna. Mobilizacijom rezervnog sastava policije, mnogi članovi Patriotske lige našli su se u legalnoj formacijskoj strukturi, a zajedničke policijske snage i jedinice Patriotske lige bile su, do formiranja Armije RBiH, praktično jedina organizirana oružana sila koja je branila državu. Zbog toga Patriotska liga nije bila paravojna formacija u klasičnom smislu, nego integralni dio sistema sigurnosti koji je tek nastajao.

Nakon formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine, strukture Patriotske lige prirodno su ušle u njen sastav. Njeni kadrovi činili su okosnicu prvih korpusa, regionalnih štabova i logističkih službi. Mnogi od njih nastavili su ratni put kao komandanti, načelnici štabova, sanitetski i logistički rukovodioci. Time je Patriotska liga, iako formalno prestala postojati kao zasebna organizacija, nastavila živjeti kroz Armiju RBiH i kroz njene pobjede, gubitke i žrtve.