Bouchra Babanou, alpinistkinja iz Maroka, osvojila je najviše vrhove svijeta noseći hidžab. Njena priča nije o prkošenju stereotipima, već o tihoj odlučnosti, disciplini i vjeri koja ne traži publiku. Od Atlasa do Everesta, Bouchra pokazuje da planina ne pravi razliku među ljudima i da se istinska snaga ne dokazuje riječima, nego koracima
Na fotografijama s visokih planina Bouchra Babanou nosi hidžab ispod kacige, zaštitne naočale zaleđene od vjetra i lice koje ne traži sažaljenje, niti aplauz. Nema tu poza za društvene mreže, nema pobjedničkog patosa. Samo žena, stijena, snijeg i visina. I tišina u kojoj, kako sama kaže, „nema mjesta za laž“.
Bouchra Babanou dolazi iz Maroka, zemlje koja nema alpsku tradiciju, ali ima planine. Atlas, visoki i surovi, bio je njena prva škola. Ondje je naučila ono što će kasnije ponijeti na sve kontinente: da se planina ne osvaja, nego poštuje. I da tijelo, ako mu vjeruješ i ako ga slušaš, zna više nego što misliš.
Njeno ime danas se vezuje uz najviše vrhove svijeta. Popela se na Mont Blanc, Elbrus, Kilimandžaro, Aconcaguu, Denali, a kruna tog puta bio je uspon na Everest. No, za razliku od mnogih priča o ekstremnom alpinizmu, Bouchrina nije priča o bijegu od svijeta, nego o ulasku u njega s punom sviješću o tome ko si.
„Allah me štiti gore“, rekla je u jednom intervjuu. Ta rečenica, jednostavna i lična, izazvala je više reakcija nego svi tehnički detalji njenih uspona zajedno. Za neke je bila provokacija, za druge inspiracija. Za nju samo istina.
U svijetu alpinizma, koji se često predstavlja kao univerzalno bratstvo hrabrih i slobodnih, predrasude itekako postoje. Žene su i dalje rjeđe, muslimanke gotovo nevidljive. Hidžab, za mnoge simbol potčinjenosti, u planinama postaje tek još jedan komad opreme. Ne smeta kretanju, ne smeta disanju, ne smeta koncentraciji. Smeta samo onima koji u planinu dolaze sa svojim ideološkim teretom.
Bouchra to zna. Zato nikada nije pristala da bude „alpinistkinja s hidžabom“ kao egzotična etiketa. Ona je alpinistkinja. Tačka. Njena vjera nije marketinški alat, niti politička poruka. Ona je unutrašnji kompas.
Put do Everesta nije bio ni brz ni lak. Godinama je trenirala, često bez sistemske podrške, balansirajući između posla, porodice i ekspedicija koje zahtijevaju novac, logistiku i vrijeme. U alpinizmu nema prečica. Tijelo pamti svaku grešku, a planina ih ne oprašta.
Na velikim visinama, kaže, nestaju razlike koje ljudi u dolinama smatraju presudnim. Nema nacionalnosti, nema boje kože, nema religije u pasošu. Postoji samo fiziologija: koliko kisika imaš u krvi, koliko snage u nogama, koliko razuma u odlukama. I postoji strah, onaj zdravi, koji te drži živim.
„Na osam hiljada metara ne možeš glumiti hrabrost“, rekla je jednom. „Ili znaš šta radiš, ili se vraćaš. Ili ostaješ.“
Everest je za Bouchru bio i fizički i simbolički vrhunac. Ne zato što je „najviši“, nego zato što je mjesto na kojem se mit o nadmoći raspada. Tamo, na takozvanoj „zoni smrti“, svi su jednaki. Tijelo se raspada, misli se usporavaju, a svaka odluka može biti posljednja. Nema prostora za ego.
Upravo zato odbija narative koji njen uspon tumače kao „dokaz da muslimanke mogu sve“.
„Ja nisam dokaz ničega“, kaže. „Ja sam samo osoba koja je odlučila da ide dalje.“
U toj rečenici sažeta je cijela filozofija njenog puta. Ne prkosi ona Zapadu, ne ruši stereotipe planski. Ona jednostavno živi svoj izbor. Ako taj izbor nekoga uznemirava, to je već tuđi problem.
U Maroku je danas prepoznata kao pionirka, ali i dalje daleko od statusa nacionalne heroine. Možda zato što njena priča ne staje lako u gotove okvire. Ona nije ni tradicionalna, ni „emancipirana“ u onom smislu koji zapadni mediji vole. Ona je svoja.
Za mlade djevojke u Maroku i šire, njena poruka je tiha, ali snažna: tijelo nije prepreka, identitet nije teret, a vjera i ambicija ne moraju biti suprotstavljene. Mogu postojati zajedno, bez objašnjavanja i opravdavanja.
Danas, kada se planine sve više pretvaraju u kulise za samopromociju, a alpinizam u industriju rekorda i sponzora, Bouchra Babanou podsjeća na staru, zaboravljenu istinu: planina nije pozornica. Ona je prostor ogoljavanja. „Gore sam najbliže sebi“, kaže. „I najbliže Bogu.“
