U nizu tekstova objavljenih od septembra 2024. do marta 2026. godine, ugledn strani mediji roditeljstvo sve češće prikazuju kroz prizmu kajanja, gubitka slobode i izostanka sreće.

U posljednjih godinu i po dana u velikim zapadnim medijima može se uočiti ponavljanje istog obrasca gdje se roditeljstvo ne prikazuje prvenstveno kao porodična vrijednost, lično ispunjenje ili društvena potreba, nego kao izvor pritiska, kajanja, umora, gubitka identiteta i pada lične sreće. Kada se takvi tekstovi objavljuju pojedinačno, mogu se tumačiti kao izdvojene lične priče ili komentari. Međutim, kada se posmatraju zajedno, od The Guardiana i BBC-a do The Timesa i The Telegrapha, vidi se širi medijski okvir u kojem se majčinstvo i roditeljstvo sve češće predstavljaju kao teret, a život bez djece kao racionalna i čak poželjnija opcija. To ne dokazuje automatski organizovanu kampanju, ali pokazuje jasan smjer uređivačkog interesa i narativa.

Jedan od najupečatljivijih primjera objavio je The Guardian 26. septembra 2024. pod naslovom “The mothers who regret having kids: ‘I wished I were holding a cat and not a baby’” (“Majke koje žale što imaju djecu: ‘Voljela bih da u rukama držim mačku, a ne bebu.’”). U tom tekstu fokus je na majkama koje otvoreno govore da žale što su dobile djecu, uz tvrdnju da je riječ o temi o kojoj se ranije šutjelo zbog društvenog tabua. Već sam naslov usmjerava čitaoca prema veoma negativnoj slici majčinstva, a sadržaj dodatno normalizira ideju da je žaljenje zbog djece stvarna i potisnuta pojava.

Ljubav i greške

Naredni korak u istom pravcu vidi se u tekstu The Guardiana od 21. februara 2025. pod naslovom “I love my kids but I regret having them. How can I accept my life as a parent?” („Volim svoju djecu, ali žalim što sam ih dobila. Kako mogu prihvatiti svoj život kao roditelj?“). Ovdje je poruka još direktnija, roditelj može voljeti svoju djecu, ali istovremeno žaliti zbog same odluke da postane roditelj. Time se u javni prostor uvodi formulacija koja razdvaja ljubav prema djetetu od ocjene da je roditeljstvo lična greška ili teret. U medijskom smislu, takav pristup dodatno učvršćuje narativ da roditeljstvo ne mora biti ispunjenje, nego izvor trajnog unutrašnjeg konflikta.

Sličan okvir donio je i The Telegraph 15. marta 2026. u tekstu “I’m fed up of being a slave: The women who regret becoming mothers” („Dosta mi je da budem robinja: žene koje žale što su postale majke.“). U najavi teksta navodi se da sve više mladih roditelja na online forumima priznaje da vole svoju djecu, ali mrze vlastite živote. Već upotreba izraza poput “rob” i fokus na skrivenim zajednicama žena koje žale zbog majčinstva pokazuju da se roditeljstvo u ovom slučaju predstavlja kao stanje lišavanja slobode i životnog nezadovoljstva.

Posebno snažan odjek izazvao je i BBC-jev tekst objavljen 14. marta 2026. pod naslovom “A trap you can’t escape: The women who regret being mothers” („Zamka iz koje ne možeš pobjeći: žene koje žale što su majke.“). U tom tekstu, prema dostupnim sažecima i prenošenjima, žene BBC-ju govore o žaljenju zbog majčinstva, gubitku ranijeg života i osjećaju neprekidnog pritiska. Već sama naslovna formulacija, da je majčinstvo “zamka iz koje se ne može pobjeći”, predstavlja jednu od najtežih i najupečatljivijih negativnih metafora za roditeljstvo u velikim medijima u posljednje vrijeme.

Na drugoj strani istog trenda nalaze se tekstovi koji ne govore samo o kajanju nakon rođenja djece, nego i otvoreno afirmišu život bez djece. The Times je 31. marta 2026. objavio tekst “I don’t regret not being a mother – I knew it wouldn’t make me happier” („Ne žalim što nisam majka – znala sam da me to ne bi učinilo sretnijom.“). U sažetku tog teksta navodi se da autorica osporava uvjerenje da je majčinstvo nužno za žensko ispunjenje, poziva se na istraživanja prema kojima roditelji nisu mjerljivo sretniji od onih bez djece, te poručuje da žene trebaju odmjeriti da li im majčinstvo uopće odgovara. U uređivačkom smislu, ovdje se život bez djece ne prikazuje kao manjak, nego kao samouvjeren i opravdan izbor bez kajanja.

Samo dan ranije, 30. marta 2026., isti list objavio je i tekst “Bundle of joy? Parenthood doesn’t make people happy, study finds” („Snop radosti? Istraživanje pokazuje da roditeljstvo ne čini ljude sretnijima.“). U njemu se prenosi istraživanje zasnovano na više od 5.000 učesnika iz 10 zemalja, uz zaključak da roditeljstvo ne vodi većoj sreći i da roditelji, nakon uračunavanja drugih faktora, nisu sretniji od onih koji nemaju djecu. Urednički izbor naslova i isticanje upravo tog zaključka pojačava poruku da djeca nisu put ka sreći, što je narativ koji se vrlo lako uklapa u širi medijski obrazac destimulacije nataliteta.

Jasan obrazac

Kada se svi ovi primjeri poredaju hronološki, dobija se vrlo jasan niz poruka, djeca ne povećavaju sreću, majčinstvo može biti greška, mnoge žene žale što su postale majke, roditeljstvo je zamka, život bez djece ne izaziva kajanje. Šta više, majku stavljaju u kontekst roba koji samo služi djeci. Pojedinačno, svaki od tih tekstova može biti predstavljen kao lično svjedočenje, kolumna ili prenošenje istraživanja. Zajedno, međutim, oni proizvode snažan kulturni signal, porodica i rađanje djece sve se češće opisuju kao rizik za ličnu slobodu, psihički mir i osjećaj sreće, dok se odustajanje od roditeljstva prikazuje kao legitimna, smirena i ponekad čak mudrija životna odluka.

Upravo je u tome suština problema. Nije riječ samo o tome da mediji otvaraju neke teme, nego o tome da se određene teme uporno biraju, kako se naslovljavaju i kakva se emocionalna slika stvara kod publike. U periodu kada se gotovo cijeli Zapad suočava s padom nataliteta, starenjem stanovništva i krizom porodice, veliki mediji iznova plasiraju priče u kojima su trudnoća, djeca i majčinstvo povezani s umorom, žaljenjem, pritiskom i gubitkom života kakav je osoba ranije imala. Na osnovu ovih potvrđeno objavljenih tekstova može se zaključiti da zapadni medijski prostor sve češće ne gradi kulturu ohrabrivanja porodice, nego kulturu sumnje prema roditeljstvu.