Bojkot izraelskih korisnika od strane muzičara poput Björk, Idlesa, Massive Attacka ili Paramorea pokazuje kako se umjetnost koristi kao sredstvo političke borbe u 21. stoljeću. Iako efekti na praktičnom nivou ostaju ograničeni i kontradiktorni, sama činjenica da stotine muzičara povezuju svoje ime s kampanjom “No Music for Genocide” pokazuje da kulturna scena želi zauzeti stranu u jednom od najvećih globalnih sukoba današnjice.

Globalna muzička industrija posljednjih dana suočava se s novim oblikom političkog pritiska. Više od 400 muzičara i diskografskih kuća potpisalo je međunarodnu peticiju pod nazivom “No Music for Genocide”, kojom se traži da njihova muzika bude blokirana za korisnike u Izraelu. Na listi su se našla neka od najpoznatijih imena savremene muzike, od Massive Attacka i Primal Screama, preko Björk i King Krulea, do bendova poput Orbitala, Paramorea i Idlesa.

Poruka je jasna: kultura možda ne može zaustaviti bombe, ali može poslati poruku odbijanja normalizacije i pružiti podršku onima koji se protive represiji. No, dok je politička dimenzija kampanje naglašena, stvarnost na digitalnim platformama pokazuje mnogo zamršeniju sliku, od nestanka čitavih albuma na Spotifyju do njihove dostupnosti na YouTubeu ili Bandcampu.

Organizatori inicijative tvrde da je bojkot dio šireg globalnog pokreta čiji je cilj “erozija podrške potrebne Izraelu da nastavi genocid u Gazi”. Podsjećaju da slične kampanje postoje i u drugim oblastima,  od filmskog sektora, gdje su režiseri i producenti potpisali peticiju “Filmmakers for Palestine”, do političkih odluka poput one španske vlade da zabrani pristup izraelskim brodovima i avionima svom teritoriju.

Za provođenje bojkota koristi se mehanizam geo-blokade, alat koji omogućava da se određeni sadržaj ne pojavi u pojedinim zemljama. Međutim, taj proces nije jednostavan. Često izvođači nemaju sami kontrolu nad tim gdje će njihova muzika biti dostupna, jer prava nad master snimcima uglavnom pripadaju diskografskim kućama ili distributerima. Rezultat su brojne nedosljednosti: dok je dio kataloga pojedinih bendova uklonjen, drugi albumi ostaju na mreži jer prava drže različite kompanije.

Jedan od upečatljivijih primjera dolazi od američkog benda Of Montreal, koji nije potpisao peticiju, ali je samoinicijativno uklonio dio svoje muzike s izraelskog Spotifyja. Članovi benda su na Instagramu poručili da žele stati uz “Izraelce koji se protive genocidu”, naglašavajući da i sami znaju što znači kada “sociopatski lideri” čine zločine u ime naroda. Uprkos tome, tri njihova albuma i dalje ostaju dostupna jer ih distribuira druga kompanija.

Slična konfuzija prati i druge izvođače. Grizzly Bear, primjerice, ima sve albume dostupne na YouTubeu, ali je na Spotifyju ostao samo jedan, objavljen preko RCA. Na Bandcampu, gdje se muzika kupuje direktno od umjetnika, gotovo da nema ograničenja.

Prema objašnjenju stručnjaka za autorska prava Liat Bergman, geo-blokada nikada nije zamišljena kao alat za političke bojkote, već kao instrument kojim se regulišu licencna prava po teritorijama. “Nekada su izvođači morali predati master snimke kako bi dobili finansiranje za snimanje. Danas, kada je tehnologija dostupna svima, nezavisni umjetnici mogu zadržati svoja prava i brže reagovati. Zato upravo mali bendovi i nezavisni izvođači češće povuku muziku iz Izraela, dok velike zvijezde ostaju vezane ugovorima starim desetljećima.”

Situaciju dodatno komplikuje činjenica da tri korporacije, Warner, Universal i Sony, drže najveći dio svjetskog muzičkog kataloga. Za razliku od ruskog slučaja, kada su te kompanije nakon invazije na Ukrajinu povukle cijele kataloge sa streaming servisa, u Izraelu se ništa slično ne dešava. Razlog leži u jakim trgovinskim vezama između SAD-a i Izraela, što smanjuje vjerovatnoću da će američki giganti predvoditi promjenu politike.

Iako bi se očekivalo da veliki muzičari imaju više moći da povuku svoje kataloge, praksa pokazuje suprotno. Primjer Rogera Watersa to najbolje ilustruje: iako je poznat po svom otvorenom stavu prema Izraelu, on ne može sam ukloniti muziku Pink Floyda jer prava pripadaju kompaniji u zajedničkom vlasništvu benda. Tako čak ni muzičar njegovog statusa ne može zaobići složene vlasničke strukture.

S druge strane, manji izvođači i nezavisne etikete brže reaguju jer djeluju bez složenih ugovornih ograničenja. Njihova politička uvjerenja često se podudaraju s pozicijom izdavača, pa odluke donose brže i koordiniranije.

Kada se postavi pitanje stvarnog utjecaja bojkota, mnogi analitičari ostaju skeptični. Asaf Rachmani, osnivač Kamea Group, tvrdi da se u digitalno doba muzika uvijek može naći, ako ne na Spotifyju, onda na YouTubeu ili besplatnim mrežama za dijeljenje datoteka. Zato je, prema njegovim riječima, glavna snaga kampanje u njenom simboličkom učinku: ona pokazuje politički stav i može potaknuti druge da se pridruže trendu zbog principa ili imidža.

To znači da, iako muzički bojkot ne može stvarno spriječiti pristup muzici u Izraelu, on može imati ozbiljan propagandni i moralni značaj. Poređenja s kulturnim bojkotaima Južne Afrike tokom aparthejda pokazuju da kulturni pritisak, iako indirektan, s vremenom može doprinijeti promjeni političke klime.

Za razliku od drugih mrežnih blokada, geoblokada se ne može lako zaobići korištenjem VPN-a. Ona je vezana uz državu u kojoj je korisnik registrirao račun. Tako će Izraelac koji je otvorio Spotify nalog u Izraelu ostati blokiran čak i ako se prijavi iz inostranstva. Jedini način da zaobiđe ograničenja je otvaranje novog računa u drugoj zemlji, što zahtijeva lokalnu kreditnu karticu ili poklon kartice, proces koji je kompliciran i skup.

Time bojkot dobija dodatnu težinu: nije u pitanju samo politički čin, već i realno ograničenje dostupnosti, barem za prosječnog korisnika.

IZVOR: Haaretz