Stanovnici Pojasa Gaze izmišljaju rješenja iz nužde kako bi opstali pod izraelskom opsadom – improvizirani obrti postaju simboli otpora i patriotizma

Na rubu Khan Yunisa, ispod pocrnjelih zidova od blata, 22-godišnji Abdel Rahman Asfour pažljivo balansira s dugim metalnim cijevima, noseći teške bačve svojim saradnicima. Ispod njih gori sirova vatra, pretvarajući tonu usitnjene plastike u gustu, žućkastu tekućinu – domaće gorivo nastalo u improviziranom pogonu.

„Sve radimo ručno – nemamo motore ni pumpe“, govori Asfour, otac malog Nahida. Njegov tim radi u smjenama po četiri sata, u nesnosnoj vrućini. Vatra se loži drvima, a željezne cijevi zatvaraju se debelim vijcima, sve u nadi da će dobiti koju litru benzina ili dizela.

Njegov nadređeni, 47-godišnji Mohamed al-Aqqad, promatra proces s oprezne udaljenosti. Njegova je radionica nedavno uništena u eksploziji izazvanoj curenjem plina – greška koju su uspjeli ispraviti. Kad prvi plin krene izlaziti iz cijevi, lice mu se ozari. „To znači da proces radi“, kaže, analizirajući boju, miris i teksturu kapljica goriva.

Od marta Izrael je potpuno blokirao ulazak zaliha za 2,1 milion stanovnika Gaze, izazvavši ekstremne nestašice. Iako je nedavno dopušten prolaz nekoliko kamiona pomoći, to je tek kap u moru potreba. Stanovnici Gaze prisiljeni su improvizirati – stvaraju nove zanate i oživljavaju zaboravljene, ne bi li preživjeli.

„Ovo nije samo posao – to je otpor“, kaže al-Aqqad. Ovaj otac sedmero djece nekada je posredovao u plemenskim sporovima, a sada riskira život proizvodeći gorivo koje Gaza više ne može uvoziti. „Nije savršeno – motori se kvare – ali to je jedini način. Gorivo s crnog tržišta košta trostruko više.“

Proizvodnja je skupa: tona plastike stoji 2.000 dolara, drva još 1.000. Od toga dobiju tek oko 700 litara goriva – 200 litara benzina koji se prodaje za 20 dolara po litri (u poređenju sa 60 dolara za uvozno), dok dizel ide za šest dolara.

„Pomažemo ljudima da prežive“, kaže. „Da pumpe za vodu i kamioni i dalje rade.“ Zapošljava deset muškaraca i opskrbljuje stotine kupaca, no priznaje: bez prave opreme, plinovi i industrijska otapala gube se u procesu.

U centru Khan Yunisa, 50-godišnji Wael Barbakh popravlja upaljače – zanat koji prije rata nije imao smisla. Novi upaljač koštao je 20 centi. Danas je to više od 12 dolara. Barbakh nudi popravak za samo dolar.

„Radio sam na građevini u Izraelu“, kaže ovaj otac osmero djece. „Kad sam potrošio sve što sam imao, okrenuo sam se ovom.“ Svakodnevno popravi i do 20 upaljača koristeći dijelove iz pokvarenih. Ponekad i besplatno, za one koji to sebi ne mogu priuštiti. „Svi smo u istom čamcu“, dodaje. „Izgubio sam sve: kuću, novac i najosnovnije stvari.“

Unatoč svemu, zahvalan je na prilici da prehrani porodicu. „Kad nema pomoći, potražnja raste. Kad granice otvore, cijene padnu.“ Sjeća se dana kad mu je život bio potpuno drugačiji. „Nikad nisam zamišljao da će upaljači postati luksuz.“

Nekoliko ulica dalje, 35-godišnji Badr Sharab pažljivo obnavlja poderane novčanice. Uz pomoć vodene boje vraća im boju i oblik, kako bi mogle ponovo u promet. U Gazi su banke zatvorene mjesecima, a novih novčanica nema – pa ljudi čuvaju svaku koju imaju.

Sharab, otac troje djece, nekad je prodavao led. Danas naplaćuje 20 do 80 centi po novčanici, ali novac prima tek nakon što klijent potvrdi da je papirnata valuta prihvaćena na tržištu. „Svaki šekel vrijedi. Ako pogriješim, neko gubi kruh.“

Dnevno popravi i do 100 novčanica – najčešće one od 20 šekela. Neke trgovine prihvaćaju samo savršeno očuvane novčanice, pogotovo iz starijih serija.

„Ne znam hoće li Izrael ikad opet pustiti nove novčanice“, kaže. „Ali ja radim ono što mogu da ljudima spasim novac.“

Među onima koji čekaju svoj red je i 62-godišnja Maha Al Muzayyen. U ruci drži svežanj zgužvanih šekela koje niko više ne prihvaća. „Kuhamo na drva. Živimo u šatorima. Vozimo se magarcima, panele spajamo žicama, bez baterija.“ Glas joj drhti. „Nikad nisam mislila da ću morati popravljati novac samo da kupim sapun.“

Zastaje. „Ali ovo je Gaza. Mi izmišljamo načine kako preživjeti. Samo tražimo život – ne smrt.“

IZVOR: El Pais