Zlato je ponovo postalo opsesija globalne ekonomije. Uz cijene koje su krajem 2025. godine probile historijske rekorde i približile se granici od 4.500 dolara po unci, plemeniti metal vratio se u središte pažnje investitora, centralnih banaka i običnih građana. Šta stoji iza nove zlatne groznice: strah od inflacije, kriza povjerenja u valute, ratovi i geopolitika ili duboka nelagoda zbog svijeta koji ulazi u novu fazu nestabilnosti?

U posljednjim sedmicama ove godine cijena zlata dosegla je historijske maksimume, pri čemu se cijena jedne unce (31,1 gram) kreće oko 4.400 američkih dolara, odnosno više od 4.500 dolara po unci na nekim tržištima, što predstavlja rast od preko 60 % u odnosu na početak godine.

Ovaj snažan skok cijena izazvan je kombinacijom faktora: globalne ekonomske i geopolitičke nesigurnosti, očekivanja da će Sjedinjene Države uskoro srezati kamatne stope, što smanjuje privlačnost tradicionalnih finansijskih instrumenata poput obveznica, te intenzivnim kupovinama od strane centralnih banaka koje diversificiraju rezerve i smanjuju oslanjanje na dolar.

Kao rezultat, zlato se ponovno nametnulo kao ključna “sigurna luka” za investitore i štedne depozitare širom svijeta, potičući pravu globalnu pomamu za ovim plemenitim metalom.

Zlato se vratilo u središte globalne pažnje s intenzitetom kakav nije viđen decenijama. Naslovi o rekordnim cijenama, centralnim bankama koje gomilaju rezerve, investitorima koji napuštaju obveznice i običnim ljudima koji kupuju poluge i dukate ponovo pune novinske stupce. Nije riječ tek o prolaznoj špekulativnoj epizodi. Današnja pomama za zlatom ima dublje uzroke i šire posljedice: ona govori o strahu, nepovjerenju, geopolitici, inflaciji i krizi samog ekonomskog poretka.

Zlato je oduvijek bilo više od metala. Ono je istovremeno novac, simbol moći, religijski artefakt, investicija i utočište u vremenima nesigurnosti. Upravo se ta njegova višestruka uloga danas ponovo aktivirala. Dok su tokom posljednjih tridesetak godina dominirali narativi o digitalnoj ekonomiji, finansijskim inovacijama i „kraju historije“, zlato se povuklo u drugi plan. Danas se, međutim, vraća kao nijemi, ali neumoljivi svjedok da povjerenje u sistem slabi.

Skok cijena zlata nije izoliran fenomen. On se događa u kontekstu šire nestabilnosti: ratova, trgovinskih sukoba, krize duga, inflatornih pritisaka i političke polarizacije. Kada investitori osjete da se tlo pod nogama ljulja, instinktivno traže sigurnost. A zlato je, historijski gledano, upravo to, „sigurna luka“.

U posljednjih nekoliko godina cijena unce zlata probila je psihološke granice koje su se donedavno činile nezamislivima. Rast nije linearan, ali trend je jasan: svaki veći geopolitički šok, svaka najava labavije monetarne politike ili nova epizoda finansijske nestabilnosti djeluje kao gorivo za novi skok. Za razliku od dionica ili kriptovaluta, zlato ne obećava brzu dobit kroz inovaciju ili rast produktivnosti. Ono obećava nešto drugo: očuvanje vrijednosti.

Psihologija tržišta ovdje igra ključnu ulogu. Kada dovoljno velik broj aktera povjeruje da će cijena rasti, ta vjera sama po sebi postaje faktor rasta. Zlato, kao i sve druge imovine, nije imuno na kolektivne narative. No za razliku od brojnih finansijskih balona, narativ o zlatu ima snažno historijsko uporište.

Na Balkanu, zlato nikada nije bilo samo investicija, nego dio porodične memorije. Dukati u mirazima, zlatne narukvice „za crne dane“, naušnice koje se ne prodaju osim u krajnjoj nuždi, sve su to ostaci iskustava inflacija, ratova i raspada država. Za razliku od finansijskih tržišta, balkanski odnos prema zlatu ne počiva na prinosu, nego na preživljavanju. Upravo zato rast cijena zlata ovdje se ne doživljava kao apstraktna vijest s berzi, već kao potvrda stare intuicije da papir gubi vrijednost, a metal ostaje. U društvima u kojima su banke više puta nestajale, a valute se mijenjale preko noći, zlato je ostalo jedina univerzalno razumljiva garancija sigurnosti.

Jedna od najvažnijih razlika između današnje i ranijih zlatnih groznica jeste uloga centralnih banaka. Decenijama su one bile neto prodavci zlata, uvjerene da je u svijetu fiat valuta i sofisticiranih finansijskih instrumenata fizički metal relikt prošlosti. Taj se stav dramatično promijenio.

Centralne banke širom svijeta, od Kine i Indije do Turske i zemalja Zaljeva, posljednjih godina masovno kupuju zlato. Razlog nije samo diverzifikacija rezervi. U pozadini se nalazi duboko nepovjerenje prema globalnom monetarnom sistemu koji je snažno vezan uz američki dolar. Sankcije, zamrzavanje deviznih rezervi i politizacija finansijskih tokova učinili su zlato ponovo privlačnim kao imovinu koja ne nosi tuđi potpis.

Za razliku od dolara ili eura, zlato nije ničija obaveza. Ne može ga „odštampati“ nijedna centralna banka. Upravo ta fizička ograničenost daje mu posebnu težinu u svijetu u kojem se novac stvara klikom miša. U tom smislu, povratak zlata je i tiha kritika ere kvantitativnog popuštanja i eksplozije javnog duga.

Inflacija je još jedan ključni pokretač zlatne groznice. Iako se službeni podaci često trude umanjiti njen stvarni učinak, građani širom svijeta osjećaju rast cijena hrane, energije i stanovanja. Kada realna vrijednost novca opada, zlato se nameće kao prirodni štit.

Istovremeno, tržište obveznica, nekada najsigurniji segment finansijskog sistema, suočava se s krizom povjerenja. Visoki dugovi država, rast kamata i politička neizvjesnost čine dugoročne obveznice rizičnijim nego ranije. U takvom okruženju dio kapitala napušta „papir“ i prelazi u opipljivu imovinu.

Zlato, naravno, nije jedino utočište. Nekretnine, umjetnine i sirovine također profitiraju. Ali zlato ima jednu prednost: globalno je likvidno i univerzalno prepoznato. Jedna unca zlata ima vrijednost u New Yorku, Šangaju, Istanbulu i Dubaiju. To je valuta bez granica.

Današnja zlatna groznica ne može se razumjeti bez geopolitike. Svijet se udaljava od unipolarnog poretka, a s tim procesom raste i borba za kontrolu nad resursima. Zlato je u tom kontekstu i ekonomsko i strateško oružje.

U brojnim zemljama Afrike i Latinske Amerike rast cijena zlata potiče intenzivniju eksploataciju, često ilegalnu. Rudnici zlata postaju izvori prihoda za države, ali i za oružane grupe, krijumčare i privatne vojske. Zlato se pretvara u gorivo sukoba, produžavajući ratove i destabilizirajući čitave regije.

Istovremeno, veliki trgovinski centri, poput London Bullion Market Association i burzi poput COMEX, ostaju ključne tačke formiranja cijena. No ispod te formalne infrastrukture raste paralelni svijet trgovine zlatom, često netransparentan i politički osjetljiv.

Zanimljiv aspekt nove zlatne groznice jeste povratak malih investitora fizičkom zlatu. U mnogim zemljama raste potražnja za zlatnim polugama i kovanicama. Ljudi žele nešto što mogu držati u ruci, nešto što ne zavisi od banke, aplikacije ili digitalnog sistema.

To je i kulturni fenomen. U društvima s traumatičnim iskustvima inflacije, ratova i raspada država, zlato ima posebno mjesto u kolektivnom pamćenju. Ono je simbol sigurnosti koji se prenosi generacijama. Današnja nesigurnost aktivira ta sjećanja.

Paralelno s tim, eksplodirao je i rast fondova koji prate cijenu zlata. Investitori mogu ulagati bez fizičkog posjedovanja metala, ali upravo rast tih fondova indirektno povećava potražnju za stvarnim zlatom, jer oni moraju biti pokriveni fizičkim rezervama.

Svaka euforija rađa i sumnju. Postavlja se pitanje: da li je ovo novi balon koji će se ispuhati? Kritičari upozoravaju da zlato ne donosi prinos, da mu cijena zavisi od sentimenta i da može naglo pasti ako se geopolitičke tenzije smire ili kamate porastu.

Ti argumenti nisu bez osnova. No zlato se ne ponaša kao klasična rizična imovina. Njegova uloga nije da maksimizira dobit, nego da minimizira gubitak u ekstremnim scenarijima. Upravo zato centralne banke i dugoročni investitori ne gledaju na zlato kao na špekulaciju, nego kao na osiguranje.

Pitanje nije hoće li cijena zlata oscilirati, sigurno hoće. Ključno pitanje je zašto toliki akteri danas osjećaju potrebu za tim osiguranjem.

Uprkos svim grafikonima, prognozama i investicijskim strategijama, današnja zlatna groznica u svojoj suštini nije pitanje tržišta, nego povjerenja. Ili, preciznije, njegovog nestanka. Ljudi, fondovi i države ne kupuju zlato zato što vjeruju u spektakularnu budućnost, nego zato što sumnjaju u stabilnost sadašnjosti. U tom smislu, zlato nije izraz optimizma, nego racionalnog pesimizma, tihe procjene da je svijet ušao u razdoblje trajne neizvjesnosti.

Savremena ekonomija izgrađena je na obećanjima: obećanju stabilnog rasta, kontrolirane inflacije, pouzdanih institucija i političke racionalnosti. Kada se ta obećanja počnu lomiti, pod pritiskom ratova, klimatskih kriza, dužničkih balona i političke polarizacije, povjerenje se povlači, a s njim i kapital. Zlato tada ne djeluje kao relikt prošlosti, nego kao jedini preostali zajednički imenitelj u svijetu fragmentiranih vrijednosti.

Zato nije slučajno da se zlato vraća u vrijeme u kojem se govori o „kraju globalizacije“, o podjeli svijeta na blokove i o novim oblicima ekonomskog suvereniteta. Možda je zato pravo pitanje današnjeg trenutka manje ekonomsko, a više civilizacijsko: ako se svijet ponovo oslanja na metal star hiljadama godina, šta to govori o našem povjerenju u sve ono što smo izgradili u posljednjih nekoliko decenija? Zlato ne daje odgovor. Ono samo, uporno i bez emocija, registrira sumnju.