U početku bijaše tekst. James J. Carafano, vanjskopolitički ekspert Washingtonske fondacije “Heritage” u tekstu od četvrtog septembra,  “Američka politika na Zapadnom Balkanu”, najavio je promjenu odnosa američke administracije prema Bosni i Hercegovini.

Ukratko, upoznao je stručnu javnost da je pitanje Bosne i Hercegovine za američku administraciju “akutnije od pitanja odnosa Srbije i Kosova”, što je potvrdio Brendan Hanrahan, visoki dužnosnik ureda State Departmenta za evropska i euroazijska pitanja. Svojim je potezima u posljednjih desetak dana u tzv. back channel diplomatskim kuloarima promijenjena politička dinamika, i to onu najvažnija, pitanje osnovnih međunacionalnih odnosa i državnog uređenja.

Kada je Narodna skupština entiteta Republika Srpska (RS) 18. oktobra poništila niz ranije usvojenih separatističkih zakona, američka administracija oglasila se dan kasnije i pozdravila te odluke. To ne bi bilo sporno niti čudno, iako Fuad Džidić u tekstu za Patriu upozorava na presedan saopćenja u nedjelju, da formulacije i fraze u tom saopćenju nisu bitno odudarale od dosadašnje američke prakse. Tako se u saopćenju američke ambasade u Sarajevu kaže da se “SAD  raduju nastavku bliske saradnje sa svim stranama i konstitutivnim narodima u Bosni i Hercegovini na praktičnim i pragmatičnim rješenjima za unapređenje sigurnosti, stabilnosti i zajedničkog prosperiteta“ te da se raduju „konstruktivnijem i pragmatičnijem odnosu sa Republikom Srpskom.” Dakle, SAD će imati odnose sa RS, odnosno sa entitetima te „konstitutivnim narodima“ kao princip. Građana i ostalih više nema, barem u američkom diskursu.

Javnost bruji o nekom „Trump-like dealu“ na koji je pristalo bosansko pravosuđe koje je, unatoč presudi Ustavnog suda o potvrdi konačne presude Miloradu Dodiku, pristalo ga ne privesti na odsluženje kazne, u zamjenu za njegovo obećanje da više neće biti predsjednik manjeg entiteta. Od SAD je za sebe i svojih 30 adlatusa dobio ukidanje američkih sankcija. Pitanje je ko je i na kojem zakonskom osnovu, nakon „deala“, odustao od Dodikovog  krivičnog progona za kršenje Ustava.

Promjenu američke politike najavio je prije analitičar iz krugova bliskih „dogovoru konstitutivnih naroda”. Max Primorac, analitičar blizak hrvatskom desnom političkom establišmentu, koji je četvrtog jula, u ime američkog “Thatcher centra za slobodu” objavio  studiju pod naslovom “Bosna i Hercegovina: Okončanje neuspjeha u izgradnji nacije”.

John Ginkel, otpravnik poslova u Ambasadi SAD u Sarajevu, u prvim susretima sa domaćim političarima potvrdio je najave Jamesa Carafana istakavši da će Predsjednik Trump vjerovatno zauzeti drugačiji politički pristup od svojih prethodnika u podršci stabilnosti u regiji. Zanimljivo je da se Carafano u više navrata poziva na Maxa Primorca, inače dugogodišnjeg člana Republikanske stranke sa porodičnim vezama u zapadnohercegovačkim emigrantskim krugovima koji je sugerirao da se u Sarajevo pošalje otpravnik poslova umjesto ambasadora kako bi se oslabio, kako kaže, “dejtonski lobi iz Washingtona”.

Dakle, ogleda li se promjena stajališta ove američke administracije u tome da, neformalnim kanalima, daleko od očiju javnosti, izravno kontaktira sa RS te državu ostavlja po strani? Nije jasno kako će se, u smislu „dogovora konstitutivnih naroda“ tretirati drugi entitet. Prema nekim analitičarima, to zaudara na (kon)federalizaciju. Izravan kontakt sa entitetom može značiti potvrdu da američka administracija priznaje kako RS funkcionira kao “paralelna država” jer upravlja vlastitim policijskim i pravosudnim sistemom, što je naglasio Primorac, a potvrdila Željka Cvijanović, član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda.

No, kako je kod Trumpa i odnos sa Iranom zapravo moguć poslovni deal, nije isključeno da će se u takvom dealu naći i ponuda trećoj strani, koja sada izgleda unezvjereno. Također, nije isključeno da je i ovakva američka administracija svjesna da su i Dodik i Čović izgradili svoje političke karijere na proizvodnji nestabilnosti, dobijajući ustupke na račun države Bosne i Hercegovine i njenog suvereniteta. Ti su ih ustupci kratkoročno smirili i ohrabrili, ali nisu dugoročno i trajno riješili problem stabilnosti. na dugu stazu. Tomu u prilog ide i najnoviji Dodikov primitivan šovinistički ispad na predizbornom skupu u tzv. Istočnom Sarajevu. Hoće li to doći do ušiju pametnjakovića u Trumpovoj administraciji da shvate sa kime sklapaju dealove, nije baš sigurno.  

Dodik možda više nikada neće obnašati formalnu dužnost, ali hoće li nastaviti voditi Republiku srpsku s neke druge pozicije, ostaje za vidjeti, s obzirom na to koliko je duboko ugradio svoj utjecaj u predsjedništvo i strukture entiteta.

Ovaj razvoj je izazvao neskrivenu radost među vladajućima u malom entitetu, gotovo potpun politički muk i nevjericu među bošnjačkim i bosanskim strankama, dok hrvatska strana izražava blag optimizam.

Pozivajući se na “više diplomatskih izvora'”, beogradske Večernje novosti objavile su prošlog tjedna kako će mandat visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta biti završen sljedeće godine, te da izvori navode da službeni Washington već ima na stolu (raz) rješenje Schmidta i Ureda visokog predstavnika, navodnim povratkom na „izvorni“ Dejtonski sporazum, a odluke bi donosila tri konstitutivna naroda, a ne strani dužnosnici. To je naravno apsurdna formulacija, više srpski nacionalistički „wishful thinking“.

No, ako je i lažno, dobro zvuči za srpske nacionalističke uši. Prije će biti da SAD razmišljaju o svome Visokom predstavniku. Ovdje se pokušava podmetnuti navodni gubitak suvereniteta Bosne i Hercegovine kroz djelovanje Visokog predstavnika, dok se suverenitet stvarno ugrožava, recimo, nepoštivanjem presuda Suda Bosne i Hercegovine, donošenjem separatističkih zakona ili zloupotrebom ovlaštenja Doma naroda. Isti list navodi da SAD razmatra i rješenje o ukidanju tzv. nekontroliranih ovlasti OHR-a i vraćanju suvereniteta Bosne i Hercegovine. Iza toga slijedi skakanje u vlastita usta, pa ove navode treba slušati sa podebelom šakom soli.

Naime, navode „izvore iz SAD“ koji tvrde da će State Department okončati politiku koja se godinama vodila prema Bosni i Hercegovini, a bila je programirana da nametne prisilnu, centraliziranu državu pod muslimanskom vlašću. Iako ova administracija nije najbistrija u historiji SAD, unatoč Trumpovoj lakovjernosti kada pristaje na navode o muslimanskom genocidu nad kršćanima u Nigeriji, teško je zamisliti da iole pažljivije oko ne vidi kakva je to muslimanska vlast u Bosni.

Bivši guverner američke savezne države Illinois, Rod Blagojević, inače osuđeni kriminalac, koji lobira za RS u Washingtonu, zahvalio je Trumpovoj administraciji na ukidanju svih sankcija čelniku SNSD-a i ljudima povezanim s njim. “Novo je vrijeme na Balkanu gdje se srpski i hrvatski kršćani mogu nadati istinskoj autonomiji”, napisao je Blagojević na platformi X. Autonomiji? Srbi sa RS koja je država u državi. Ovakav napis jednog kriminalca zapravo otkriva nivo znanja i sposobnosti Trumpove administracije koja prihvaća ovakva lobiranja, a nema pojma kakvu autonomiju uživaju Srbi i Hrvati u Bosni.

Zaokret je donekle potvrđen na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Sjednica o Bosni i Hercegovini završena je 31. oktobra bez obraćanja visokog predstavnika Christiana Schmidta jer je sjednicom predsjedavala Rusija koja, kao i Kina, ne priznaje njemačkog diplomata kao legitimnog predstavnika. Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je produžilo mandat misije EUFOR-a “Althea” u Bosni i Hercegovini za još jednu godinu. Za produženje su glasale sve članice Vijeća, uključujući i Rusiju koja je prethodnih godina dovodila u pitanje nastavak misije.

Američki diplomat i analitičar Kurt Bassuener upozorava da, uz jednogodišnju sigurnosnu marginu koju donosi produženje mandata EUFOR-a, te odluku Ustavnog suda BiH da odbije Dodikovu apelaciju, “vodeće evropske demokratije se moraju hitno pripremiti za poremećaje koje donosi promijenjeni stav Sjedinjenih Država prema Bosni i Hercegovini, što je postalo očigledno ukidanjem sankcija Dodiku”. Postoji tračak nade jer produljenjem misije Althea daje se signal da se, zasada, neće dopustiti komadanje Bosne, odnosno da je konfederacija opcija na koju bi pristali SAD, Hrvati i Srbi. A i Rusi.  

Posjeta visoke predstavnice EU za vanjsku politiku Kaje Kallas Sarajevu trećeg novembra može se tumačiti kao znak da je EU svjesna ovih promjena. Ona je u svom govoru smjestila napore EU u Bosni i Hercegovini u širi evropski kontekst, ističući da su suverenitet i teritorijalni integritet danas u Evropi ponovo pod prijetnjom. Kallas je naglasila da se Evropska unija neće pasivno povlačiti pred pokušajima destabilizacije i da je EUFOR tu da ostane. Je li tako stvarno?

Posebno ako se pristane na podjelu Ukrajine. No, kako upozorava Kurt Basuener, “snaga EUFOR-a već godinama ne odgovara očekivanjima od vjerodostojne i operativno spremne odvraćajuće sile”. U tom smislu je zabrinjavajuće što je Kallas je uvjetovala kraj međunarodne intervencije sposobnošću političara u da donose odluke, uključujući i napredak ka članstvu u EU. Te uopćene fraze evropskih političara bile su gorivo secesionistima i opstruktorima donošenje odluka u Bosni i Hercegovini. Dakle, da bi se to postiglo, zemlji je potreban poslijedejtonski ustavni poredak umjesto postojećeg, pri čemu su upravo uloge visokog predstavnika i EUFOR-a neizostavne. Nejasnoća oko te činjenice obilježava politiku EU prema Bosni i Hercegovini već godinama”, piše Bassuener.

Nije iznenađenje da je Dodik, u osvrtu na sjednicu Vijeća sigurnosti, prihvatio američki (polu)zaokret. On je naveo da je Trumpova administracija stavila do znanja da se neće miješati u unutrašnje stvari država niti će se baviti izgradnjom drugih država i nacija. Također se zahvalio i Rusiji i Kini na “integritetu” i “konstruktivnom” ponašanju, kao i zainteresiranim susjedima, Srbiji, i Hrvatskoj koja je iznijela stav o nužnosti ravnopravnog dijaloga. Iskoristio je izrečene stavove američke predstavnice u UN kao i šefice Nacionalne obavještajne službe, Tulsi Gabbard koja je izjavila da je SAD, posebno njihova obavještajna zajednica  predugo intervenirala po drugim državama, uvodeći demokraciju što se pokazalo pogubnim.

Evropska unija mora svoju politiku prema Bosni i Zapadnom Balkanu postaviti na jasnije i čvrste temelje, inzistirajući na principima međunarodnog prava kako bi stvorila uvjete da zemlja napreduje ka članstvu u EU uz odgovornu, stabilnu i demokratsku vlast. To je osnovni uvjet stabilnosti. Ostali dealovi i dogovori naroda destabiliziraju dugoročno. Osim ako nekome doista nije stalo da Bosna i Hercegovina uđe u EU, a posebno u NATO.

Ako su ova predviđanja tačna, šta preostaje bošnjačkim, a posebno probosanskim strankama? Prvo i osnovno – prihvatiti realnosti. Drugo, na postojeće neslužbene najave o tri entiteta i dogovoru tri konstitutivna naroda (prema srpskim i ruskim željama za koje Trump očito ima mnogo razumijevanja) odgovoriti alternativama, već gotovima, za nadati se je. Treće, spriječiti političke avanturiste poput Komšića da besmislenim apelacijama Evropskom sudu (slučaj Kovačević) obesmišljavaju već donesene i sasvim dovoljne presude u slučajevima Sejdić-Finci, Pilav, Zornić i Pudarić…

SDA bi se morala probuditi iz zimskog sna, raskinuti koaliciju sa DF i predložiti alternative poput Mostara glavnog grada Federacije, Sarajevo distrikta sa posebnim statusom glavnog grada države, prekompoziciju i smanjenje kantona, izmjene izbornog zakona u dogovoru sa HDZ-om, uz uvjet smanjenja ovlasti Doma naroda, proporcionalna zastupljenost na svim nivoima koje predviđa Ustav….

Sa time se donekle počelo, zasada, ako je suditi po medijskim izvještajima na kafama, a ne u parlamentima i vladama. Dakle, na prijedlog HDZ-a o federalizaciji Federacije ne kaže se samo uvrijeđeno NE, već daje kontraprijedlog, koji se već odavno ima, u to u tri varijante. Isto tako, treba odmah ako se već nije prije, krenuti u lobiranje širom svijeta za prijedloge koji će se iznijeti u razgovorima i kasnijim pregovorima. Ne smije se više dogoditi da je vijest kako je nekim povodom zasjedao Glavni odbor ili  predsjedništvo SDA i dao saopćenje, kao reakciju na neku provokaciju već prekrižene Trojke, ili Dodika, ili Čovića. Treba prestati biti reaktivnima i konačno postati aktivnima i to dosadno aktivnima. No, za to je potrebno angažirati veći broj ljudi koji dijele principe, imaju znanje i volju i nemaju sumnje u vrijednosti države te nisu iskompleksirani pripadnošću bošnjačkom narodu kao dijelu islamske civilizacije i evropskom civilizacijskom krugu.

Isto tako potrebno se zahvaliti ljudima čiji je dosadašnji saldo siromašan ili nikakav, a koji predugo zauzimaju važne bošnjačke pozicije u državi. Treba se konačno prestati baviti pluskvamperfektom koji se odazivaju na ime Konaković ili Nikšić… Treba početi raditi, ozbiljno, puno, neumorno… Ohrabruje izjava Šefika Džaferovića da je SDA spremna preuzeti vlast nakon izbora 2026., iako se iz stranačkih redova osjeća sumnja da ne postoje gotovi niti su u pripremi dokumenti kojima će se nastupiti prema svim izazovima američkog djelimičnog zaokreta.

Nastavimo li ovako, ko zna koji puta u posljednjih skoro 300 godina dogodit će nam se da neko drugi odlučuje o našim sudbinama. To se zove nezrela nacija i politički neuk narod, a posebno njegovi lideri. Da ne kažemo nedovršena nacija i podanički narod koji čeka, kako se vidi iz iz saopćenja Glavnog odbora SDA, da reagira Visoki predstavnik, institucija koja će se vjerovatno dokinuti.