László Krasznahorkai napokon je održao svoj dugo očekivani govor pred Švedskom akademijom. U mračno intoniranom obraćanju govorio je o iscrpljenoj nadi, „anđelima“ koji hodaju među nama i utjecaju moćnika poput Elona Muska, koji, kako kaže, „preuzimaju naše vrijeme i prostor“. Najveći dio govora posvetio je marginaliziranim ljudima, onima o kojima piše cijeli život

Mađarski pisac László Krasznahorkai (Gyula, 1954), jedan od najutjecajnijih evropskih autora, ovih je dana među najtraženijim ljudima u Stockholmu. Od trenutka kada je u oktobru proglašen dobitnikom Nobelove nagrade za književnost, javnost je željno čekala njegov prvi javni nastup. Zbog zdravstvenih problema otkazao je učešće na festivalu Kosmopolis, a potom i govor na otvaranju Frankfurtskog sajma knjige. Tek jučer, pred Švedskom akademijom, svijet je napokon čuo njegove riječi.

Krasznahorkai je djelovao vedro, a znak da se sprema veliki dan stigao je i ranije, njegova književna agentica Laurence Laluyaux objavila je na Instagramu fotografiju s priprema. Aplauz koji ga je dočekao bio je dug i snažan, dok su se prostorijom razlijevali tamni, gotovo apokaliptični akordi kompozicije Játékok mađarskog skladatelja Györgyja Kurtága. Ton je time bio postavljen: nakon sedmica šutnje, govorio je pisac kojem se često pripisuje epitet „proroka apokalipse“.

„Kada sam primio nagradu, želio sam govoriti o nadi“, započeo je Krasznahorkai, „ali kako su se moje rezerve nade iscrpile, govorit ću o anđelima.“ Nije mislio na biblijska bića, nego na „one koji hodaju među nama u običnoj odjeći“ i pojavljuju se u trenucima koji razotkrivaju ranjivosti savremenog čovjeka.

Kao primjer spomenuo je Elona Muska, „koji svojim sumanutim planovima preuzima prostor i vrijeme ljudi“, aludirajući na utjecaj društvenih mreža, tehnoloških imperija i vizija koje sve dublje ulaze u privatne živote.

Nakon uvodne refleksije o moći i njenim savremenim „anđelima“, pisac je glavnu pažnju posvetio onima koji žive na rubovima društva, temi kojoj se vraća tokom cijele svoje karijere. U romanima Satanski tango, Melankolija otpora i Rat i rat opisuje svijet marginaliziranih, usamljenih, gotovo nevidljivih ljudi čije se egzistencije lome pod teretom siromaštva, zanemarenosti i historije.

Njih je, rekao je, počeo upoznavati već kao devetnaestogodišnjak, kada je napustio studij prava i živio među beskućnicima kako bi „bolje razumio isključene“. U govoru je prizvao sjećanje na beskućnika iz berlinskoga metroa, „pogurenog od bola, s pogledom koji je implorirao milost“, čovjeka koji je pokušavao mokriti kroz rešetke dok ga policajac nije prekinuo. Ta scena, kazao je, potaknula ga je na razmišljanje o tome ko smo zapravo kao ljudska bića: “Izumili smo točak i vatru, a zatim iznenada prestali vjerovati u išta. Uništavajući vlastitu maštu, ostavili smo sebi samo kratkotrajno pamćenje. Napustili smo zajedničku ideju znanja, ljepote i moralnog dobra.”

Krasznahorkai je tek drugi Mađar koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Prvi je bio njegov bliski prijatelj i uzor, Imre Kertész, nagrađen 2002. godine. Iako se godinama spominjao među kandidatima, nikada nije mislio da će se naći u toj poziciji. „Ako mi je žele dati, dat će je. Nisam o tome razmišljao jer ionako ne zavisi od mene“, rekao je prošle godine.

Šta slijedi nakon Nobelove nagrade, pisac danas ne zna i ne želi nagađati. Vodi se svojim uobičajenim ritmom: korak po korak, uvijek s Kafkom, svojim najvećim književnim herojem, kao tihim saputnikom.

IZVOR: La Vanguardia