Niko tada nije mogao naslutiti da će taj dječak postati simbol jedne epohe, čovjek koji će sevdalinku pronijeti iz uskih mahalskih sokaka do radijskih valova koji su dopirali u svako selo i grad

Kada se izgovori ime Zaima Imamovića, gotovo da se u zraku osjeti miris starih travničkih avlija, zvuk sazova i šum kafana u kojima su se prelamali glasovi i riječi naroda. Njegova priča nije samo biografija jednog pjevača – to je priča o Bosni, o njenoj muzici, o njenoj duhovnoj širini i kulturnom kontinuitetu.

Travnik tridesetih godina prošlog stoljeća bio je grad koji je znao čuvati pjesmu. Tu se u Zaimovoj kući učila ljubav prema sevdahu. Starija sestra Đula bila je prva učiteljica, prva interpretatorica naslijeđenih melodija. Ona je slušala stare Travničane, pjevala njihove pjesme, a Zaim bi ih kasnije prihvatao, pjevušio i učio. Niko tada nije mogao naslutiti da će taj dječak postati simbol jedne epohe, čovjek koji će sevdalinku pronijeti iz uskih mahalskih sokaka do radijskih valova koji su dopirali u svako selo i grad.

Otac Derviš, zaljubljenik u kafanske običaje, prenio mu je sklonost prema mjestima gdje se pjesma čuvala i njegovala. Travnik je bio temelj, ali Sarajevo je bilo pozornica.

Kada se porodica Imamović preselila u Sarajevo, u drugoj polovini tridesetih, grad je već pulsirao u ritmu moderniteta, ali i sjenki rata koji se približavao. U tom kontekstu Zaim je gradio svoj put. Učio je od velikana poput Rešada Bešlagića, brusio talenat na prvoj harmonici, družio se sa Ibrom Aščerićem i kasnije mladim Šerbom.

Pjevačku karijeru započinje 1939. godine vrijeme dok je učio tekstilni zanat. Tokom Drugog svjetskog rata bio je redovni pjevač na Hrvatskom krugovalu postaje Sarajevo, radiju koji je osnovala Nezavisna Država Hrvatska. Nije poznato da je Zaim Imamović snosio sankcije za svoj ratni angažman, a zanimljivo je da su podaci o njegovom sudjelovanju u kulturnom životu Nezavisne Države Hrvatske uglavnom nedostupni javnosti, pa među biografskim tekstovima nalazimo kako mu je karijera započela u aprilu 1945. godine.

Presudan susret za njegovu karijeru desio se s akademikom Cvjetkom Rihtmanom, tadašnjim horovođom Gajreta i najvažnijim autoritetom muzičkog života Sarajeva. Rihtman je prepoznao vrijednost sevdaha, snimao Đulu i Zaima za arhiv Zemaljskog muzeja i time otvorio vrata institucionalnom razumijevanju narodne pjesme. Zaim je tako ušao u kulturnu povijest ne samo kao interpretator, već i kao čuvar baštine.

Pravi trenutak slave dolazi s pojavom Radija Sarajevo. Kada se njegov glas prvi put zaorio preko etera, hiljade ljudi odjednom je moglo čuti pjesme koje su do tada bile rezervisane za kafane i kućna sijela. To je bio trenutak kada je sevdalinka postala masovni fenomen, a Zaim legenda.

Pojava prvih tranzistora u selima učinila je da pjesma postane dio svakodnevice i ruralnog života. Industrijalizacija je mijenjala Bosnu, ali su upravo Zaim i njegovi kolege postali duhovna spona između starog i novog. Sevdalinka je izišla iz svoje gradske kolijevke i od muslimanske gradske pjesme postala pjesma cijelog naroda.

Zaim Imamović nije bio samo pjevač, već i tihi filozof narodne pjesme. On je znao da svaka pjesma ima autora, bilo pojedinca, bilo kolektiv. Kada je pjesma jednom ušla u narod, ona je pripadala svima, postajala kulturno dobro. Upravo tako je i Zaim prilazio sevdalinci: s poštovanjem, skromno, dostojanstveno. Njegov glas bio je glas naroda, ali i svjedočanstvo da se tradicija može predstaviti svijetu bez kompleksa i bez folklornog banaliziranja.

Sedamdesetih godina, kada je narodna muzika počela doživljavati transformaciju i kada je tržište tražilo „hitove“, Zaim se opet pokazao kao majstor ravnoteže. On je znao očuvati autentičnost, a istovremeno se uklopiti u novu estradnu dinamiku. Nije dopuštao da se sevdah izgubi, ali nije ni zatvarao oči pred promjenama. U tom periodu veliku ulogu imalo je i njegovo prijateljstvo s Muhamedom Mešanovićem – Hamićem, virtuozom na sazu, čiji je rad Zaim snažno podržavao. Tako je sačuvana i revitalizirana tradicija pjevanja uz saz.

Na bolji je svijet preselio drugog februara 1994. godine u opkoljenom Sarajevu a njegovim su putem nastavili sin Nedžad i unuk Damir.