Dok vičemo “Bosna je bosanska”, Bosanski Brod već se zove Srpski. Kako se “malo ću za sebe” pretvara vakuf u plijen, a finu muslimansku gradsku raju u elitu koja postaje slika i prilika našeg prokletstva. Umjesto da učimo o sebi, psujemo Aliju, krivimo sultana Fatiha i mijenjamo stranke kao filtere službenih auta. Kako stati pred vlastito ogledalo i razviti višak stida? Kako prestati mjeriti Bosnu tuđim metrom i početi s ulaganjem u vlastite rituale, običaje, zanate i kulturnu scenu? Ako sve padne, nek padne stojećki. Ako ima šanse, treba početi priznanjem: država je vakuf ili nije naša. Ili nikad nije bila naša.

Ne potkrada se budžet, nego cure resursi iz glave – onom mišlju “malo ću za sebe” koja nam je pojela osjećaj za mjeru, obraz i smisao. “Malo” je već otimačina. Kad vakuf postane plijen, izborni ciklusi služe samo da zamijene statiste. Dok se prepiremo čije je srednjovjekovlje, izrasle su generacije bez ijednog festivala koji bi tu prošlost pretvorio u živi jezik; Hrvati su za to vrijeme od jedne HBO serije napravili čitavu subkulturu srednjeg vijeka, a mi ni kalendar sa slikama ruševnih utvrda.

Fina gradska muslimanska raja usavršila je ulazak u kvote i izlazak iz odgovornosti; stranke se mijenjaju kao čarape, identitet je kao filter na službenom automobilu kojim se voze supruge u šoping. Psuje se sveudilj Alija Izetbegović, krivi se sultan Mehmed el‑Fatih što je “ubio našeg kralja”, a petkom se guraju u njegove džamije. Ako se ne razumije korijen, kako će se rasti i njegovati krošnju? Taj jaz između onoga što govorimo i onoga što jesmo pojede sve što pokušamo njegovati. Ili ćemo naučiti vlastitu priču, ili ćemo je prepustiti tuđim pripovjedačima.

Prestanimo mjeriti Bosnu tuđim metrom, krunama, krstovima i zastavama. Za to vrijeme Bosanski Brod promijeni ime u Srpski, a mi nismo u stanju napraviti ni skromni turistički srednjovjekovni vašar. Ovo nije poziv na bitku nego na višak stida. Pogledajmo se prije nego što pogledamo preko plota u komšijske narode. Ako je država vakuf ostvaren krvlju šehida, prvi propis je jednostavan – prestanimo ga otimati svojim neznanjem.

BOŠNJAČKI UNUTRAŠNJI RATOVI

Bošnjački unutrašnji ratovi vode se na više frontova. Čaršijanerska fikcija i samodopadnost sve tuđe ili novo proglasi sumnjivim (uključujući i vlastitu dijasporu), a gradska kvaziestetika i utopijska multikulturalna komocija svako “ne znam” pretvara u “jarane, svako neka živi kako hoće”. Čaršija se, u stvari, plaši vlastite odgovornosti, a urbana raja vlastite nelagode. Jedni se sažimaju u zip-foldere uskih ulica duha; drugi se brane paranojom od svake istine koja bi ih natjerala da ustanu iz fotelje. Tako nastaje soj ontoloških mudraca i praktičnih mrtvaca. Titule su tu da maskiraju odsutnost mišljenja, “upravni odbori” da nadoknade manjak djela, a hermetičan govor da sakrije nedostatak živog srca.

Dok se nadvikujemo oko zaslužnih i još zaslužnijih, dok se grebemo ko će hapiti što više mrvica sa stola, Srbi vade Nemanjiće, Hrvati krunisane rodoslove. Naš je odgovor sveden na drečavo: “Bosna je bosanska!” Prolazi vrijeme, a kalendar zjapi: nemamo ozbiljan festival srednjovjekovne Bosne, a spašavali bismo Jajce od hrvatske politike. Nemamo živu kulturnu scenu koja bi, poput pametnih gradova, komercijalizirala vlastito nasljeđe bez prostitucije smisla. Svijet nakon jedne serije diže subkulture i ekonomije; mi se i dalje sablažnjavamo nad “njihovim” tumačenjem srednjeg vijeka, a vlastitom nismo udahnuli život. Nismo ga preveli u običaj, u zanat, u tržište, u ponos koji stvara vrijednost.

Krivi smo mi, ali ne do mjere da bismo se samobičevali, nego taman toliko da bismo prestali mjeriti tuđim metrom. Mi, koji govorimo da je država vakuf, svoje opće dobro pretvaramo u privatni plijen – u mjesto za dijete, stolicu za rođaka. Mi, koji prizivamo srednji vijek, ne znamo šta bismo u tekućoj sedmici. Mi, koji podižemo glas pred kamerama, spuštamo ga pred tenderom.

O IDENTITETU SA SVIM NAŠIM ČVOROVIMA

Vičemo da smo “nacionalni Bosanci” ne bismo li se sakrili od imena Bošnjak, od mogućnosti da nas neko prepozna kao “fundamentaliste”, kao “teroriste”. To samozavaravanje miriše na jeftini američki dezodorans, ne na kožu, jer na njoj je istetoviran imigracijski nalog za deportaciju. Multietničnost je odlika zajednice, ne pojedinca. Pojedinac može biti pristojan, kulturan, otvoren, ali ne može biti hibridna tabla za svačije komplekse. Nema sramote u vlastitom imenu; ima sramote u prevođenju imena u grant. Ima sramote u frazi “ne želim biti etnički ograničen” kad to znači da te više nervira tvoja pripadnost nego tuđa dominacija.

Srednjovjekovlje nije “meme”, islamizacija nije navijački transparent. Historija je navika – način da ušivamo smisao u kalendar. U gradu koji hoće budućnost vidjet ćeš tri iste stvari; rituale za prošlost (koji se ne stide trgovine), institucije za sadašnjost (koje ne glume vječnost) i hrabrost za budućnost (koja ne traži dopuštenje od dokone čaršije). Mi, umjesto toga, radimo rotaciju; trošimo prošlost, improviziramo sadašnjost, outsourceamo budućnost.

Zato su nam “intelektualci” često dekor i predstavljaju hermetičan govor kao ukras na praznom stolu, citat koji služi da nas na ništa ne obavezuje. Naši intelektualci vole mikrofone, ali mrze odgovornost. Kad daju izjavu, to je da se kaže da su “rekli”. Kad šute, to je da se kaže da su “mudri”. U stvarnosti, to je isti posao: ništa protiv nikog, ništa za bilo šta.

ŠTA JE DOVA I ČEMU SLUŽI VAKUF

Dove naših nana i deda ostaju najprecizniji politički instrument koji imamo. One traže da se srce ne umori od dužnosti. Vakuf traži isto – zadrži svrhu, čuvaj mjeru, podnesi odgovornost. Sir Isaac Newton je napisao u 17. stoljeću: “Ako i vidim dalje od ostalih, vidim zato što stojim na leđima divova.” Englezi su ovu izreku uzeli kao nacionalni moto, nasljednici je ne preuzimaju samo kao znanje, nego i kao ponos i dostojanstvo.

Bošnjački mentalitet teško prihvata da ono što imamo dugujemo prethodnim generacijama; umišljamo da se složene prepreke preskaču bez vježbe, bez sistema, bez kompromisa, bez lične žrtve u ime općeg. Rezultat je da uvijek padamo na istim preprekama. U poredbi s razvijenijim sistemima, kakvi su srpski i hrvatski, mi smo kao srdelica naspram ajkule, kao invalid koji se utrkuje s profesionalnim sprinterom. Trkali bismo se i osvajali medalje, a u štafeti podbacujemo: ne želimo predati; umjesto da štafetu uručimo onome ispred nas, podmetnemo nogu jedan drugome. U primitivnijim uzorcima, štafeta postaje “nož u leđa”. Pritom trčimo na tribine umjesto prema cilju dok čaršijska rulja viče: “Mujo, Mujo!”, a Bošnjo ozaren s otvorenim rukama juri na tribine. Za to vrijeme Srbe i Hrvate čeka pobjednički pijedestal. A mi? Važno je učestvovati, a ne pobijediti, zar ne? Ovakva životna filozofija ne može održati državu.

Ako je država vakuf, prokletstvo je svesti je na tarabu za vlastitu avliju. Ako su šehidi “naši divovi”, Newtonova rečenica prestaje biti poetska: da, stojimo na leđima divova; i da, sramota je što nam je strah od poniznosti jači od obaveze da nekog dignemo na svoja ramena.

Tanahna je granica između ličnog i općeg, zato se tako lahko prelazi. Mi je prelazimo na najgori način. Opće dobro nije “sve što se može podijeliti”, nego sve što se ne smije rasparčati. Vakuf nije strana riječ; to je oblik srčanosti koja zna mjeru. Država nije spomenik; to je alat kojim dajemo smisleni okvir vlastitom narodu.

DIJAGNOSTIČKE SKICE UMJESTO RECEPATA

Ne nudimo program. Nudimo slike koje bole taman koliko treba da nas trgnu.

Zamislimo Visoko, Jajce, Tešanj, Srebrenik, Bobovac… s kalendarom koji ne staje: srednjovjekovni dani, zanatske radionice, povorke ljiljana, turniri u streličarstvu; djeca koja uče bosančicu i klešu zapise u kamen – ne da bi “kontrirali” komšijama, nego da bi sebi vratili naviku upisanu u kolektivni kod. Ne moramo nikom ništa dokazivati ako  miris somuna i kovački čekić zvuče kao himna.

Zamislimo univerzitetske profesore koji prestaju da se stide vlastitog imena i počnu se stidjeti vlastite komocije; katedre koje ne drže jalova predavanja o kulturnoj politici iza zatvorenih vrata upravnih odbora, nego pred ljudima u prepunim dvoranama – s javnim proklamacijama i jasnim ciljevima. “Intelektualac” ne smije biti titularni mudroser; ili je servis zajednici, ili je ukrasna kravata.

Zamislimo da prestanemo mjeriti Bosnu po tuđim uspjesima i neuspjesima. To nije asketizam; to je smislena higijena. Ako sutra Srbi naprave najbolji festival Nemanjića – dobro. Ako Hrvati pronađu nove kraljevske genealogije i privuku hiljade ljudi – odlično. Mi imamo dovoljno posla s vlastitim stoljećima i sutrašnjicama na leđima.

Zamislimo da nam vlastiti identitet prestane biti priznanica za grant i postane riječ bez mliječne magle nad jezicima. Onog dana kad te više ne nervira ni jedno ni drugo, nego te nervira loš rad, amaterizam i površnost – zdravi smo.

NA KRAJU STOJEĆKI

Možda ćemo opet čuti da smo “previše strogi”, “previše emotivni”, “previše ovo, previše ono”. Dobro. Bolje i to nego premalo živjeti. Ako sve propadne, neka propadne stojećki. Ali ako ima i trunka šanse, počinje u dovi nane, u priznanju da je država vakuf, u odustajanju od tuđih mjeriteljskih jedinica i u vlastitom kalendaru koji miriše na naš somun, sa čurekotom.

Krivi smo mi, odgovorni smo mi nije presuda, nego otključan prozor. A kroz taj prozor, kad se jednom razbije staklo od našeg straha, ulazi zrak. I zvuk čekića. I smijeh djece u vitezovima od kartona. I dova bez dvoličnosti. I država koja više nije plijen nego kuća. Sve drugo, izgovore i čaršijanerske paranoje, već smo probali. Vrijeme je da probamo nas.