Rođen u Jajcu 19. augusta 1904. godine, Nikola Šop je ponio iz svoga bosanskog zavičaja onu tihu, rijetko zamjetnu sklonost introspekciji i kontemplaciji, koja će obilježiti čitav njegov književni opus

Bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik, prevoditelj i latinist, Šop je ostao zapamćen kao jedan od najoriginalnijih lirskih glasova 20. stoljeća na našim prostorima. Njegov život, obilježen krhkim zdravljem, ratnim traumama i trajnim fizičkim ograničenjem, u literaturi se preobrazio u svjetlost – u onaj poseban, čisti ton duhovnosti koji je kritika nazvala „čednim katolicizmom“.

Djetinjstvo u Jajcu i školovanje u Banjoj Luci bili su tek prva stanica na njegovom putu prema velikim duhovnim horizontima. Već 1918. objavio je svoje prve stihove u katoličkom časopisu Anđeo čuvar.

Studij ga vodi u Beograd, gdje se najprije okušao u rimskom pravu, ali ga ubrzo napušta da bi se posvetio onome što je istinski volio – književnosti. Na Filološkom fakultetu diplomirao je komparativnu književnost i latinski jezik 1931. godine. Već tada, objavom zbirki Pjesme siromašnog sina (1926) i Nocturno (1928), nagovijestio je liriku lišenu patetike i retorike, usmjerenu na jednostavnu sliku i unutarnji mir.

Sve do Drugog svjetskog rata Šop je radio u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika. U to vrijeme nastaju zbirke poput Isus i moja sjena (1934), u kojoj se jasno očituje njegovo duboko religiozno nadahnuće, uokvireno u prizore svakodnevice. Njegova poezija podsjećala je na skromnost Franje Asiškog, gdje priroda i čovjek, siromaštvo i poniznost, postaju prostor susreta s božanskim.

No, april 1941. i bombardiranje Beograda označili su prelomnicu. Pokušavajući spasiti goli život, skočio je šestog aprila iz straha od bombardovanja sa balkona svog stana u Zemunu i teško povrijedio kičmu. Taj trenutak ga je trajno obilježio: Šop nikada više neće hodati kao prije. Ipsrva je mogao hodati uz pomoć štapa no nakon kasnijih pogrešnih liječničkih dijagnoza hoda sve teže I ostaje konačno prikovan za krevet. Zajedno sa suprugom Antonijom, 1943. Godine preselio se u Zagreb, gdje će provesti ostatak života.

U Zagrebu je najprije radio kao korektor, a od 1949. godine kao znanstveni suradnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Povjeren mu je zadatak prevođenja hrvatskih latinista – od Jurja Šižgorića i Đure Ferića, do Ignjata Đurđevića i Matije Petra Katančića. Time je dao nemjerljiv doprinos očuvanju i približavanju tog naslijeđa savremenom čitatelju. Objavio je i vlastite prijevode klasične lirike (Iz lirike starog Rima, 1950), te studiju o Horaciju. Njegov prevodilački rad bio je jednako ispunjen duhovnim predanjem kao i poezija.

Šopovo pjesništvo možemo promatrati u dvije cjeline. U prvoj, ranoj fazi, prepoznajemo liriku skromnosti i svakodnevnog prizora – dječaka, siromaha, anonimnog čovjeka. U drugoj, nakon rata, poezija sve više poprima kozmičke dimenzije. U zbirkama Kućice u svemiru (1957) i Astralije (1961) religioznost doseže zvjezdane visine. Čovjek se u njima ne mjeri više samo spram Boga, nego i spram beskrajnog svemira. Time je Šop anticipirao jednu od rijetkih istinski filozofskih lirika našeg jezika, gdje je kršćanska vjera stopljena s osjećajem kozmosa.

Nakon ranjavanja 1941, Šopovo zdravstveno stanje postajalo je sve teže. Od pedesetih godina uglavnom je bio vezan za stan, a od šezdesetih za krevet. Mogao je micati tek glavu i lijevu ruku. Uprkos tome, stvarao je i dalje: diktirao je stihove supruzi, primao rijetke posjetioce, vodio bogatu korespondenciju.

Posebno je značajna njegova razmjena pisama s francuskim pjesnikom Françoisom Jammesom i engleskim modernistom W. H. Audenom, koji je prevodio njegove pjesme. Dok bi mnogi podlegli ogorčenju, Šop je iz svoje nemoći crpio novu snagu – njegova poezija u tom razdoblju dobija još intenzivniju metafizičku svjetlost.

Šopova poezija prevođena je na više jezika, ponajviše na talijanski i engleski. Godine 1970. nagrađen je Nagradom „Vladimir Nazor“ za životno djelo. No, važnije od nagrada ostala je njegova riječ – ona riječ koja je spojila poniznost bosanskog djetinjstva i beskonačnost svemira.

Umro je u Zagrebu 2. januara 1982. godine.