Decenijama je Charlie Chaplin bio najvoljeniji čovjek u Americi. Ikona nijemog filma, pionir komedije, umjetnik koji je od običnog lica i brčića napravio jednu od najprepoznatljivijih figura 20. stoljeća, „The Tramp“, malog skitnicu koji je umio natjerati publiku da se smije čak i vlastitoj bijedi. No, država koja ga je voljela bila je i ta koja ga je, na kraju, izbacila poput nepoželjnog uljeza. Njegova nevjerovatna životna priča u SAD-u, uspon, moć, bogatstvo, skandali, optužbe za komunizam, protjerivanje i kasnije iskupljenje, jedan je od najdramatičnijih političko-kulturnih sukoba Hollywooda i države

Kada je kao mladi britanski komičar 1913. godine kročio u SAD, Chaplin nije mogao zamisliti da će za samo nekoliko godina postati najpoznatiji čovjek na svijetu. Keystone Studios odmah su prepoznali njegov talent: mogao je imitirati pijanca a da nije popio ni gutljaj, savijati tijelo, mijenjati tempo i izraze lica tako precizno da je izgledao kao animirani lik. Uskoro je stvorio lik koji će ga proslaviti, The Tramp, skitnicu s premalim kaputom, prevelikim cipelama, bambusovim štapom i komično kratkim brčićima.

Publika ga je voljela. Filmske kompanije su njegove kratke komedije štampale nezaustavljivom brzinom, a Chaplin je vrlo brzo shvatio i poslovni aspekt uspjeha. Proizvodio je suvenire, lutke, plakate, sve sa svojim likom. Bio je jedan od prvih koji je razumio snagu ličnog brenda. A u studijskom sistemu Hollywooda, gdje glumci nisu imali kontrolu nad vlastitim radom, Chaplin je pronašao način da to promijeni. Izgradio je vlastiti studio, a 1919. osnovao i United Artists zajedno s Mary Pickford, Douglasom Fairbanksom i D.W. Griffithom. Bio je, u svakom smislu, gospodar vlastite sudbine.

Iza kulisa, međutim, Chaplinov privatni život bio je neprestano gorivo za tabloidnu štampu. Njegove romantične veze s vrlo mladim glumicama, neke su imale jedva 16 godina, pratile su ga kao tamna sjena. Više puta se ženio, više puta razvodio. U vrijeme kada je moralna panika bila obična moneta, Chaplin je postao metom najgore vrste senzacionalističkih naslova.

No, njegova reputacija nije bila slomljena sve do dolaska zvučnog filma. Chaplin je, kao tvrdoglavi umjetnik, odbijao prihvatiti dijalog. City Lights (1931) bio je njegovo posljednje nijemo remek-djelo i uprkos svemu trijumf. Ali vrijeme ga je stizalo. „Mali skitnica“ više nije pripadao novom Hollywoodu.

Modern Times (1936), njegova prva velika kritika industrijskog kapitalizma, prikazivala je radnika koji se bukvalno zaglavljuje u mašini. Publika se smijala nervozno, ali vlasti nimalo. Za FBI i njegovog direktora J. Edgara Hoovera, Chaplin je postao sumnjiva figura: Britanac koji kritikuje američku industriju? Čovjek koji javno govori o nejednakosti?

Počeo je nastajati dosje. FBI je pratio njegove prijatelje, njegove finansije, njegove posjete sovjetskoj ambasadi sve u kontekstu tada rastuće antikomunističke paranoje. Chaplin je postao meta.

Chaplin je predosjećao kraj svoje američke epohe. Prije nego što ga je sistem progutao, snimio je svoje najpolitičkije djelo, The Great Dictator (1940). U trenutku kada Hollywood još nije bio spreman otvoreno kritikovati Hitlera, Chaplin je stao pred kameru, obukao uniformu fiktivnog diktatora i isporučio jednu od najpoznatijih antifašističkih poruka u povijesti filma.

Film je bio hrabar, duhovit, subverzivan i za FBI potvrda da je Chaplin „sumnjiv“. Za Hoovera, to što se Chaplin borio protiv Hitlera bilo je manje bitno od toga što se borio protiv nacionalizma, militarizma i tiranije a takve ideje bile su, u američkoj klimi 1940-ih, preblizu ljevici.

Najbolji trenutak za njegovo uništenje došao je kroz skandal sa ženom. Mladu glumicu, s kojom je imao romansu, sudovi su uvjerili da je dijete koje je rodila njegovo. Iako je DNK analiza kasnije dokazala da Chaplin nije otac, cijeli slučaj pretvoren je u medijsku hajku.

FBI je pronašao „pravnu rupu“: ako je Chaplin prešao državnu granicu u društvu te glumice, a zatim s njom bio u vezi, mogao je biti optužen po Mannovom zakonu, zakonu protiv trgovine ženama. Iako je oslobođen, šteta je već bila načinjena. I 1943. godine, kao šlag na tortu, oženio je Oonu O’Neill, kćerku slavnog nobelovca Eugenea O’Neilla. Imala je 18 godina. Javnost je poludjela. Chaplin je postao „nemoralni starac“, „perverznjak“, „stranac koji kvari američku mladost“.

Njegov film Monsieur Verdoux (1947) bio je mračna komedija o serijskom zavodniku i ubici. Bogata udovištva, cinizam, filozofska retorika ali publika ga nije prihvatila. Kritičari su ga razapeli. Za FBI, film je bio još jedan dokaz da Chaplin prezire američke vrijednosti.

Kada je 1952. krenuo brodom u Europu na premijeru filma Limelight, država je čekala samo pravi trenutak. To jutro stigla je vijest: Chaplinova viza je poništena. Čovjek koji je svojim filmovima definirao Ameriku više nije smio ući u nju.

Chaplin se s porodicom nastanio u Švajcarskoj, u Manoir de Ban kod Veveya. Tu je snimio svoje posljednje filmove, među njima i A King in New York, gorak obračun s američkim mccarthyizmom. Film je bio otvorena kritika, gotovo pamflet. Publika i kritika nisu bili nježni. Chaplin je izgledao kao starac koji se bori s duhovima prošlosti.

Ipak, vrijeme se promijenilo. McCarthy je nestao, politička klima omekšala, a nostalgija počela raditi svoje. U 1960-im američki kina ponovo puštaju Chaplinove filmove. Njegova autobiografija postaje bestseller. I onda – trijumf. Godine 1972. Chaplin dobija vizu da primi počasnog Oscara. Njegov povratak u SAD bio je trijumf iz bajke: publika je ustala na noge i aplaudirala mu 12 minuta, najduži aplauz u historiji dodjele nagrada. Čovjek kojeg su proglasili komunistom, izopačenikom i neprijateljem dočekan je kao kralj. Pet godina kasnije, Chaplin je preminuo u svom domu u Švajcarskoj.

IZVOR: Historisch Nieuwsblad