Je li religija na zalasku ili samo prolazi kroz novu fazu preoblikovanja? Dok podaci pokazuju da se ateizam širi kao nikada do sada, paralelno raste i broj ljudi koji, iako se udaljavaju od tradicionalnih institucija, nastavljaju tragati za nečim što nadilazi svakodnevicu. Ukratko: Bog nije mrtav, ali se vjera nalazi u ozbiljnoj krizi autoriteta, identiteta i smisla

Statistika je jasna: tri četvrtine čovječanstva još uvijek izjavljuje pripadnost nekoj religiji. Kršćanstvo s oko 2,3 milijarde vjernika i islam s više od dvije milijarde i dalje prednjače. Međutim, obje religije prolaze kroz duboku transformaciju. Sve ih više ljudi doživljava više kao kulturnu pripadnost nego stvarnu, intimnu vjeru. U mnogim razvijenim državama posjećenost bogoslužjima pada, dok rituali gube snagu svakodnevne prakse.

Istovremeno raste i najneobičniji „vjerski“ blok današnjice, oni bez religije. Atesti, agnostici i svi koji se ne žele svrstati ni u jedan tradicionalni okvir danas čine oko 1,9 milijardi ljudi. To je treća najveća „duhovna grupa“ na svijetu, odmah iza kršćana i muslimana. „Ateizam je nova normalnost“, pišu sociolozi Franco Garelli i Stefania Palmisano u knjizi „Religije u globalnom svijetu“, objavljenoj nedavno za izdavačku kuću Il Mulino.

Njihova analiza polazi od podataka Pew Research Centra, koji prati religijske trendove u više od 200 država i obrađuje desetine hiljada demografskih studija. Ali uprkos globalnim krizama, ratovima i ekonomskim potresima, autori upozoravaju na paradoks: spiritualnost ne nestaje – ona samo mijenja oblik.

Odmak od tradicionalnih institucija potaknuo je pojavu tzv. „religijskog bricolagea“, vjerovanja po mjeri pojedinca. Ljudi više ne prihvataju u cjelini ono što Crkva, džamija ili hram propisuju. Umjesto toga biraju elemente koji im odgovaraju, kombinuju učenja različitih tradicija i stvaraju svoj hibridni sistem vjerovanja. Spiritualnost tako postaje intimni projekt, oslobođen autoriteta i dogme.

Drugi smjer transformacije ide kroz politiku: u SAD-u Donald Trump sebe pozicionira kao branioca kršćanskih vrijednosti; u Rusiji Vladimir Putin gradi simbiozu s Pravoslavnom crkvom; u Kini se afirmišu konfucijanizam i taoizam kao ključni stubovi nacionalnog identiteta. Religija tako više postaje alat kulturne odbrane nego prostor duhovnosti.

Kršćanstvo je i dalje najraširenija religija, ali više nije dominantno u Evropi. Njegovo težište prešlo je u subsaharsku Afriku i Latinsku Ameriku. Islam, s jednim vjernikom na svaka četiri stanovnika planete, bilježi ubrzan rast, gotovo 50% u posljednjih sto godina. Najveće muslimanske zajednice danas se nalaze u Indoneziji, Indiji, Pakistanu i Bangladešu.

Hinduizam, potaknut demografskim rastom Indije, treća je najbrojnija religija (oko 1,2 milijarde ljudi). Budizam, iako manjinski, posljednjih decenija bilježi širenje zahvaljujući globalnoj popularnosti meditacije. Uz njih postoje i manji, ali dinamični religijski sistemi: sikhizam, šintoizam, razne struje New Age duhovnosti, pa čak i novi oblici „kulta umjetne inteligencije“.

No najveća promjena dolazi od „neafiliiranih“. Njihov je broj porastao 30% u posljednjih pola stoljeća. Geografski, ateizam je dominantan u Istočnoj Aziji, u Kini, Vijetnamu i Sjevernoj Koreji, ali i u Japanu i Južnoj Koreji, gdje je religijska praksa tradicionalno slaba. U zapadnim državama ateizam zadnjih decenija naglo jača: SAD, Francuska, Belgija, Nizozemska i Ujedinjeno Kraljevstvo bilježe najbrži rast ove kategorije.

Njemački sociolog Detlef Pollack opisuje današnje stanje izrazom „likvidacija transcendencija“. Prema njemu, moderni čovjek se udaljava od ideje Boga kao ličnog bića koje upravlja svijetom ili intervenira u ljudski život. Umjesto toga, raste vjerovanje u nejasnu, nenametljivu „višu silu“, energiju ili kosmički poredak.

Primjeri takvog trenda su vidljivi širom muslimanskog svijeta. U Turskoj je broj onih kojima je religija „veoma važna“ pao s 80% na 30%. U Iranu, iako vlasti tvrde da je 99% stanovništva muslimansko, nezavisni podaci pokazuju da se samo 40% tako izjašnjava. U sjevernoj Africi se broj deklarisanih nereligioznih gotovo udvostručio za samo pet godina. Pollack ukazuje da su tradicionalni religijski narativi izgubili uvjerljivost pred modernom racionalnošću: „Način mišljenja koji postavlja nauku kao glavno objašnjenje svijeta potkopao je temeljne tvrdnje religija.“

Sekularizacija je dug proces u kojem se naučni napredak postepeno suprotstavljao religijskim objašnjenjima života i kosmosa. Profesor Giovanni Filoramo podsjeća da je Darwinova teorija evolucije bila presudan trenutak: ako čovjek nije stvoren kao posebna Božija tvorevina, nego je rezultat dugog biološkog procesa, religija gubi ključni dio svoje kosmologije. U kombinaciji s otkrićem da Zemlja nije centar univerzuma, već tek mali planet među milijardama, opao je i autoritet religije kao tumača stvarnosti.

I u politici je došlo do preslagivanja. Nekada se vlast legitimisala „božanskim pravom“. Danas se temelji isključivo na ljudskim institucijama i zakonima. Sociolog Franco Garelli navodi druge faktore: opću krizu povjerenja u institucije te eroziju moralnog kredibiliteta Crkve zbog skandala, posebno onih vezanih za zloupotrebe i finansijske afere. Generacije od 1968. do danas odrastaju u atmosferi u kojoj se autoritet po definiciji dovodi u pitanje.

Globalizacija dodatno relativizira religijska uvjerenja: susreti s drugim vjerama proširuju vidike, ali i potkopavaju ideju da je samo jedna religija potpuno istinita. U takvom okruženju religija postaje dio široke ponude životnih stilova, svojevrsni duhovni „supermarket“. Ljudi biraju šta im se čini korisnim: anđele, meditaciju, karmu, ili energiju kosmosa.

Takva selektivnost nije nova. Slični procesi odvijali su se i u kasnoj fazi Rimskog Carstva, kada su se paganski kultovi i filozofije miješali u sinkretičku cjelinu. Razlika je u tome što su danas religije izgubile društvenu prisilu i postale osobna stvar.

Paralelno s udaljavanjem od religija raste i nepovjerenje prema tehnologiji i nauci, koje su decenijama predstavljane kao zamjena za duhovnost. Ratovi, pandemija i ekonomska nesigurnost ponovo bude potrebu za smislom i zajedništvom. Zato spiritualnost, iako možda bez Boga, ponovo dobija oblik: od joge i meditacije do vjerovanja u „kosmičku energiju“. Ljudi žele oslonac, objašnjava Garelli: „U svijetu punom bola raste potreba da se svom životu da smisao i da se pronađe zajednica.”

Projekcije pokazuju da će broj muslimana do 2050. narasti na oko 2,7 milijardi, gotovo izjednačivši se s brojem kršćana. Četiri od deset kršćana živjet će u subsaharskoj Africi, gdje je islam također u porastu, što bi moglo voditi novim tenzijama. A šta je sa „nereligioznima“? Sociolozi priznaju da je teško prognozirati. Iako im broj raste, mnogi i dalje vjeruju u „nešto“. Kada se ljudima postavi pitanje vjeruju li u Boga ili višu silu, čak 60–70% odgovara potvrdno, uključujući i mlade generacije.

Zaključak je neočekivan: institucionalne religije slabe, ali čovjekova potreba za transcendencijom ostaje. I dok se vjera seli iz hramova u privatni prostor, potpomognuta introspekcijom, meditacijom i „energijama“, ostaje jasno da ljudi, uprkos svemu, i dalje osjećaju da su dio većeg misterija. I možda baš tu leži odgovor: religija se mijenja, ali potraga za smislom nikada ne nestaje.

IZVOR: Focus