Promovirana istraživačka studija “Politika revizionizma: Negiranje zločina i genocida u Bosni i Hercegovini 1992–2025.”, autora Jasmina Medića, Hikmeta Karčića, Muamera Džananovića i Elvedina Mulagića u izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu

“Zločin se ne može interpretirati. Zločin se može samo priznati.” To bi, ukratko, mogla biti poruka sa skupa u Sarajevu na kojem je promovirana dvojezična istraživačka studija “Politika revizionizma: Negiranje zločina i genocida u Bosni i Hercegovini 1992–2025” iza koje stoje dr. Jasmin Medić, dr. Hikmet Karčić, dr. Muamer Džananović i dr. Elvedin Mulagić sa sarajevskog Instituta za istraživanje za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Poruka autora studije je jasna: Negiranje genocida nije greška, to je program. Nije riječ o pojedinačnim ispadima, već o sistemu koji traje još od dana kada je počela Agresija na Bosnu i Hercegovinu, kada su zločinima udarani temelji entiteta Republika Srpska i kada su logori, masovne grobnice i bijele trake postali svakodnevnica Bošnjaka.

“Ova studija nije odgovor na jedan trenutak. Ovo je rezultat 15 godina kontinuiranog revizionizma, institucionalnog, sistematskog i političkog”, rekao je Muamer Džananović, direktor Instituta.

Studija jasno pokazuje – negiranje zločina nije “poslije”, ono je počelo “prije”, paralelno s izvršenjem genocida. Od Karađorđeva i dogovora Milošević-Tuđman, preko stvaranja paradržavnih tvorevina, sve do današnjih udžbenika i izjava političara — sve je to isti plan, istog cilja: da se zločin izbriše, a da njegov plod – teritorija očišćena od Bošnjaka – ostane.

Studiju se otvara analizom političkih dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine, počevši od susreta u Karađorđevu 1991. godine, stvaranja paradržavnih entiteta (RS, HZHB, APZB), te planske provedbe etničkog čišćenja. Ključna teza autora jeste da negiranje zločina nije “naknadna šteta”, već integralni dio agresije – njen ideološki nastavak.

“Stava sam da ono što je dokazano ne smije biti predmet rasprave sa negatorima, jer kad nas oni spuste na njihov primitivni nivo, tu mi apsolutno nemamo šanse. Mi smo mogli napisati studiju na nekoliko hiljada stranica jer su revizionisti aktivni svakodnevno”, pojašnjava jedan od autora studije, Jasmin Medić.

Autori kroz pravnu, političku i društvenu prizmu razotkrivaju višedecenijski kontinuitet poricanja zločina, posebno genocida nad Bošnjacima na primjerima Srebrenice, Prijedora, Sarajeva i Tuzle.

“Odlučili smo se fokusirati na četiri opštine u kojima se izdvajaju najveća sredstva od strane vlade Republike Srpske i vlade Srbije.  Zašto smo odabrali Prijedor, Tuzlu, Sarjevo i Srebrenicu? Zato što su slike iz tih gradova obišle cijeli svijet od 1992. do 1995. godine. Javnosti smo ponudili preporuke, a posebno naglasili logore i bijele trake, zato što su asocijacija na Holokaust iz Drugog svjetskog grata,  Srebrenicu zbog dokazanog genocida, Sarajevo kao glavni grad u najdužoj opsadi u modernoj povijesti i Tuzlu kao grad u kojem je u toku jednog dana ubijena njegova mladost”, dodao je Medić.

Najopsežniji dio studije posvećen je Srebrenici u kojoj je negiranje genocida započelo još tokom izvršavanja samog zločina, a nastavilo se kroz opstrukciju međunarodnih rezolucija, manipulaciju brojem žrtava i produkcijom pseudonaučnih izvještaja.

Posebno je naglašena uloga Fonda “Istorijski projekat Srebrenica”, koji je uz milionsku podršku vlasti entiteta RS organizirao međunarodne konferencije u cilju plasiranja lažnih narativa.

“Važno je istaći da je riječ o jednom od najdokumentiranijih genocida u modernoj povijesti. Postoje deseci hiljada stranica dokaza, video materijali, svjedočenja preživjelih, sudski presuđeni slučajevi, uključujući i presude najviših međunarodnih sudova. No, unatoč toj dokumentaciji i pravosnažnim presudama, to ne predstavlja prepreku ideolozima negiranja. Naprotiv – ušli smo u novu fazu: post-faktualni period u kojem se negiranje ne oslanja na osporavanje činjenica, nego na njihovo ignoriranje i relativizaciju, često uz pomoć savremenih komunikacijskih kanala i ideoloških mreža”, kaže jedan od autora studije, Elvedin Mulagić.

“Kada govorimo o negiranju genocida na međunarodnoj razini, važno je naglasiti jednu od sveprisutnijih i perfidnijih metoda – zloupotrebu principa slobode govora. Sve češće, pojedinci i organizacije koje negiraju genocid predstavljaju se kao navodni borci za slobodu izražavanja. Pod tom krinkom, zapravo štite i šire ideologiju negiranja genocida. Uz to, mnogi od njih se pozicioniraju i kao borci protiv američkog ili zapadnog imperijalizma. U tom ideološkom okviru, negatori genocida nad Bošnjacima staju na istu stranu s onima koje nazivaju protivnicima globalne hegemonije, čime dodatno zamagljuju istinu i prikrivaju stvarnu prirodu zločina”, dodao je.

U Prijedoru je poricanje usmjereno na minimizaciju postojanja logora, negiranje bijelih traka i zaborav više od 3.000 ubijenih Bošnjaka I Hrvata. U Sarajevu, dominira narativ o “samogranatiranju”, dok se u Tuzli pokušava relativizirati odgovornost za masakr na Kapiji. Zajednički nazivnik svih slučajeva jeste izgradnja ideološkog obrasca u kojem su Bošnjaci prikazani kao vinovnici vlastitih stradanja, dok se srpska strana nastoji prikazati kao “žrtva rata”.

“To nije samo historijski revizionizam – to je svakodnevna, opasna praksa koja se odvija pred našim očima. Negiranje zločina nije samo uvreda žrtvama i istini – ono je ozbiljan udar na društveni mir i moralni poredak. Riječ je o pokušaju da se odgovornost zamijeni poricanjem, da se žrtve ušutkaju, a zločinci rehabilituju. I 30 godina nakon rata, svjedoci smo da se vodi drugi, sofisticirani rat – rat protiv istine”, kaže Zilha Mastalić-Košuta, jedna od promotorki studije.

“Revizionizam, o kojem govorimo u okviru ove studije, nije akademska debata. On je politički motivirana kampanja s jasnim ciljem – da se minimizira, relativizira, opravda ili u potpunosti porekne ono što se dogodilo. Genocid. To je ideološki i institucionalni mehanizam koji, umjesto da doprinese pomirenju, proizvodi novo neprijateljstvo, novo nepovjerenje i novu patnju. Negiranje genocida nije izraz slobode govora – to je oblik govora mržnje. Revizionizam se danas sprovodi kroz zakone, obrazovne programe, medijske narative i političke govore koji brišu činjenice i zamjenjuju ih mitovima. To nije pasivni zaborav – to je aktivna borba protiv istine”, dodala je Mastalić-Košuta.

Uprkos zakonskim izmjenama koje je 2021. godine donio tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko – a koje kriminaliziraju negiranje genocida – praksa pokazuje ozbiljan nedostatak volje za njihovu implementaciju. Tužilaštvo BiH rijetko reagira, a kazne ostaju simbolične ili izostaju. U studiji je detaljno analiziran član 145a Krivičnog zakona BiH, te ukazano na političku selektivnost i neefikasnost u njegovoj primjeni.

“Zato je ova studija iznimno važan i aktuelan doprinos razumijevanju procesa politika revizionizma i kontinuiranog negiranja  zločina i genocida u savremenom bh. društvu.  Autori prezentiraju kompleksnost društva koje je bazirano na revizionizmu kao i duboke traume i strahove koji su ostali nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu. O im je odgovoreno na goruće pitanje kako se zločini i genocid reinterpretiraju, revidiraju  ili negiraju kroz političke narative, institucionalne prakse i javni diskurs. Sve sistematično organizirano sa najviših entitetskih nivoa (26:03) u Bosni i Hercegovini ali i državnih nivoa naših komšija”,naglasio je jedan od promotora, Amer Osmić

Studija ne ostaje na analizi. U zaključnom dijelu donosi konkretne preporuke: Izrada državne strategije za borbu protiv negacionizma, institucionalna zaštita i razvoj Memorijalnog centra Srebrenica;, ključivanje tematike genocida u obrazovne kurikulume;, Aktivni međunarodni monitoring političara, medija i akademskih tijela; rivično gonjenje svih oblika negiranja presuda međunarodnih sudova. Riječ o imperativima bez kojih bh. društvo ne može naprijed.

„Iznimno je važno pružiti sistemsku brigu i podršku svjedocima zločina budući da su danas primorani da idu na sud u entiteti na kojem se trebaju suočiti sa počiniteljima zločina,  a sudski epilozi tih procesa govore da su to uglavnom blage i minimalne kazne”, potcrtala je Merisa Karović – Babić, jedna od promotorki studije.

“Budući da su svjedoci i žrtve zločina veoma često izloženi pritisku i prijetnjama zbog svjedočenja u sudskim postupcima i da se samo rijetki, oni dosjedni i uporni, uspiju do kraja izboriti sa tim izazovama i u konačnici dočekaju tračak pravde i pravičnosti kroz sudske presude tačno je da postoji potreba formiranja specializiranih centara koji bi pružili pravnu,  psihološku, edukativnu i drugu vrstu podrške svjedocima”, zaključila je Karović – Babić. 

Konačno, studija je otvorila brojna pitanja o ulozi međunarodne zajednice, institucija u BiH, kao i o novim oblicima poricanja genocida u digitalnom prostoru. Autori upozoravaju: genocid u Srebrenici se negira danas više nego ikada, a svijet je – u velikoj mjeri – zaboravio šta se dogodilo u Bosni i Hercegovini.

„Mi često živimo u svom balončiću, uvjereni da cijeli svijet zna šta se dogodilo u Bosni i Hercegovini, da svi redovno prate šta se dešava kod nas. Međutim, realnost je drugačija — svijet nas je, nažalost, u velikoj mjeri zaboravio“, kazao je jedan od autora studije, Hikmet Karčić koji poseban naglasak stavlja na promjene u načinu širenja informacija među mladima, gdje klasični oblici komuniciranja, poput akademskih publikacija, više nemaju učinka.

„Moramo se okrenuti novim generacijama, onima koje su danas najviše izložene negiranju genocida. To su generacije koje ne čitaju debele knjige, znanstvene studije ili kompleksne publikacije. Njihove informacije dolaze putem TikToka, reelsa, mimova. To je njihov jezik, njihov kanal komunikacije — i ako im se želimo obratiti, moramo govoriti tim jezikom“, kazao je Karčić, nastavljajući: „Naš je cilj da u budućnosti napravimo novu analizu, fokusiranu isključivo na društvene mreže. Moramo identificirati kako se genocid negira u digitalnom prostoru: ko to radi, na kojim platformama, kojim narativima.“

Izrazito bolna činjenica za autore jeste izostanak podrške triju muslimanskih zemalja – Alžira, Omana i Ujedinjenih Arapskih Emirata – u glasanju o rezoluciji o genocidu u Srebrenici u Ujedinjenim nacijama. „To su države koje su nas snažno podržavale prije 30 godina. Danas je to drugačije, njihovi geopolitički interesi su se promijenili — američki, kineski, regionalni, nebitno. Međutim, i mi snosimo dio odgovornosti“, upozorio je Karčić podsjetivši kako, nažalost, institucije u BiH nisu učinile dovoljno da predstave istinu o genocidu svijetu.

„Za tri decenije naše institucije nisu prevele nijednu ozbiljnu znanstvenu publikaciju o genocidu u Srebrenici na arapski jezik. Jedina knjiga dostupna na arapskom danas je roman Isnama Taljića, fikcija ne historiografski rad. Nismo uspjeli uložiti ni minimum napora u prevodilačku diplomatiju.”

Karčić je upozorio i na opasne oblike digitalnog ekstremizma koji veličaju ratne zločince.

„Imamo primjere negiranja genocida čak i na fudbalskim stadionima širom Evrope. U Slovačkoj, Bugarskoj, pa čak i Poljskoj, gdje se veliča Ratko Mladić. Pjesme iz ‘90-ih godina koje su bile inspiracija zločincima, poput one koju je koristio terorist Brenton Tarrant prilikom masakra na Novom Zelandu 2019. godine, i dalje su dostupne na YouTubeu. Niko nije reagirao. Niko nije prijavio taj sadržaj I tražio da ga se ukloni.“ Riječ je, ističe Karčić, o obliku hibridnog ratovanja, na koji država mora odgovoriti.

Negiranje genocida prisutno je, prema studiji, s obje strane političkog spektra: „Prije 30 godina suočavali smo se s valom negiranja genocida iz redova zapadnih ljevičara. Edward Herman, Diana Johnstone, Noam Chomsky – svi su oni umanjivali ili poricali genocid u Srebrenici. Danas situacija izgleda još složenije. Danas negiranje dolazi s obje strane – i s ljevice i s desnice.“ Dodaje kako je zabrinjavajuća pojava vjerskih autoriteta koji šire revizionizam: „U negiranju genocida sve češće pojavljuju i pojedini radikalni vjerski autoriteti. Imamo selefističke daije koji javno poriču genocid, a istovremeno su gosti vlasti Republike Srpske u Banjoj Luci. To je potpuni haos, moralni i politički.“