To je Dodiku teško, nemoguće shvatiti i prihvatiti, njegov paorski mozak ne može pojmiti da su  Bošnjaci koje danas pokušava denuncirati tokom svojih privatnih posjeta Izraelu spašavali vrijednu jevrejsku knjigu, od nacističke nemani a onda i od četničkih granata sa Trebevića

Najava Milorada Dodika da će tokom boravka u Izraelu predložiti da se Sarajevska hagada „vrati Izraelu“ predstavlja jednu od onih izjava koje naizgled zvuče dramatično, ali se raspadaju već pri prvom ozbiljnom čitanju. Riječ je o tvrdnji koja nije samo historijski netačna, nego i politički opasna, jer pokušava kulturnu baštinu pretvoriti u sredstvo unutarnjeg dnevnopolitičkog obračuna.

Dodik svoju inicijativu pravda tezom da je Sarajevska hagada postala „predmet političke zloupotrebe jevrejske kulturne baštine“ i da se njenim simboličkim korištenjem „staje protiv Izraela“. Posebno problematičnom ocjenjuje odluku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine da prihod od publikacije Sarajevska hagada usmjeri kao pomoć Palestini.

Takva argumentacija počiva na nizu pogrešnih pretpostavki. Prva i osnovna jeste tvrdnja da Sarajevska hagada pripada Izraelu ili da se uopće može „vratiti“ državi u kojoj nikada nije bila. Druga je ideja da kulturni artefakt, koji se nalazi u javnoj instituciji i ima jasno definiran pravni status, može biti predmet političke odluke pojedinca ili entiteta. Treća, i najproblematičnija, jeste pokušaj da se svaka javna solidarnost s Palestincima proglasi napadom na Jevreje kao narod ili na jevrejsku kulturnu baštinu.

U Dodikovim izjavama Hagada se pojavljuje kao simbol koji se mora „zaštititi“ od pogrešnih interpretacija. Međutim, upravo takva retorika predstavlja njenu najgrublju zloupotrebu. Sarajevska hagada nije politički pamflet, nije diplomatski rekvizit i nije sredstvo dokazivanja ideološke ispravnosti. Ona nije ni „protiv Izraela“, niti „za Palestinu“. Ona je historijski rukopis, s precizno utvrđenim porijeklom, jasno dokumentiranom sudbinom i nedvosmislenim mjestom čuvanja.

Kada Dodik govori o „kontinuitetu atmosfere netrpeljivosti prema Jevrejima“ u Sarajevu, on to čini bez ikakvog uporišta u činjenicama koje se tiču same Hagade. Naprotiv: upravo je Sarajevo, i u Drugom svjetskom ratu i tokom opsade devedesetih, mjesto na kojem je ova knjiga spašavana po cijenu ljudskih života.

Sarajevska hagada nije „zloupotrijebljena“ time što je prihod od njenog izlaganja usmjeren u humanitarne svrhe. Zloupotrebljena je onog trenutka kada je pretvorena u argument političkog obračuna, u dokaz navodne „lojalnosti“ ili „nelojalnosti“ čitavog grada, pa i države. Time se Hagada nasilno uvlači u savremene geopolitičke sukobe koji s njenim nastankom, putanjom i značenjem nemaju nikakve veze.

Sve ono što Sarajevska hagada jeste, može se dokazati dokumentima, bilješkama, stilskom analizom i historijskim tragovima. Sve ono što joj Dodik danas pokušava pripisati ne može.

Na osnovu iluminacija i minijatura, utvrđeno je da je Sarajevska hagada nastala oko 1350. godine u srednjovjekovnoj Španiji, najvjerovatnije u Barceloni, na prostoru tadašnje Kraljevine Aragon. Moguće je da je bila vjenčani dar članovima sefardskih porodica Šošan i Elzar, čiji se heraldički simboli nalaze na njenim stranicama. Već ta činjenica jasno pokazuje da Hagada nema nikakvu vezu s modernom državom Izrael, koja će nastati stoljećima kasnije.

Bilješka iz 1609. godine, kojom se potvrđuje da knjiga „ne govori protiv crkve“, svjedoči o prolasku kroz inkvizicijske provjere. Tokom 16. i 17. stoljeća Hagada se nalazila u sjevernoj Italiji. Kako i kada dolazi u Bosnu nije precizno poznato, ali je sigurno da se krajem 19. stoljeća već nalazi u Sarajevu, u vlasništvu sefardske porodice Cohen.

Godine 1894. Coheni prodaju Hagadu Zemaljskom muzeju za 150 kruna, iznos koji, čak i u današnjoj protuvrijednosti, jasno govori da nisu bili svjesni njene izuzetne vrijednosti. Porodica Cohen kasnije nestaje; u Sarajevu danas ne živi niko od njenih članova, a vrlo je vjerovatno da su stradali tokom Holokausta, u kojem je ubijeno oko 85 posto Jevreja u Bosni i Hercegovini.

Prvi veliki ispit za Hagadu dolazi 1941. godine, s ulaskom njemačkih okupacionih snaga u Sarajevo. Nacisti zahtijevaju da im se rukopis preda, ali zahvaljujući kustosu Dervišu Korkutu ona biva iznesena iz grada i sakrivena u muslimanskoj kući na Bjelašnici. Zbog spašavanja Jevreja tokom rata, Korkut i njegova porodica kasnije su proglašeni Pravednicima među narodima od strane Yad Vashem.

Tokom troipogodišnje opsade Sarajeva, od 1992. do 1995. godine, Sarajevska hagada bila je izložena možda najvećoj opasnosti u svojoj višestoljetnoj historiji. Zgrada Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine našla se na samoj liniji fronta, svakodnevno granatirana i teško oštećena, dok su se u njenim prostorijama nalazili eksponati neprocjenjive vrijednosti.

Hagada je u tom trenutku bila smještena u čeličnoj kasi Muzeja, ali ni to nije pružalo stvarnu sigurnost: granate su pogađale objekat, instalacije su bile uništene, a podrumi poplavljeni. U takvim okolnostima, svjestan da bi jedan direktan pogodak ili pljačka mogli zauvijek uništiti rukopis, arheolog i historičar Enver Imamović, Bošnjak, profesor emeritus Univerziteta u Sarajevu, donio je odluku da, po cijenu vlastitog života, krene u akciju spašavanja Hagade.

Bio je šesti juni 1992. godine; grad je gorio, pucalo se na sve strane, a do Muzeja se moglo doći samo pod vatrom granata koje su padale na prvu liniju opsade. Imamović je, zajedno s kolegom Hasanom, preparatorom u Muzeju, te uz improviziranu pomoć trojice policajaca, satima čekao u okolnim ulicama da se ukaže prilika da se probiju do zgrade. Kada su se konačno dokopali Muzeja, nisu znali gdje se Hagada tačno nalazi. Kancelarija direktora bila je prazna, pa su se, u potpunom mraku i vodi koja je ispunila podrum zbog uništenog sistema grijanja, spustili među izmještene eksponate.

Gazeći kroz vodu, naslijepo su preturali po predmetima, sve dok u jednom uglu nisu naišli na staru austrougarsku kasu. Otvaranje nije bilo moguće; pokušaji su propadali, kvarcni pijesak se prosipao, a granatiranje nije prestajalo. Tek nakon dugog i iscrpljujućeg razbijanja, kasa je popustila, unutar nje nalazila se još jedna pregrada, zatim kutija, a u kutiji Sarajevska hagada. U tom trenutku, kako je Imamović kasnije svjedočio, ljudi koji se tog dana nisu ni poznavali grlili su se i vikali u mraku, svjesni da su uspjeli izvući knjigu iz ruku uništenja. Akcija spašavanja trajala je oko sedam sati. Uz Hagadu su izneseni i drugi vrijedni arheološki predmeti, uključujući artefakte bosanskih srednjovjekovnih kraljeva.

Nakon dramatičnog povratka kroz granatirani grad, knjiga je najprije prenoćila pod stražom u zgradi MUP-a, a potom je sklonjena u trezor banke, gdje je ostala do kraja rata. Tokom opsade kružile su glasine da je Hagada prodata u zamjenu za oružje, no upravo je Imamović bio jedan od onih koji su je, uprkos pritiscima, lažnim novinarima i pokušajima krađe, sačuvali od svake zloupotrebe.

Svjestan njene neprocjenjive vrijednosti, odbio je i prijedloge da se nakon rata iznese iz zemlje radi restauracije. Zahvaljujući toj odluci i toj akciji izvedenoj pod granatama opsade Sarajeva Sarajevska hagada nije nestala u ratu, nego je preživjela kao svjedočanstvo hrabrosti jednog naroda i kontinuiteta grada u kojem je čuvana.

To je Dodiku teško, nemoguće shvatiti i prihvatiti, njegov paorski mozak ne može pojmiti da su  Bošnjaci koje danas pokušava denuncirati tokom svojih privatnih posjeta Izraelu spašavali vrijednu jevrejsku knjigu, od nacističke nemani a onda i od četničkih granata sa Trebevića.

Godine 2001. Hagada je restaurirana i konzervirana u Sarajevu, bez iznošenja iz zemlje, uprkos zahtjevima da se to učini u inostranstvu. Od 2002. godine izložena je u posebno osiguranom prostoru Zemaljskog muzeja. Godine 2003. proglašena je pokretnim nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, a 2017. upisana je u UNESCO Registar memorije svijeta.

Sarajevska hagada nije metafora, nije ni nekakav apstraktni simbol. Ona je knjiga, s konkretnom historijom i konkretnim mjestom. Njeno porijeklo je špansko, njena sudbina je evropska, a njeno utočište je Sarajevo. Tu je spašavana, tu je čuvana, tu je sačuvana.

I tu ostaje.