Ovaj pogled nadovezuje se na ideju koju je još 1963. godine iznio fizičar Paul Dirac sa Sveučilišta Cambridge. Dirac je tvrdio da matematička ljepota prirodnih zakona sugerira postojanje više sile. “Čini se da je priroda konstruirana tako da se njezini temelji mogu opisati izuzetno elegantnim matematičkim teorijama”, napisao je, dodajući da bi se moglo reći kako je “Bog matematičar vrlo visokog reda”.
Harvardski astrofizičar dr. Willie Soon izazvao je veliku pozornost tvrdeći da je otkrio naučnu formulu koja upućuje na postojanje više sile. Njegova ideja, poznata kao argument finog podešavanja, potaknula je rasprave na društvenim mrežama te otvorila novo poglavlje u dugotrajnoj debati između znanosti i religije, piše Mirror.
Prema dr. Soonu, uvjeti u svemiru toliko su precizno usklađeni da stvaranje života teško može biti tek puka slučajnost. Govoreći na The Tucker Carlson Networku, istaknuo je: “Postoji toliko primjera sveprisutnih sila koje nam omogućuju život. Bog nam je dao ovo svjetlo, da ga slijedimo i činimo najbolje što možemo”.
Ovaj pogled nadovezuje se na ideju koju je još 1963. godine iznio fizičar Paul Dirac sa Sveučilišta Cambridge. Dirac je tvrdio da matematička ljepota prirodnih zakona sugerira postojanje više sile. “Čini se da je priroda konstruirana tako da se njezini temelji mogu opisati izuzetno elegantnim matematičkim teorijama”, napisao je, dodajući da bi se moglo reći kako je “Bog matematičar vrlo visokog reda”.
U filozofskoj usporedbi, Soon se oslanja na poznatu analogiju sata: složenost i preciznost sata upućuju na urara, a jednako tako i sklad svemira upućuje na inteligentnog stvoritelja. No, njegova teorija nije bez osporavanja. Kritičari ističu dva glavna protuargumenta:
Ograničeno razumijevanje kozmosa – ljudska spoznaja svemira još je vrlo mala, a u drugim uvjetima i na drugačijim temeljima života mogli bi nastati oblici postojanja koje danas ne možemo ni zamisliti.
Uloga slučajnosti – iznimno rijetki događaji ipak se događaju, pa tako i postanak našeg svemira, bez obzira koliko nevjerojatno izgledao.
Unatoč skepticima, Soonovo izlaganje ponovno je otvorilo staro pitanje: jesu li savršenstvo i sklad svemira djelo slučajnosti – ili dokazi o postojanju nečeg većeg od nas?
Ali, podsjetimo na to da su brojni znanstvenici, posebno oni koji su život posvetili matematici, fizici i atronomiji, vjerovali u Boga i smatrali ga Stvoriteljem svega. Nikola Kopernik (1473.-1543.), koji je osmislio prvi matematički model kretanja planeta oko Sunca, u svojim djelima referirao se na Boga i nije smatrao da je njegov model u sukobu s Biblijom.
Sir Francis Bacon (1561.-1627.), filozof poznat po uspostavljanju naučne metode istraživanja utemeljene na eksperimentiranju i induktivnom zaključivanju, odbacio je ateizam kao rezultat nedovoljno duboke filozofije, rekavši: ˝Tačno je da malo filozofije gura čovjekov um u ateizam, ali duboka filozofija dovodi umove ljudi do religije: jer dok čovjekov um promatra raštrkane sekundarne uzroke, ponekad se može zaustaviti na njima i ne ići dalje, ali kad ih pogleda kao združeni i međusobno povezani lanac, mora se uzdići k Providnosti i Božanstvu.˝
Rene Descartes (1596.-1650.) je bio francuski matematičar, naučnik i filozof koji se naziva ocem moderne filozofije. Njegov je sistem započinjao pitanjem šta se može spoznati ako se u sve ostalo sumnja – sugerirajući poznatu rečenicu: ˝Mislim, dakle jesam˝. Zapravo, često se zaboravlja da je sljedeći Descartesov korak bio dokazivanje vjerovatnosti u postojanje Boga – jer jedino kad bi Bog postojao i ne bi htio da budemo u zabludi od svojih osjetila, tada bismo mogli vjerovati svojim osjetilima i logičnom misaonom procesu. Bog je, dakle, centralan za njegovu cijelu filozofiju. Ono što
Blaise Pascal (1623.-1662.) bio je francuski matematičar, fizičar, izumitelj, pisac i teolog. Izumio je mehanički kalkulator i postavio principe vakuuma i pritiska zraka. Bio je odgojen kao rimokatolik, ali 1654. doživio je duboku spoznaju Boga što je njegov studij usmjerilo od znanosti ka teologiji. Pascalove zadnje riječi bile su:˝Neka me Bog nikad ne napusti.˝
Isaac Newton (1642.-1727.) bio je neosporeni genij i inovator na području optike, mehanike i matematike. U svoj svojoj znanosti (uključujući hemiju), matematiku i brojeve je smatrao središnjima. U njegovoj sistematizaciji fizike, Bog je u biti prirode i apsolutnosti svemira. U svom djelu Principia ustvrdio je: ˝Najljepši sustav Sunca, planeta i kometa mogao je nastati jedino iz zamisli i vlasti inteligentnog i moćnog Bića.˝
Max Planck (1858.-1947.) je najpoznatiji po svojoj kvantnoj teoriji, koja je revolucionizirala naše poimanje atomskog i subatomskog svijeta. U svom predavanju 1937. naslovljenom ˝Vjera i prirodne znanosti˝ Planck je izrazio stav da je Bog prisutan svugdje i smatrao je da se ˝svetost nepojmljivog Božanstva izražava preko svetosti simbola˝. Do svoje smrti vjerovao je u svemogućeg, sveznajućeg i dobrostivog Boga (iako ne nužno u osobnog). Za njega i znanost i vjera biju ˝neumornu bitku protiv skepticizma i dogmatizma, protiv nevjere i praznovjerja˝ s ciljem ˝usmjeravanja prema Bogu˝!
Albert Einstein (1879.-1955.), vjerojatno najpoznatiji i najpriznatiji naučnik 20. stoljeća i povezuje ga se s velikim otkrićima u našem razmišljanju o vremenu, gravitaciji i pretvaranju materije u energiju (E= mc2). Iako nikad nije došao do vjere u osobnog Boga, smatrao je da je nemoguće da svemir nije stvoren. Encyclopedia Britannica za njega kaže: ˝Čvrsto opovrgavajući ateizam, Einstein je izrazio vjeru u ’Spinozina Boga koji se objavljuje u harmoniji svega što postoji’. To je zapravo potaknulo njegov interes za znanost, kao što je jednom rekao nekom mladom fizičaru: ‘Želim znati kako je Bog stvorio ovaj svijet i nisam zainteresiran za ovaj ili onaj fenomen, u području ovog ili onog spektra znanosti. Želim znati Njegove misli, ostalo su detalji.˝ Einsteinov poznati princip nesigurnosti bio je ˝Bog se ne kocka˝ i to je za njega bila prava tvrdnja o Bogu u kojeg je vjerovao. Njegova je poznata izreka: ˝Znanost bez vjere je hroma, vjera bez znanosti je slijepa.˝
