Kad tražiš normalnog čovjeka za razgovor, pitaš: “Dobro, Srbin je ili Hrvat, ali kakav je?” Odgovor koji te ohrabri: “Ma jest Hrvat, ma jest Srbin, al’ ti je i Bosanac, i to onaj s dna kace.” To znači da se ne boji bosanstva kao zajedničke baštine. To znači da mu “Bosanac” nije zamjena za ime, nego ukras preko kojeg se lakše govori s onim koji je Bošnjak a koji se toga ne stidi. Čuli ste, možda, za bosanske Hrvate, bosanske Srbe, ali nikad za “bosanskog Bošnjaka”. Zašto? Zato što se pretpostavlja, i još uvijek je istina, da je bosanstvo već upisano u bošnjaštvo. Bošnjak ne treba prefiks da bi bio Bosanac. Ako se odrekne Bosne, prestaje biti i Bošnjak.

Bili na nekim “regionalnim susretima nadarenih osnovnoškolaca” u Budvi: Hrvat, Srbin, Crnogorac i Mali Mujo. Vrli učo im, onako po evropski, postavi pitanje: “Djeco, znate li vi ko je, gdje je, kuda je, šta je taj stećak, rekti?” Hrvat prvi, samouvjeren: “To vam je tamo u Bosanaca onaj kamen.” Srbin odmah za njim: “To je ono u Bosni uz cestu, đavo ga odnio.” Crnogorac ozbiljno klimne: “Šta đe je, to ti je ono u Hercegovini u Bosni.” A Mali Mujo, zbunjen, šara očima po učionici. Sjeti se babine priče: kako je jedan insan između grebalja stećkovine u pola noći sreo šareno tele, tele se nasmijalo, on od straha osijedio.

Učo opet: “Hajde, Mali Mujo, šta je to, ko je, gdje je, kuda je stećak, rekti?”

“To je… to je… pa znate, jedna zemlja imade, u zemlji svojoj na baštini tuđi… pa…”

“Ne pitam te za zemlju, pitam te za stećak”, pojasni učo.

“Aha… onda vam je to ona, i hladna i gladna, i posna i bosa, i k tome još prkosna od sna – da prostite, naša zajednička baština”, izleti Malom Muji, čukunčukununuku Hižoslava, kojem na stećku u obliku nišana piše: “Ase leži rahmetli dedo iz Donjih Moštra kod Visokog.”

Ovaj vic mogao bi poslužiti kao savršen uvod u UNESCO-ovu odluku da se stećci proglase “zajedničkom baštinom“ Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. A matična domovina tog kamena, Bosna i Hercegovina, time je razvodnjena do neprepoznavanja. Jer stećak, ma koliko ga širili po četirima državama, pripada geografiji srednjovjekovne bosanske države.

On je nastao pod njenim nebom, pod njenom kišom, uz njene spise i njene molitve. To što danas stoji i u Srbiji, i u Hrvatskoj, i u Crnoj Gori, posljedica je rasparčavanja srednjovjekovne Bosne, a ne dokaz “zajedničkog porijekla”. U hrvatskim medijima slavilo se to kao trijumf “zajedničke tradicije”. Stećak je proglašen “sivom zonom” koju svi žele prisvojiti, a posebno, naravno, “bošnjački nacionalisti”. Usput su nas podsjetili da je i “hrvatski” pjesnik Mak Dizdar pisao svoje najljepše stihove o stećcima. Kao da je Mehmedalija znao, dok je slušao šapat kamena, da će ga jednog dana kao cvjetnog Maka preseliti u tuđu nacionalnu knjižaru.

Srbi, zaokupljeni vlastitim mitovima i obnovljenim epovima, nisu se previše uzbuđivali. Već su imali svoju verziju zajedničkog stećka: Bulajićevu Bitku na Neretvi, u kojoj Bata, Boris, Pavle i Ljubiša jurišaju preko hercegovačkih kamenjara dok se u pozadini vide stećci, statisti na sceni antifašističke borbe. Pavle i Ljubiša padaju među stećke braneći zajedničku baštinu “Dobrih Bošnjana”. Na filmu, barem, stećak je bio bosanski.

No, nije stećak samo mramor i kamen. To su greblja naših predaka, zemlja prelomljena u horizontale i vertikale, zemlja s urezanim slovima, znakom i brojem. Književnik Nusret Idrizović, u svom Kolu bosanske škole smrti, Kolu tajnih znakova i Kolu svetoga broja, pokazao je da se stećci vrte kao kotač: kola boljara i baštinika, kola klesara, kola nadgrobnika, grobničkih poljana, kola žena u plamenu i žena u kamenu, kola prijetnje, straha i kamenog bola. Ko jednom zagrebe tu fenomenologiju, brzo shvati da je stećak simbol dualizma: zemlja – nebo, život – smrt, tajna – govor. Bosna i stećak su u vremenskoj simbiozi.

Jednom su nas uhvatili u priči o “bosanskim piramidama” u Visokom, pa su neki Bošnjaci počeli sanjati novu historiju o sebi, dok je autentična baština, stećak, propadala po zaboravljenim vrletima. Mit o piramidama kao turistički projekt, stećak kao zaboravljeni djed u ćošku avlije. Bosanci trče za faraonima, a da nisu nikada sjeli uz kamen na kojem piše: “Ase leži rahmetli Dobri Bošnjanin…” Stećak ostaje, kao i Bosna, veliki bol, a slovo na kamenu je zemaljsko-kosmička bajalica koja nam šapće uspavanku prije našeg konačnog nestanka, a mi je, zatrpani regionalnim festivalima, ne čujemo. Stećak će, rekli su, napokon biti zbrinut. Na pitanje koja je cijena, Mali Mujo već je odgovorio: “Zajednička baština.” Mi plaćamo – identitetom.

U svemu tome, kad tražiš normalnog čovjeka za razgovor, pitaš: “Dobro, Srbin je ili Hrvat, ali kakav je?” Odgovor koji te ohrabri: “Ma jest Hrvat, ma jest Srbin, al’ ti je i Bosanac, i to onaj s dna kace.” To znači da se ne boji bosanstva kao zajedničke baštine. To znači da mu “Bosanac” nije zamjena za ime, nego ukras preko kojeg se lakše govori s onim koji je Bošnjak a koji se toga ne stidi.

Čuli ste, možda, za bosanske Hrvate, bosanske Srbe, ali nikad za “bosanskog Bošnjaka”. Zašto? Zato što se pretpostavlja, i još uvijek je istina, da je bosanstvo već upisano u bošnjaštvo. Bošnjak ne treba prefiks da bi bio Bosanac. Ako se odrekne Bosne, prestaje biti i Bošnjak.

I zato je opasno kad se pojave razni samouki “institucionalni” Bošnjaci, koji preko noći prave svebošnjačke institucije i glavinjaju po 21. stoljeću imitirajući srpski nacionalizam iz 19. vijeka. Njihova “briga” za narod često se svodi na sužavanje bošnjaštva na jedan sloj muslimanstva, kao da narod postoji samo ondje gdje je džemat, kao da sve van džamijskog kruga ne pripada identitetu. Time ne čine uslugu ni naciji ni vjeri. Islam je univerzalan i nije privatno vlasništvo jednog naroda. Bošnjaštvo je nacionalno, nije ničije privatno vlasništvo.

A onda nam se desila Austrija. Baš kad smo pomislili da je nastupio vjekovni zamor od zajedničke baštine. Pojavi se inicijativa da se u Austriji prizna “bosanska nacionalna manjina”. Bosanska. Nije Bosanac kao državljanin, nije kao geografska oznaka. Nego Bosanac kao navodna nacija. Bosanska nacionalna manjina ne postoji nigdje na svijetu. Ne postoji ni u Bosni, ni u Dejtonu, ni u Ustavu. Postoje Bošnjaci, Hrvati, Srbi i stećci. Bosanac je pripadnost zemlji, ne nacionalnoj grupi.

Najtužnije u toj priči jeste to da inicijativa dolazi iz društva koje su su-osnovali ljudi poput Smaila Balića i Alije Isakovića, dvojca među ključnim figurama modernog bošnjačkog identiteta. Balić je još sredinom 20. stoljeća u Beču pisao da smo – Bošnjaci. Ne “etnička grupa”, ne “vjerska zajednica”, nego narod sa svojom historijom i kulturom. Isaković je na Prvom bošnjačkom saboru 1993. godine jasno razdvojio: Bošnjak – nacija. Bosanac – zemlja, osjećaj, bosanstvo. Danas nas njihovi nasljednici uvjeravaju da je “bosanska nacija” nešto iznad “bošnjačke”, da je to novi evropski nivo, a ustvari je stari provincijalni kompleks. Kao da nisu čitali one koje citiraju.

Indikativno je da u komitetima podrške takvim inicijativama voli sjediti dio “građanske elite” koji se bori za “zajednički jezik”, “zajedničku naciju”, “zajedničku manjinu” i “zajedničku baštinu”. Sve zajedničko, a ništa naše. Srbi i Hrvati, pritom, mirno stoje sa strane, njihovi nacionalni identiteti zaokruženi su prije 180 godina. Njima ne pada na pamet da budu “bosanska manjina”. To Bošnjaci nude samo Bošnjacima, kao anestetik protiv vlastite nacije. Biti Bošnjak, međutim, nije modna oznaka. To je aksiom. Završen proces. Ne u smislu da se ne smije misliti, nego u smislu da se ne smije relativizirati.

Hrvati i Srbi imaju katolike i pravoslavce, ali i protestante, ateiste, agnostike, budiste, hinduiste pa ih niko ne prestaje zvati Hrvatima i Srbima. Zašto bi onda Bošnjaci prestali biti Bošnjaci čim se njihov identitet odlijepi od uskog vjerskog definiranja? Ne treba se plašiti pluralnosti ličnih identiteta, neko je bio roker, pa postao džezist, neko je u mladosti bio komunist, pa postao vjernik, a neko je dijasporac koji više psuje na njemačkom nego na bosanskom. To su lične mijene. Ali kolektivni identitet nije švedski sto. Ne mijenja se sezonski.

Zato je potrebno dalje ulaganje u bošnjački kulturni krug. Ne onaj što se javlja kao “akademski” a piše web-stranice kao loše panoe iz provincije, nego krug koji razumije šta znači naslijeđe Balića i Isakovića, šta znači kontinuirano raditi na knjizi, jeziku, teatru, filmu, medijskoj pismenosti. Jer ondje gdje profesionalno izostane, amaterizam postaje nacionalna slika.

Na kraju, opet se vraćamo na sliku stećka. Kamen koji pamti. Podsjeća da nismo prvi ni posljednji koji su ovdje. Ako hoćemo da Bosna prestane biti indijanski rezervat i postane stvarna država, moramo prestati težiti da nas drugi upisuju kao “bosansku manjinu” i početi sami, mirno i dostojanstveno, govoriti: Mi smo Bošnjaci. Ne protiv drugih, nego uz svoju kuću. Pod istim nebom, na istoj zemlji. Sve ostalo su zločinački eksperimenti nad živim ljudima.