Emre nastoji razumjeti kulturne kodove i dinamiku osmanskog naslijeđa Bosne i kako je to naslijeđe preneseno u današnjicu u živom obliku. Prenesena u Austro-Ugarsko Carstvo Berlinskim ugovorom 1878. godine i potpuno odvojena od Osmanskog carstva 1908. godine, ove zemlja je pokazala izuzetnu otpornost u očuvanju svoje veze s osmanskim naslijeđem. Posebno tokom 1990-ih, uprkos tome što je bila izložena masakru koji je pogazio sve ljudske vrijednosti u srcu Evrope, Bosna je – pod vodstvom mudre i dostojanstvene ličnosti poput Alije Izetbegovića, “Mudrog kralja” – izašla iz ovog procesa s netaknutom čašću. Ponudila je čovječanstvu duboku lekciju o tome kako održati moralni i kreposni stav čak i suočeni sa zločinima.

Akif Emre bio je iskren i saosjećajan musliman koji je duboko brinuo o problemima islamskog svijeta i pomno pratio dešavanja u cijeloj regiji. Među regijama kojima je posvećivao posebnu pažnju bio je Balkan, posebno Bosna. Često je putovao u Bosnu, opširno pisao o zemlji i vodio brojne intervjue. Izdavačka kuća Büyüyen Ay Publishing sakupila je njegove spise i intervjue o Bosni u knjizi pod nazivom “Alija”, dok je istovremeno objavila sva djela Akifa Emrea.

Emre nastoji razumjeti kulturne kodove i dinamiku osmanskog naslijeđa Bosne i kako je to naslijeđe preneseno u današnjicu u živom obliku. Prenesena u Austro-Ugarsko Carstvo Berlinskim ugovorom 1878. godine i potpuno odvojena od Osmanskog carstva 1908. godine, ove zemlja je pokazala izuzetnu otpornost u očuvanju svoje veze s osmanskim naslijeđem. Posebno tokom 1990-ih, uprkos tome što je bila izložena masakru koji je pogazio sve ljudske vrijednosti u srcu Evrope, Bosna je – pod vodstvom mudre i dostojanstvene ličnosti poput Alije Izetbegovića, “Mudrog kralja” – izašla iz ovog procesa s netaknutom čašću. Ponudila je čovječanstvu duboku lekciju o tome kako održati moralni i kreposni stav čak i suočeni sa zločinima.

Tokom ovog stogodišnjeg perioda, vrijednosti su se nastavile čuvati i prenositi s velikom pažnjom, posebno kroz porodice. Mladi ljudi i intelektualci su također održavali ovo naslijeđe živim na intelektualnom nivou okupljajući se kroz razne organizacije. U tom kontekstu, Jugoslavenska muslimanska organizacija, osnovana 1919. godine u Sarajevu pod vodstvom Mehmeda Spahe, a kasnije, od 1940-ih nadalje, organizacija Mladi muslimani, postale su glavne platforme za takva okupljanja. Obrazovana omladina, intelektualci i akademici okupljali bi se kako bi raspravljali o problemima i Bosne i šireg islamskog svijeta. Objavljivali su časopise i novine, neprestano generirajući sadržaj u tom kontekstu. Njihova čitanja nisu bila jednostrana – pomno su pratili i Zapad i Istok. Na primjer, Alija je posebno isticao ovo višedimenzionalno čitanje u mladosti: „U višim razredima srednje škole, sav školski rad sam zamijenio čitanjem. Sa 18-19 godina čitao sam sve glavne tekstove evropske filozofije. U to vrijeme nisam mogao cijeniti Hegela, iako će se moji stavovi kasnije promijeniti. Djela koja su imala poseban utjecaj na mene bila su Bergsonova Kreativna evolucija, Kantova Kritika čistog uma i Spenglerov dvotomni Propast Zapada.“

Kao što Emre također ističe, zbog češće razmjene s Egiptom, posebno u pogledu vjerskog obrazovanja, postojao je znatno veći pristup djelima istaknutih intelektualaca iz te regije. U tom kontekstu, mogli su pratiti nove debate kroz ličnosti poput Muhammada Abduhua i Jamal al-Dina al-Afganija. Ovi napori pružili su ključnu podršku u očuvanju kulturnog naslijeđa koje se prenosilo kroz porodice. Dugo vremena, ove aktivnosti su se nastavile u uglavnom mirnom okruženju.

Alija je bio najistaknutija ličnost ovog perioda. Zapisivao je svoje misli i često objavljivao svoje članke u časopisima pod pseudonimima. Kada bi mladi ljudi privukli njegovu pažnju svojim spisima ili idejama, on bi im se odmah obratio, nudeći stalnu podršku i intelektualnu i svim resursima koje je imao. Otvorio je svoj dom ovim mladim pojedincima. Na primjer, bosanski pjesnik Džmaludin Latić prisjeća se da se tokom njegovih univerzitetskih godina Alijina supruga, Halida, ponašala prema njemu kao majka. Alija je radio kao pravi majstor kako bi ojačao veze mladih ljudi s ovim naslijeđem i vodio njihov razvoj. Stoga se ovaj period može prikladno opisati kao vrijeme nevidljive „Alija akademije“. Mnogi od onih koji su kasnije učestvovali u prvim redovima borbe ili obavljali funkcije u državi Bosni prošli su kroz ovu akademiju.

S početkom Drugog svjetskog rata, pritisci komunističkog režima počeli su se intenzivirati. Istrage i hapšenja usmjerena na mlade ljude i akademike – one koji su pružali najvažniju podršku u pomaganju muslimanskim porodicama da zadrže svoju kulturnu baštinu – postajali su sve češći. Naravno, Alija je bio među prvim metama ovog procesa. Godine 1946., u mladoj dobi od 21 godine, uhapšen je i osuđen na tri godine zatvora. Nakon puštanja na slobodu 1949. godine, prvo je nastavio trogodišnje obrazovanje u oblasti poljoprivrede, a zatim je završio pravni fakultet 1956. godine. Počeo je raditi kao advokat. Iako je dugi niz godina održavao miran profesionalni život, nastavio je pisati knjige i članke. Kako Akif Emre opisuje, ovo je bilo vrijeme kada je Alija tkao svoju vlastitu čahuru kroz život, miran i stabilan. 

„Ovaj stabilan život nastavlja se i u ranim 1980-im. On plete svoju vlastitu čahuru, kultivira se, razvija svoja intelektualna interesovanja – bez mnogo buke, ne da je ionako imao priliku da napravi bilo kakvu buku – ali se direktno angažuje sa pojedincima, formirajući krug. Zašto se ovaj krug formira oko njega? Zato što je on neko ko posjeduje duboko znanje, snove koje konstruiše i brine kao musliman. On je osoba sa intelektualnom dubinom, analitičkom moći i posebnom perspektivom. Ako je tema poezija, on govori o poeziji; ako je filozofija, onda filozofija; ako je politika, onda politika… Ima širok spektar znanja u ovim oblastima. Brzo utiče na ljude, obrazuje ih i vodi – kroz knjige, kroz razgovore – i time se oko njega prirodno formira krug.“

Godine 1983. Alija je ponovo uhapšen i osuđen na 14 godina zatvora. Šest godina je proveo iza rešetaka. Njegovo vrijeme u zatvoru obilježilo je intenzivno čitanje. Rekao je: „Mogao sam pročitati 30 do 40 stranica različitih djela dnevno. Tim tempom mogu reći da sam tokom svog boravka u zatvoru pročitao ekvivalent biblioteke od 50.000 stranica.“ Alija je ovu novu fazu svog života, koja je označila njegov prelazak u politiku i državništvo počevši od 1983. godine, podijelio u tri dijela: „Mojim hapšenjem 1983. godine započeo je novi period mog života. Šest godina proveo sam u zatvoru, jednu godinu u odmoru, a sljedećih otprilike deset godina kao predsjednik Bosne i Hercegovine.“

Emre je naglasio kritičnu važnost onoga što je uslijedilo nakon ovog perioda: „Da nije bilo intelektualne inicijative usmjerene na civilizaciju i bogatog korpusa misli koji je razvio – onog koji je kulminirao godinama zatvora 1980-ih i nastavlja osvjetljavati našu sadašnjost – Bosanski rat bi bio osuđen na gubitak. U ovom trenutku, Alija Izetbegović, nekada poznat kao mislilac i organizator, otkrio je svoj diplomatski i vojni genij. Pojavio se ne samo kao vođa bosanskih muslimana, već i kao nagovještaj vrste vođstva koje će islamskom svijetu biti potrebno u njegovim budućim borbama.“

U svojoj knjizi, Akif Emre ističe tri bitne Alijine kvalitete: Aliju kao mislioca, Aliju kao borca za slobodu i Aliju kao državnika. Ova tri aspekta nisu odvojena; naprotiv, oni se međusobno pojačavaju. Najvažnije je da su međusobno konzistentni. Alija, koji je čovjek misli, isti je u politici i državništvu – autentičan, iskren, pošten i stoga pouzdan. Na primjer, kao predsjednik, čak i tokom ratnog vremena i pod napadima, nikada nije zanemario da svaki dan ide u svoju kancelariju. Kako Emre primjećuje, jednom prilikom kada je bilo nemoguće putovati automobilom zbog granatiranja, on je umjesto toga pješačio. Žena koja je posmatrala s prozora upitala je: „Gospodine predsjedniče, gdje idete? Zar se ne bojite?“ Alija, priznajući njegovu ljudskost, odgovorio je: „I ja sam čovjek, bojim se“, ali je zatim dodao, naglašavajući njegov osjećaj dužnosti: „ali moram ići.“ To je bio Alija: human, principijelan i moralan, čak i prema svojim neprijateljima. Iz tog razloga, Emre ga opisuje rekavši: „U svakom trenutku, u svakoj ulozi, vidite ljudsko biće.“

Emre navodi da čak i da Alija nije posjedovao kvalitete političara i državnika, on bi ipak trebao biti vrednovan isključivo kao mislilac, i žali što Alijine ideje nisu dovoljno shvaćene. Da bi olakšao i održao ovo razumijevanje, on više puta kroz knjigu naglašava potrebu za uspostavljanjem mehanizma nagrade „Alija Izetbegović“. Njegova najvažnija djela uključuju “Islam između Istoka i Zapada”, “Islamska deklaracija”, “Moje svjedočanstvo historiji” i “Bijeg u slobodu”. Emre primjećuje da je Alija kroz ova djela unio novi dah u islamski svijet: “U prošlom stoljeću, islamski svijet je iznjedrio vrlo malo mislilaca poput Alije – ovo možda zvuči kao smjela izjava, ali je istinito. Naravno, postoji mnogo velikih ličnosti. Međutim, ono što Aliju čini jedinstvenim jeste to što je, iako nije došao iz tradicionalne islamske naučne pozadine, uspio razviti islamsku misao na način koji se obraćao i muslimanima i širem svijetu. Čak i sa samo dvije knjige, “Islam između Istoka i Zapada” i “Bijeg u slobodu”, pokazao je da je mislilac sposoban proizvesti misao na univerzalnom nivou.” Iako je njegovo najfundamentalnije djelo, “Islam između Istoka i Zapada”, objavljeno tek 1984. godine nakon značajnog kašnjenja, činjenica da je Alija napisao ovo važno djelo 1946. godine, u dobi od 21 godine, upečatljiv je pokazatelj intelektualne dubine koju je posjedovao.

U svojoj knjizi “Liderstvo: Šest studija o svjetskoj strategiji”, Henry Kissinger naglašava da je jedna od zajedničkih osobina velikih lidera njihova otvorenost prema svojim društvima tokom perioda tranzicije, koji su često obilježeni složenošću. On napominje da efikasni lideri koriste direktan stil komunikacije i suočavaju svoja društva sa surovim istinama prelaznih perioda kako bi ih uvjerili. Međutim, tokom ratnog perioda, Alija je odabrao izuzetno transparentan stil komunikacije s javnošću, što je jačalo povjerenje: „Čak i u danima kada su njegov narod potresali masakri, on je ulijevao nadu bez odvajanja od stvarnosti. Nije oklijevao da sa svojim narodom podijeli zastoje i teškoće s kojima su se suočavali.

„Nikada nije varao svoj narod.“ Nikada nije napustio iskrenost – ni prema sebi ni prema svom narodu… Bez obzira na ideološke stavove, svi koji su se borili za slobodu Bosne vjerovali su Aliji.”

Ukratko, Alija Izetbegović bio je duboko zabrinut ne samo za probleme muslimana u svojoj regiji, već i za one s kojima se suočavaju muslimani širom svijeta. Dao je značajan doprinos – ne samo kao mislilac, već i kao čovjek akcije – izgradnji novog jezika koji je očuvao identitet, uzimajući u obzir i naše historijsko naslijeđe i dostignuća Zapada. Posjedovao je holistički sistem mišljenja i u svakom aspektu života kojeg se dotakao odražavao je vrline i principe ovog sistema. Najvažnije je da su njegove ideje i ponašanje ostali dosljedni tokom njegove političke i državničke karijere. Njegov principijelni stav uvijek se isticao. Zbog toga je zaslužio poštovanje svih. Kao što je pokojni Akif Emre često isticao, i Alijina djela i njegov život i era čekaju dublje proučavanje i promišljanje.

Akif Emre (1957-2017.) bio je pisac, osnivač, urednik i kolumnista turskog lista „Yeni Safak“, te glavni urednik portala „Haberiyat.com“. Bio je prepoznatljiv i po svojim radovima o Bliskom istoku i Balkanu. Snimio mnoge dokumentarne filmove, a valja izdvojiti one o Sarajevu, Mostaru, Skoplju, Solunu, Jerusalemu, ali i nekoliko epizoda o poznatom osmanskom arhitekti Mimaru Sinanu. Snimio je i dokumentarni film „Zbogom Andaluzijo: Moriski“ od pet epizoda.

Izvor: Daily Sabah