Nasilje je uvijek aktuelna tema, kako u srednjovjekovnom, tako i u svaremenom bosanskohercegovačkom društvu, koje je posebno osjetljivo na nasilje nad ženama, jer svako malo neki slučaj takve vrste nasilja duboko potrese javnost. No, šta i koliko znamo o nasilju nad ženama u srednjovjekovnoj Bosni? Ovu temu istraživao je doc. dr.  Dženan Dautović sa Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, te je jučer održao predavanje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pod naslovom „Nasilje nad ženama u srednjovjekovnoj Bosni.“

Srednji vijek, kao i svako drugo vrijeme u povijesti čovječanstva, obilovao je nasiljem. Odovor na nasilje obično je bilo novo nasilje. Ali uvijek je bilo i volje da se nasilnici zaustave, kazne. U najpoznatijem i najstarijem dokumentu bosanske države Povelji bana Kulina imamo odredbu “da ne bude od mojih časnika sile” prema dubrovačkim trgovcima dok trguju unutar Bosne.

Nasilje je uvijek aktuelna tema, kako u srednjovjekovnom, tako i u svaremenom bosanskohercegovačkom društvu, koje je posebno osjetljivo na nasilje nad ženama, jer svako malo neki slučaj takve vrste nasilja duboko potrese javnost. No, šta i koliko znamo o nasilju nad ženama u srednjovjekovnoj Bosni? Ovu temu istraživao je doc. dr.  Dženan Dautović sa Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, te je jučer održao predavanje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pod naslovom „Nasilje nad ženama u srednjovjekovnoj Bosni.“

Dautović tvrdi da je istraživati nasilje nad ženama u srednjovjekovnoj Bosni bilo kao cijediti vodu iz kamena zbog prirode historijskih izvora histroijskih koji su fokusirani na mušku elitu i na trgovinske odnose, ali ono što se odnosi na život porodice, šta se unutra dešava, tu je vrlo malo podataka. Većina podataka je iz Dubrovačkog arhiva, i Dautović je uspio pronaći određeni broj primjera koji nam mogu pomoći da steknemo predstavu o nasilju nad ženama u srednjovjekovnoj Bosni.

Najprije je objasnio da se nasilje nad ženama može kategorizirati kao individualno i institucionalno, može biti fizičko, verbalno, psihološko i socioekonomsko. Najstrašniji oblik nasilja je ubistvo žene – femicid. Tu su historijski podaci oskudni, a i za ono malo podataka je pitanje kako ih kvalificirati. Najčešći primjeri koje imamo odnose se na slučajeve kada se žena zadesila, sasvim slučajno, negdje gdje je izvršena pljačka pa je ubijena, ili je ubijena zbog nekih poltičkih razloga.

“Imamo dva primjera femicida u najvišem sloju srednjovjekovnog društva nad dvije kraljice, jedna je Elizabeta Kotromanić, kćerka bana Stjepana II, supruga ugarskog kralja Ludovika I. Ona je ubjena, ali ne u Bosni nego u Ugarskoj. Nakon smrti kralja bila je aktivna u smjeni vlasti na dvoru, oblikovala je te procese, i platila je to životom. Drugi primjer je smrt Jelene Nelipčić, supruge kralja Ostoje”, objašnjava Dautović.

Osim fmicida, prodaja žena u roblje bila je jako čest oblik fizičkog nasilja. U srednjem vijeku to nije bio slučaj prodaje bijelog roblja za seksualne usluge, kakav danas poznajemo, nego je u srednjem vijeku bila jedna etapa robovlasničkih odnosa, nešto mekša nego u antici kada su gospodari raspolagali životom svojih robova. U srednjem vijeku su robovi bili sluge, obavljali su neke poslove unutar domaćinstva. Iz tog razloga žene dominiraju u ukupnom broju roblja u srednjem vijeku. Specifičnost je da su ljudi, posebno žene iz srednjovjekovne Bosne odvođeni i prodavani u roblje, dok ljudi iz drugih dijelova srednjovjekovne Evrope nisu bili roblje. Razloga je taj što je srednji vijek vrijeme dominacije Katoličke crkve u Evropi i ona je zabranjivala da kršćani budu roblje, odnosno da kršćani prodaju druge kršćane u roblje. No, zbog epiteta koji je Bosni nametnut da je heretička zemlja pravno je omogućeno trgovanje tim stanovništvom kao robljem. Tako su žene iz Bosne prodavane od Španije preko Sicilije do Jerusalema. Ta tgrovina išla je prkeo Dubrovnika i bila jako unosan posao.

“Prodaja roblja iz Bosne traje do 1416. godine. Dubrovčani vole reći da su oni prvi ukinuli robovlasništvo na svome području, međutim, zaboravljaju dodati da je robovlasništvo ukinuto zbog pritisaka iz Bosne, prije svega kralja Ostoje i hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, oni su napravili politički pritisak na Dubrovačku Republiku da prestanu sa prodajom roblja iz Bosne. Ali ubrzo dolazi do druge epizode, upadaju Turci sa istoka i odvode ljude iz Bosne u ropstvo”, kazao je Dautović.

Prema njegovim riječima, u historijskim izvorima postoje određeni primjeri fizičkog nasilja nad ženama. Najčešće govore o ženama kao objektu fizičkog nasilja, ali usputnom, upadnu razbojnici u kuću pretuku ženu, ubodu je nožem i slično, ili kao ženenama koje su bile dio karavne koju su napali razbojnici ili čak naselja koje je napadnuto. Ne može se to nazvati institucionalnim nasiljem, ali je nasilje prositeklo iz želje za stjecanjem materijalne koristi.

Jedan od zanimljivijih primjera je kada su razbojnici ukrali vola ili ovna sa ispaše, žena koja je čuvala stoku krenula je da ih traži i po svojoj nevolji našla ih je u trenutku kada su oni životinju već stavili na ražanj. Tu je doživjela napad.

“Slučajevi nasilja unutar porodice vrlo rijetko su dokumentirani jer vrlo rijetko su dolazili do tadašnjih institucija koje bi mogle zabilježiti takve slučajeve. I tada je prevladavao osjećaj stida i potrebe da takvi slučajevi ostanu unutar porodice. Jedan od takvih slučajeva koje sam pronašao jeste kada je otac udatoj kćerki pokrao miraz, kada je ona tražila da joj ga vrati, otac ju je pretukao”, ispričao je Dautović.

Problem sa historijskim izvorima, kako kaže Dautović, je taj što upisuju šta se desilo, ali nemamo posljedicu, nemamo zaključak šta se desilo sa nasilnikom.

Za verbalno nasilje je još manje primjera u historijskim izvorima. Pod verbalnim nasiljem podrazumijevaju se i prijetnje. U izvorima je zabilježen jedan interesantan slučaj.

“Prolazeći jedna je žena uputila kritiku nekom muškarcu, a on joj zaprijetio da će joj odrezati nos. U srednjem vijeku je to bio poseban vid kazne – javno unakažavanje lica bila je kazna kojom se neko posebno stigmatizira u društvu, obično je to bila kazna za preljubnice i prostitutke. Neko ko bi nevinu ženu na taj način unakazio odredio bi mišljenje cjelokupnog društva o njoj”, objasnio je Dautović.

Seksualno nasilje je također bilo prisutno, ali imamo problem sakrivanja ovoga u izvorima. Primjera radi, navodi se kako su razbojnici upali u kući i odveli ženu sa sobom. I tu priča završava. Mi možemo samo prepostaviti šta se dalje desilo, a nije teško zaključiti da je bilo riječ o seksualnom nasilju.

“Jedan slučaj je zanimljiv jer imamo reakciju društva. Jedan nasilnik je napao ženu pod prijetnjom nožem i krenuo da je siluje, ali je naišao drugi čovjek i napao tog silovatelja, pretukao ga. I sada on od porodice silovatelja biva tužen sudu zbog nanošenja povreda silovatelju. Nemamo epilog tog slučaja”, kazao je Dautović.

Psihološko nasilje, prema njegovim riječima, teško je istraživati jer ne znamo šta su žene u srednjem vijeku smatrale uvrijedljivim, jer ono što danas doživljavamo kao nasilje ne znači da su i žene u srednjem vijeku doživljavale na isti način. Najčešći oblik psihološkog nasilja možemo prepoznati u davanju muških osobina ženama. Drugi oblik je brisanje identiteta žene. Kako znamo o nekoj ženi iz srednjeg vijeka – znamo po tome što je nečija kćerka, nečija sestra, supruga, dakle njen identitet se veže za nekog muškog člana porodice. Da li je to tadašnjim ženama smetalo ne znamo, ali mi ga u današnje vrijeme prepoznajemo kao takvo.

Brak na bosanski način, prema riječima Dautovića, primjer je institucionalnog nasilja nad ženama. Brak u srednjovjekovnoj Bosni bio je jako specifičan, jer nije bilo takve bračne prakse u drugim dijelovima Evrope, a specifičnost je u tome da brak traje “dok si mi dobra”. U Evropi u srednjem vijeku bilo je jako teško, tačnije nemoguće razvrgnuti brak dok su supružnici živi – što Bog spoji niko ne razdvoji. Imamo primjer tada najmoćnijeg kralja u Evropi Filipa Augusta, kralja Francuske, koji je pokušao da otjera svoju suprugu koja je bila iz Danske. Morao ju je vratiti na svoj dvor jer je papa Inoćent III zaprijetio da će ga ekskomunicirati. U Bosni se kralj Ostoja tri puta ženi i razvodi, kralj Tomaš isto. Taj brak na bosanski način se lagano sklapa, ali lagano i razvodi. Sada nemamo informacije da li i za ženu vrijedi da brak traje “dok si mi dobar”, odnosno da li žena može inicirati razvod. Ujedno, taj brak nije bio vezan za konfesionalno određenje, imamo ga i kod katoličkog stanovništva i pravoslavnog i pripadnika bosanske crkve. Nije bio vezan za socijalni status, pravilo je vrijedilo za sve, od kraljeva do najnižih podanika, čak je nadživio i kraljevinu Bosnu, u kasnijim desetljećima za vrijeme osmanske vladavine u sudskim spisima imamo dokaze da se primjenjivao. U svim primjerima koje imamo muškarac je taj koji razvrgava brak, a žena trpi. Istovremeno, za razliku od tadašnje Evrope u kojoj žena nije mogla ništa posjedovati, u Bosni je žena u brak unosila svoj miraz, ali kada bi došlo do razvoda braka žena je imala pravo da svoj miraz, svoju imovinu, ponese sa sobom.

Na kraju, vratimo se na primjer femicida s početka teksta i slučaj Jelene Nelipčić. Ona je bila treća supruga kralja Ostoje. Prije Jelene Ostoja je bio u braku sa kraljicom Kujavom, najvjerovatnije iz velikaške pordice Pavlović. Nakon smrti hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića njegova udovica Jelena Nelipčić je ostala sa jako velikim komadom teritorije, područje Jajca. Kralj Ostoja je iskalkulisao da on ženidbom sa Jelenom može staviti pod svoju kontrolu ta područja i prekida brak, tjera Kujavu, a ženi Jelenu. Sve je to uredu dok je on živ. Nakon njegove smrti Kujava se vraća na dvor jer njen sin Stjepan Ostojić postaje kralj i po njenom naređenju hapsi Jelenu Nelipčić. Jelena je bačena u tamnicu iz koje nikada živa nije izašla.