Ne uvažavajući postajanje sredine (koju Bošnjaci moraju definirati nužnim putem), ne shvatamo da se za ono što s nadom priželjkujemo mora izboriti, a za to je potrebna neka vrsta procesa (putovanja). Ili još bolnije, kompromisa. A s kim drugim nego sa Srbima i Hrvatima. U tom otvarajućem procesu za očekivati je da na koncu niko neće biti posve zadovoljan.

Budući da veliki broj medija u Bosni i Hercegovini ima potrebu da povremeno tematski istakne “pozitivne vijesti o našoj zemlji”, nategnuto tražeći ravnotežu naspram onih prevladavajućih negativnih koje i sami velikodušno produciraju, bavio sam se mišlju kako bih na tragu tog trenda lično mogao odgovoriti na taj već ustaljeni klišej i forsirati bosansku arku spasa na Miljacki.

Kako surovu i hladnu bosanskohercegovačku realnost zamijeniti s toplim utopijskim svijetom ideala, a totalitarizam negativnog transponirati u totalitarizam pozitivnog? Naprimjer, serija tekstova o uspješnim Bošnjacima u dijaspori, dvostrukim doktorima znanosti, štafetama liječnika i pravnika, sletovima sportista i manekenki itd., pa naglo okrenuti u znanstvenu fantastiku i obznaniti pojavu NLO-a nad piramidama u Visokom, u smislu mogućnosti da postoji izvanzemaljska sila koja je spremna uložiti u obnovu svoje davno napuštene baštine na visočkim planinama i preko noći pokrenuti našu posrnulu ekonomiju.

Nešto kao: “Jučer je u jutarnjim satima na Bistriku, u maglovito zimsko sarajevsko jutro, dok je šeher nastanjivala nečujna i ubojita mješavina sumpor-dioksida i čađi, nani Ðulsi na pendžeru procvjetao kaktus. Bodljikavi sukulent neočekivano je otkrio svoju raskošnu floru, a nana Ðulsa za našu novinu posvjedočila je da joj se to pričinilo kao odbljesak dženetskih perivoja. U podnevnim satima nanin skromni dom posjetio je visoki predstavnik NLO-a, koji je s domaćicom detaljno razgovarao o mogućnostima implementacije cvjetnog rasta kaktusa na poboljšanje trnovitog evropskog puta BiH. Visoki predstavnik NLO-a i nana Ðulsa usuglasili su nakon jednosatnog sastanka tête-à-tête stavove i održali zajedničku konferenciju za medije na kojoj su upozorili na nevjerovatnu i neslučajnu biološku sličnost kaktusa i BiH, naglasivši da i iz kaktusa, usred zime, može izrasti cvijet.”

Uopće se ne bismo začudili kad bi u takvu vijest neko i povjerovao. Jedno vrijeme je na  Facebooku djelovala stranica pod nazivom „Vox“, koja aludira na istoimeni satirično-politički magazin, koji se među Bošnjacima pojavio uoči rata devedesetih i kratko, ali slavno širio humoristične dezinformacije. Domišljati anonimni administrator vrlo je uspješno nastavljao tradiciju radeći fotomontaže i izmišljene vijesti poput one da su čelnici Naše stranke posjetili i položili vijence na grobove grčkih i ruskih dobrovoljaca u Istočnom Sarajevu. Čini se ironično i suštinski benigno, no, kada uočimo da veći broj komentatora tu vijest prihvata kao činjenicu, tada imamo razloga da se zabrinemo nad njihovom lahkovjernosti, a i nad lahkoćom kojom neki medij, koliko god marginalan bio, može uspješno širiti maligne dezinformacije i učiniti nekome štetu.

U trenutku dok je Dodik najavljivao prekid saradnje Rs-a s državnim institucijama, pa se moglo učiniti i da će uskoro započeti neko novo krvoproliće, neko je ponovo počeo širiti lažnu vijest da je turski predsjednik izjavio da će u slučaju napada na Bošnjake protiv sebe imati i sto miliona Turaka. I tako na društvenim mrežama među Bošnjacima odjednom lahkovjerno zavlada prkosna sigurnost. Time nas zaokuplja misao da ne živimo ni posvemašnji negativitet, ni pozitivitet, već poražavajući relativitet.

Boli nas mogućnost da društvene i političke pojave umijemo gledati isključivo u njihovim krajnostima kao pozitivne ili negativne, a vjerodostojnost takvih pojava uvijek je na granici sumnjivog. Ne uvažavajući postajanje sredine (koju Bošnjaci moraju definirati nužnim putem), ne shvatamo da se za ono što s nadom priželjkujemo mora izboriti, a za to je potrebna neka vrsta procesa (putovanja). Ili još bolnije, kompromisa. A s kim drugim nego sa Srbima i Hrvatima. U tom otvarajućem procesu za očekivati je da na koncu niko neće biti posve zadovoljan. Stoga nam se ponekad čini da su bošnjački političari u BiH previše popustljivi ili snishodljivi, no, tako je to s nužnim kompromisima.

Pjesnik Reiner Kunze, istaknuti predstavnik generacije njemačkog novog subjektivizma, u vremenima dok je podijeljena Njemačka još uvijek trpjela posljedice razarajućeg rata, u svojoj kultnoj zbirci „Divne godine“ opisao je atmosferu podruma iza Željezne zavjese u komunističkom dijelu Njemačke. I kao u svakom podrumu, na memli strani, ispod stalaža, prevrnutih sanduka, odbačenih stvari i probušenih kanti, gdje se šire gljivice i spore, gdje se širi kondenzacija tuđih crnih misli – iz svega se još može izvući živi repić nekog crva koji još diše dahom malenim.

Odjednom život, nenadano kao i nada, niknu na mjestu gdje smo ih najmanje očekivali. U najvećem smradu podruma prepoznati obnavljajuću snagu života. Nije li upravo to ona pozitivna vijest koju smo toliko priželjkivali? U lošemu vidjeti i prepoznati dobro i proklijati, a ne proklinjati.

Nego, eto nas opet kod nane Ðulse, srčemo findžan kahve i opuštamo se u novom životu koji nalikuje na procvjetali kaktus. Muči nas još jedino to što naše probleme ne može riješiti neki izvanzemaljac.