Napad na Kozarac započeo je 24. maja 1992. u podnevnim satima, predvođen jedinicama 1. Krajiškog korpusa VRS, uključujući dijelove 343. motorizovane brigade, 5. kozarske brigade i policijskih snaga iz Prijedora i Banje Luke. Bošnjačke snage, organizirane kroz Teritorijalnu odbranu (TO) Kozarca pod vodstvom Seada Čirkina, bile su znatno slabije, s ograničenim naoružanjem i brojčano inferiorne

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u Kozarcu je živjelo gotovo 25.000 ljudi, od čega je više od 90 % bilo Bošnjaka dok je manji dio činio srpsko i hrvatsko stanovništvo. Mjesto je imalo razvijenu komunalnu infrastrukturu, obrazovne ustanove, kulturne i sportske organizacije, a mnogi su se njegovi građani isticali u privredi i poduzetništvu. Ta razvijenost i kohezija bošnjačke zajednice, kao i njezina brojnost i prisutnost u lokalnim institucijama, predstavljali su smetnju projektima etnički čiste “srpske teritorije”.

Odmah nakon referenduma za neovisnost Bosne i Hercegovine, u martu 1992., lokalni lideri Srpske demokratske stranke (SDS) započeli su realizaciju dobro isplanirane akcije preuzimanja vlasti u općinama s mješovitim stanovništvom. Prijedor je bio ključna meta. U noći s 29. na 30. travnja 1992., uz pomoć JNA i lokalnih paravojnih formacija, izvršeno je nasilno preuzimanje vlasti u općini.

U Prijedoru su osnovane tajne srpske policijske stanice, koje su djelovale paralelno s postojećim strukturama vlasti. Prema dostupnim podacima, u preuzimanju vlasti sudjelovalo je više od 1.775 naoružanih srpskih policajaca, mobiliziranih iz 13 policijskih stanica unutar općine, uz podršku specijalne policije iz Banje Luke i jedinica 5. korpusa JNA, koji će kasnije postati dio 1. Krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS). Ove snage bile su strateški raspoređene kako bi osigurale potpunu kontrolu nad Prijedorom.

Nakon preuzimanja vlasti, novoformirana uprava, predvođena SDS-om, donijela je niz odluka usmjerenih na marginalizaciju nesrpskog stanovništva. Bošnjaci i Hrvati masovno su otpuštani s radnih mjesta, a ključne pozicije u općinskoj upravi popunjavali su članovi SDS-a. Među smijenjenim dužnosnicima bio je i predsjednik općine, prof. Muhamed Čehajić, kojeg je zamijenio dr. Milomir Stakić, dotadašnji potpredsjednik.

Uspostavljen je “Savjet za narodnu obranu”, kojim je predsjedavao Stakić, a koji je uključivao članove SDS-a i pripadnike JNA. Kontrolni punktovi postavljeni su diljem Prijedora, dok su vojnici bili raspoređeni na krovovima zgrada, čime je grad stavljen pod potpunu kontrolu srpskih snaga.

Događaji u Prijedoru izazvali su reakciju u obližnjem Kozarcu. Kao odgovor na preuzimanje vlasti u Prijedoru, lokalno stanovništvo organiziralo je kontrolne punktove i patrole, naoružane uglavnom lovačkim puškama, u pokušaju zaštite vanjskih granica svog područja. Ove patrole, sastavljene od desetak mještana, bile su simboličan čin otpora, ali i svjedočanstvo o ograničenim resursima kojima su Kozarčani raspolagali.

JNA je, s druge strane, pripremila vojnu operaciju za zauzimanje Kozarca, Ljubije i drugih dijelova općine Prijedor. U tu svrhu, u području Kozarca postavljene su baterije haubica od 105 mm i protuoklopna artiljerijska baterija. Bošnjačko stanovništvo Kozarca, svjesno nadmoći srpskih snaga u ljudstvu i naoružanju, insistiralo je na mirnom rješenju sukoba. Predstavnici Kozarca, predvođeni komandirom Stanice milicije, pokušali su pregovarati s prijedorskim vlastima, ali su pregovori bili obilježeni ultimatumima.

Sastanci između predstavnika Kozarca i prijedorskih vlasti, uključujući čelnike SDS-a i visoke vojne zvaničnike poput pukovnika Vladimira Arsića i majora Radmila Zeljaje, bili su više formalnost nego stvarni pokušaj postizanja kompromisa. Srpska strana zahtijevala je predaju oružja, iskazivanje lojalnosti “Srpskoj republici Bosni i Hercegovini” i potčinjavanje novim strukturama vlasti.

Na jednom od sastanaka, održanom između 15. i 20. maja 1992. u prostorijama SDS-a u Prijedoru, pukovnik Arsić i major Zeljaja postavili su ultimatum: Kozarčani moraju predati 7.000 cijevi oružja ili će “Kozarac biti sravljen sa zemljom”. Bećir Medunjanin, jedan od pregovarača, upozorio je da Kozarčani nemaju toliko oružja, na što je Zeljaja odgovorio: “Gospodo, to je vaš problem.” Ovaj odgovor jasno je pokazao da srpska strana nije bila zainteresirana za mirno rješenje.

Dok su pregovori propadali, srpske snage završavale su pripreme za napad na Kozarac. Dana 22. maja 1992., telefonske linije u Kozarcu su prekinute, a područje je stavljeno pod blokadu, čime je onemogućen ulazak i izlazak iz mjesta. Istog dana, Milomir Stakić potpisao je odluku o općoj mobilizaciji u Prijedoru, slijedeći naredbe Predsjedništva takozvane “Srpske republike Bosne i Hercegovine” i 1. Krajiškog korpusa VRS.

Kozarac, okružen srpskim selima čije se stanovništvo masovno odazvalo mobilizaciji, našao se u potpunom vojnom obruču.

Napad na Kozarac započeo je 24. maja 1992. u podnevnim satima, predvođen jedinicama 1. Krajiškog korpusa VRS, uključujući dijelove 343. motorizovane brigade, 5. kozarske brigade i policijskih snaga iz Prijedora i Banje Luke. Bošnjačke snage, organizirane kroz Teritorijalnu odbranu (TO) Kozarca pod vodstvom Seada Čirkina, bile su znatno slabije, s ograničenim naoružanjem i brojčano inferiorne. Srpske snage imale su na raspolaganju tešku artiljeriju, tenkove i oko 12.000 vojnika i policajaca, dok su branitelji Kozarca raspolagali tek s četom naoružanom streljačkim oružjem i minobacačima.

Napad je započeo artiljerijskom paljbom na civilna područja, praćenom sistematskim uništavanjem infrastrukture i napadima na civile. Mnogi stanovnici Kozarca pokušali su se skloniti na obližnju Kozaru, no tamo su i dalje bili izloženi napadima. Dio civila pokušao je probiti obruč prema Bosanskoj Gradiški, ali su uhvaćeni i odvedeni u kasarnu Benkovac, gdje su zlostavljani, a potom prebačeni u koncentracijske logore Omarska, Keraterm i Trnopolje.

Nakon početnog napada, srpske snage započele su akciju “čišćenja” Kozarca, što je uključivalo masovna ubistva, pljačku, paljenje imovine i protjerivanje stanovništva. Prema izvještaju načelnika Stanice javne sigurnosti Prijedor od 26. maja 1992., “očišćeno” je oko 70% teritorija Kozarca, Kozaruše, Trnopolja i Kamičana. Stanica policije Kozarac, suočena s nemilosrdnim napadima i nemogućnošću evakuacije ranjenih, donijela je odluku o predaji 26. maja, u nadi da će spasiti preostale civile.

Međutim, predaja nije zaustavila zločine. Srpske snage zloupotrijebile su oznake Crvenog križa, obmanjujući civile da se predaju pod lažnom garancijom sigurnosti. Svjedoci su izvijestili da su srpski vojnici koristili megafone, pozivajući civile na predaju uz obećanje zaštite Crvenog križa, samo da bi ih potom odveli u logore gdje su bili izloženi mučenju i ubistvima. Izvještaj 1. Krajiškog korpusa VRS od trećeg juna 1992. potvrđuje nastavak “čišćenja” Kozarca, što je uključivalo daljnje zločine nad civilima.

U napadu na Kozarac ubijeno je više od 800 civila, a njihovi posmrtni ostaci često su odvoženi u masovnu grobnicu Tomašica. Mnoge žrtve ukopane su na mjestima ubistava, što je kasnije otežalo identifikaciju. Domovi su sistematski uništavani teškom mehanizacijom, a svi islamski vjerski objekti – četrnaest džamija i devet mesddžida – potpuno su razoreni. Preživjeli civili deportirani su u koncentracijske logore Omarska, Keraterm i Trnopolje, gdje su bili izloženi nehumanim uvjetima, mučenju i ubistvima.

Srpske vlasti pokušale su opravdati napade lažnim optužbama, poput one Radoslava Brđanina, koji je tvrdio da su u Kozarcu postojale pripreme za “genocid nad srpskim narodom”. Takve tvrdnje nikada nisu potkrijepljene dokazima, a događaj u selu Jakupovići, koji je navodno poslužio kao povod za napad, ostao je neistražen i bez dokaza.

Nakon napada, Kozarac je postao etnički homogenizirano područje naseljeno isključivo srpskim stanovništvom. Srpske vlasti planirale su kolonizaciju Kozarca doseljavanjem Srba iz drugih područja, poput Velike Kladuše, što ukazuje na sistematski plan etničkog čišćenja. U logorima i drugim mjestima masovnih ubistava, poput Korićanskih stijena, likvidirano je 1.226 Bošnjaka i Hrvata iz Kozarca.