Dok italijanski sportski giganti poput “La Gazzette” i “Tuttosporta” poraz u Zenici opisuju kao nacionalnu katastrofu i “psihodramu” koja će Azzurre ostaviti bez Svjetskog prvenstva punih 12 godina, ulice Sarajeva i drugih bh. gradova noćas su gorjele u euforiji. Desetine hiljada navijača ispred Vječne vatre, uz bakljade i suze radosnice, dočekalo je Sergeja Barbareza i Edina Džeku, proslavljajući pobjedu nad četverostrukim svjetskim prvacima koja Bosnu i Hercegovinu, nakon decenije čekanja, ponovo šalje na najveću svjetsku pozornicu

Nakon dvanaest godina dugog čekanja, bosanskohercegovački nogomet ponovo je dotakao zvijezde, a ulice bosanskohercegovačkih gradova postale su epicentar neopisive euforije koja se prelila iz Zenice.

Pobjeda nad Italijom na Bilinom Polju, izvojevana nakon dramatične penal serije, nije bila samo sportski trijumf; bila je to katarza za naciju koja je godinama s čežnjom gledala prema svjetskim smotrama, dok su se drugi radovali. Italijanski mediji jutros pišu o “psihodrami” i “historijskom krahu” svojih “Azzurra”, u Titovoj ulici, ispred sarajevske Vječne vatre, svjedočili smo čistoj nepatvorenoj radosti desetina hiljada ljudi koji su okupirali svaki pedalj sarajevskog asfalta.

Sve je počelo onog trenutka kada je posljednja lopta u seriji penala odsjela u mreži italijanskog golmana, označivši konačnih 5-2 nakon 1-1 u regularnom dijelu. Dok su se u Torinu, Milanu i Rimu gasili televizori uz gorak okus još jednog propuštenog Mundijala, širom Bosne i Hercegovine odjeknule su sirene. Kolone vozila, okićene žuto-plavim zastavama, formirale su se u minutama, pretvarajući ulice gradova u rijeke svjetla i pjesme. Ipak, krajnja destinacija za reprezentativce bila je jasna, balkon iznad Vječne vatre, tradicionalno mjesto gdje se proslavljaju najveće pobjede bh. sporta.

Scena u Sarajevu podsjećala je na one najsvjetlije trenutke iz 2013. godine. Desetine hiljada navijača, od onih najmlađih koji se ne sjećaju Brazila, do veterana koji su preživjeli sve uspone i padove reprezentacije, strpljivo su čekali dolazak svojih heroja. Kada se autobus konačno probio kroz masu, Sarajevo je proključalo.

Vrhunac večeri uslijedio je izlaskom igrača na balkon. Uz zaglušujuću buku, pjesmu i spektakularan vatromet koji je osvijetlio sarajevsko nebo, reprezentativci su se jedan po jedan pojavljivali pred masom.

Italijanski sportski listovi, poput “La Gazzette dello Sport”, danas analiziraju katastrofalne greške Alessandra Bastonija i Gattusovu taktičku nemoć, ali na sarajevskom balkonu te analize nisu značile ništa. Tu je postojala samo sinergija tima koji je, uprkos tome što je bio 54 mjesta niže rangiran od protivnika, pokazao ono što su Italijani priznali kao “srce koje je njima nedostajalo”.

Prisutnima se obratio tvorac ovog novog, pobjedničkog mentaliteta, selektor Sergej Barbarez. Čovjek koji je preuzeo kormilo u teškim trenucima, zajedno s direktorom reprezentacije Emirom Spahićem, dočekan je skandiranjem koje je trajalo minutama. Barbarez, vidno emotivan, kratko je pozdravio masu, prepuštajući riječ onome koji je spona između dvije generacije koje su vidjele Mundijal, kapiten Edinu Džeki.

Džeko, koji će po drugi put u karijeri predvoditi Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo, stao je pred navijače s prepoznatljivim mirom, ali i ponosom koji se nije mogao sakriti. “Ovako smo počeli i prije 12 godina i dočekali smo opet,” poručio je kapiten, podsjećajući prisutne na dugu sušu koja je konačno prekinuta. “Hvala vam što ste došli, hvala ovim divnim momcima koji su nas odveli na prvenstvo, hvala Sergeju Barbarezu i Emiru Spahiću i svim njihovim saradnicima koji su napravili ovu ekipu.”

Njegove riječi dočekane su ovacijama, dok su mlađi suigrači iza njega, oni koji su iznijeli teret utakmice na Bilinom Polju, s nevjericom posmatrali more ljudi ispred sebe.

Dok talijanski “Tuttosport” piše o “zločinu u Zenici” i ocjenjuje svoje zvijezde najnižim mogućim ocjenama, Sarajevo je slavilo svakog pojedinca koji je ostavio srce na terenu. Herojstvo Harisa Tabakovića, čiji je gol u 79. minuti slomio psihu Italijana, i smirenost izvođača penala postali su dio nove nacionalne sportske sage.

Slavlje se nakon zvaničnih obraćanja pretvorilo u veliku narodnu proslavu. Uz hitove Halida Bešlića, koji su postali nezvanična himna svih velikih bh. uspjeha, Titova ulica je plesala do ranih jutarnjih sati. Pjesma i osjećaj ponosa izbrisali su nakratko sve politike i probleme, barem na tu jednu noć. Bosna I Hercegovina je još jednom pokazala da živi za nogomet, a reprezentativci su dobili najbolju moguću nagradu za trud.

Ova noć u Sarajevu ostaće upamćena ne samo po plasmanu, već po povratku vjere u nacionalni tim. Dok se Italija bavi unutrašnjim preispitivanjima i smjenama, Bosna i Hercegovina počinje pakovati kofere za najveću svjetsku pozornicu. Put je bio težak, ali je svaka sekunda čekanja apsolutno bila vrijedna.