Zajedno s pet drugih kolega, ove dvije mlade žene su prve studentice koje su stigle u Španiju iz Pojasa Gaze u okviru programa evakuacije studenata koji sponzorira Ministarstvo vanjskih poslova. „Osjećam mješavinu radosti i tuge, ali sam veoma zahvalna što sam ovdje“, kaže ona.

Klizna vrata se otvaraju i Samira se pojavljuje u dolaznoj sali Terminala 4 na aerodromu Barajas. Grli saputnika; oboje počinju plakati, ali sekundu kasnije se smiju, dok slušaju povike dvadesetak ljudi koji su došli da ih pozdrave nakon putovanja dugog više od 50 sati iz Gaze. “Slobodna Palestina”, skandiraju na engleskom, s razvijenom trobojkom.

Zajedno s pet drugih kolega, ove dvije mlade žene su prve studentice koje su stigle u Španiju iz Pojasa Gaze u okviru programa evakuacije studenata koji sponzorira Ministarstvo vanjskih poslova. „Osjećam mješavinu radosti i tuge, ali sam veoma zahvalna što sam ovdje“, kaže ona.

Samira, koja radije ne koristi svoje pravo ime iz straha od odmazde protiv svoje porodice u Gazi, napustila je enklavu u sklopu detaljne operacije koja je započela u srijedu u šest sati ujutro i odvela nju i njene kolege iz sjedišta UNICEF-a u Deir al Balahu, u centru enklave, do južnog prelaza Kerem Shalom, na granici s Egiptom i Izraelom, a odatle autobusom sa Zapadne obale do jordanske granice, uz duge periode čekanja, bez ijednog zalogaja do kasno u noć.

Pored Ministarstva vanjskih poslova, u osiguravanje uspjeha operacije bili su uključeni UNICEF, nevladina organizacija Gaza Scholarship Initiative, Univerzitetska mreža za Palestinu i šoanski univerziteti Jaén, Carlos III i Autonomni univerzitet u Barceloni.

Od sredine 2024. godine, špansko Ministarstvo vanjskih poslova evakuiralo je više od 60 maloljetnika i njihovih porodica iz medicinskih razloga, ali ovo je prvi put da je Španija uspjela evakuirati studente u akademske svrhe. Neki od njih su dobili Erasmus stipendije od prošle godine, kako je na aerodromu objasnio José Ignacio Jiménez González, prorektor za internacionalizaciju na Univerzitetu u Jaénu, čija institucija također vodi vlastiti program akademske razmjene. Bio je vidno nervozan zbog skorog dolaska studenata. “Nismo odustali”, rekao je o mjesecima papirologije i truda.

Mješavinu emocija studenata objašnjava i Dana Jadallah iz Inicijative za stipendije Gaze, koja ih je dočekala po dolasku u Jordan. „Imali su mnogo pomiješanih emocija. Bili su preplavljeni, tužni, uzbuđeni, nevjerujući, kao da sanjaju. Bilo je trenutaka radosti i drugih kada bi briznuli u plač“, objašnjava ona.

Švicarska, Slovenija, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Irska su također olakšale evakuacije iz akademskih razloga. „Primili smo ih u hotelu u Amanu kako bismo ih podržali u odsustvu njihovih porodica. Većina njih nikada prije nije napustila Gazu, tako da je promjena značajna“, objašnjava Jadallah putem tekstualne poruke iz jordanske prijestolnice.

Univerzitetska mreža za Palestinu, akademska grupa posvećena situaciji na okupiranim teritorijama, također se uključila u mehanizam, čiju efikasnost dugo zagovara. U septembru su poslali otvoreno pismo resornom ministru, Joséu Manuelu Albaresu, ponavljajući potrebu za njegovom implementacijom.

Jedan od potpisnika bio je David Peñafuerte, također zaposlenik Univerziteta u Jaénu, koji je opisao anksioznost koju je osjećao komunicirajući sa studentima. „Stalno su pitali kada ćemo ih moći pustiti, a ponekad je bilo teško objasniti da to ne zavisi od nas“, objasnio je, aludirajući na delikatne diplomatske pregovore između španskih konzularnih službi i izraelskih vlasti.

„Ako neko nekoliko sedmica nije odgovorio na WhatsApp poruke, mogli biste pomisliti da je možda ubijen“, kaže on. Peñafuerte se emotivno prisjeća bespomoćnosti koju je tada osjećao i razmišlja o mladim ženama. „Oprostile su se od svojih porodica ne znajući hoće li se ikada moći vratiti“, upozorava on.

Nemilosrdni izraelski napadi otežali su studentima odlazak. Samira, 25-godišnjakinja, koja je živjela u izbjegličkom kampu Nuseirat, prepričava da joj je izraelska vojska ubila sestru i ranila oca, ali da je čak i pod tim okolnostima uspjela završiti dodiplomski studij na Univerzitetu Al-Aksa, koji će sada u Jaénu upotpuniti magistarskim studijem iz ekonomije i regionalnog razvoja.

„Uprkos ratu, uprkos gubitku sestre, uprkos tome što sam morala izvlačiti oca iz ruševina, uprkos svim strašnim stvarima koje sam proživjela, dobila sam diplomu“, objašnjava ona i nastavlja: „Sada sam veoma željna da započnem ovo novo poglavlje svog života.“

Šesteronjih su sletjeli u Madrid – sedmi student je otputovao direktno u Barcelonu kako bi se upisao na Autonomni univerzitet – četvero će se uputiti u Jaén, ali peti će ostati u glavnom gradu. On je Mohammed Aljundi, 20, unuk bivšeg direktora škole UNRWA-e, a u Madridu ga ugosti bivši diplomata Mon González, porodični prijatelj. González je upoznao Mohammedovog djeda 1990-ih kada su obojica studirali u Škotskoj.

Napuštanje Gaze je, kako objašnjava prije napuštanja aerodroma, „vrlo teško“, ali „nije bilo druge opcije“. Nakon što se prošle godine prijavio za Erasmus grant – evropski program akademske mobilnosti koji dodjeljuje sredstva studentima izvan EU – mislio je da će izraelska blokada spriječiti da iskoristi priliku. Na kraju je uspio doputovati, iako „niko to nije očekivao“.

Znojeći se od putovanja, Mohamed razmišlja o budućnosti. Učit će engleski jezik za prijemni ispit iz inženjerstva na Univerzitetu Carlos III, ali ono što slijedi ovisit će o njemu, prvi put nakon dugo vremena. Gleda u plafon i nagađa, s polusmijehom: „Možda ću ostati u Španiji.“