Međutim, poseban trag na osmansku umjetnost 16. stoljeća ostavili su slikari minijature porijeklom iz Bosne. Na popisu sultanske umjetničke radionice iz 1545. godine spominju se minijaturisti Ferhad, Mehmed, Kasim i Huseyn, svi iz Bosne, a iz 1588. godine tu su Ferhad, Huseyn, Iskender, Pervane, i Mehmed.  (iz 1596. godine navodi se još ime Iskendera). Ipak, među osmanskim slikarima rodom iz Bosne posebno se isticao Nasuh Matrakči (preminuo 1564). On se osim umjetnošću veoma uspješno bavio i naukom.

Razvoj islamske kaligrafije u Bosni predstavlja istinski kulturološki fenomen koji se iskazao kroz čudesan afinitet bošnjačkog naroda spram arapskog pisma i njegove umjetničke primjene. Ta sklonost dovela je do toga da su prva djela na orijentalnim jezicima u našoj zemlji napisana već u 15. stoljeću, a da u 16. stoljeću imamo čitavu plejadu kaligrafa koji djeluju kako u našoj zemlji tako i diljem Osmanskog carstva. U Bosni se kaligrafija smatrala dijelom svakovrsne intelektualne djelatnosti. Niste morali biti kaligraf u strogom smislu da biste se bavili kaligrafijom koja je bila pratilja mnogih profesija.

Vješti kaligrafi mogli su biti alimi, kadije, pjesnici i hroničari. Rana prisutnost naših ljudi u istanbulskim kaligrafskim krugovima začuđuje svojim obimom i kvalitetom, a generirala je i sve ono što će doći kasnije. Način na koji su Bošnjaci završavali na prestižnim školama u Istanbulu svodio se na ustaljenu praksu stipendiranja talentiranih pojedinaca na svim intelektualnim poljima, među kojima se svakako izdvajala umjetnost. U konačnici, njihov je rad mogao biti vezan za carske radionice, institucije medrese, ili ostvaren unutar široke lepeze tadašnjeg društvenog i umjetničkog angažmana. I zaista, osmanske hronike i historijska djela često spominju bošnjačke kaligrafe pa se na osnovu toga može procijeniti njihov utjecaj u tadašnjim umjetničkim krugovima, a on je, izgleda, bio prilično veliki.

Bošnjaci su kao profesori radili u Enderunu, elitnoj školskoj ustanovi sultanskog dvora na kojoj se izučavala i umjetnost, a nerijetko su bili i kulturni izaslanici u različitim dijelovima carstva. Kao posebni umjetnički emisari u 16. stoljeću spominju se u Azerbejdžanu, dok je sultan Selim I prilikom osvajanja Egipta u svojoj sviti imao i umjetnike iz Bosne.

Iz osmanskih historijskih djela može se zaključiti da je postojala čitava umjetnička kolonija Bošnjaka u različitim dijelovima carstva, a da su poseban pečat ostavili u kulturnom životu Istanbula. Na kraju, ipak, ostaje problem nedovoljno istraženih biografija koje bi omogućile bolji uvid u doprinos Bošnjaka osmanskoj kaligrafiji. Tako o jednoj veoma značajnoj grupi kaligrafa koja je u 16. stoljeću djelovala izvan Bosne, kao što su bili Ferhad Bošnjak, Džafer Bosna, Abdurahman Hatat, Ahmed el-Bosnewi, Ferhad-paša ibn Mustafa i Abdulkerim Bošnjak, danas znamo veoma malo. 

Nešto više podataka za taj period imamo o kaligrafima koji su djelovali u domovini i koji su ovu vještinu inkorporirali u svoju intelektualnu djelatnost. Među njima se ističe veliki pjesnik Derviš-paša Bajezidagić (rođen sredinom 16. stoljeća), koji je svoje stihove ispisivao izuzetno lijepim kaligrafskim pismom. Drugi veliki pjesnik, Muhamed Nerkesi, rođen je u Sarajevu 1584. godine, a osim u rodnom gradu školovao se i u Istanbulu, gdje je kod Fejzulah-efendije izučavao kaligrafiju i to stilove sulus i talik. Bio je i prepisivač, a posebno je bio poznat po brzom pisanju. Umro je u Turskoj 1635. godine. U 16. stoljeću živio je i poznati učenjak Hasan Kafi Pruščak. Rođen je 1544. godine i osim islamskih nauka, na osnovu kojih se i proslavio, veoma je dobro poznavao kaligrafiju, a do danas je sačuvana jedna njegova levha u drvetu.

Međutim, poseban trag na osmansku umjetnost 16. stoljeća ostavili su slikari minijature porijeklom iz Bosne. Na popisu sultanske umjetničke radionice iz 1545. godine spominju se minijaturisti Ferhad, Mehmed, Kasim i Huseyn, svi iz Bosne, a iz 1588. godine tu su Ferhad, Huseyn, Iskender, Pervane, i Mehmed.  (iz 1596. godine navodi se još ime Iskendera). Ipak, među osmanskim slikarima rodom iz Bosne posebno se isticao Nasuh Matrakči (umro 1564). On se osim umjetnošću veoma uspješno bavio i naukom.

Opisujući Matrakčija turski historičar Metin And navodi: “Najveći umjetnik iz ere Sulejmana Zakonodavca bio je Nasuh Matrakči. Njegovo puno ime u dokumentima glasi Nasuh bin Karagoz bin Abdullah el-Bosnewi, a kasnije samo Nasuh Matrakči. Bio je historičar, matematičar, sportista, mačevalac, kaligraf i slikar i bio je izvrstan na svim ovim poljima. Bio je istinski renesansni čovjek. Napisao je nekoliko knjiga iz matematike, historije i vještine mačevanja. Konstruirao je dva velika modela tvrđave i dekorirao ih za potrebe svečanosti povodom obrezivanja sina sultana Sulejmana 1529. godine. Posebno su interesantne njegove tri knjige iz historije koje su ilustrirane u potpuno novom maniru koji je on ustanovio: topografskom slikarstvu, pri čemu i tekst i slika dočaravaju historijski precizne prikaze. Jedna od tri knjige, Beyan-i Menazil-i Sefer-i Irakeyn, sveobuhvatno prikazuje prvu vojnu kampanju sultana Sulejmana na Irak i Perziju 1534–1535. Matrakčijeva knjiga iz 1537. obuhvata 128 minijatura koje ilustriraju svaki korak armije od njenog polaska do povratka iz Tabriza. Većina od ovih minijatura prikazuje anadolijske gradove s velikim smislom za detalje prikazavši svaku pojedinačnu građevinu.” 

Njegova najpoznatija minijatura u tom opusu jeste ona Istanbula na kojoj je veoma precizno predstavio nekoliko desetina historijskih lokacija, čak do te mjere da bi i danas mogla poslužiti kao turistički vodič. Umjetnički stil Nasuha Matrakčija bio je jedinstven i nikad ranije viđen kod Osmanlija. Njegov slikarski manir mogli bismo opisati kao detaljirani gradski panoramski prikaz s elementima pejzažnog slikarstva. On tome nikada nije prilazio na šablonski način, već je veoma detaljno bilježio karakteristike gradova kako bi istakao njihovu prepoznatljivost. Imao je veoma dobar osjećaj za liniju, ali i boju, pa su njegove minijature koloristički veoma bogate i raznovrsne. Iako je Matrakčijev umjetnički domet u tom smislu bio veoma impozantan, on nije imao učenike ili sljedbenike, pa je njegovo djelo ostalo jedinstveno unutar opusa osmanskog slikarstva.

Uz Matrakčija veliki umjetnik tog vremena bio je i Nakaš Osman, rodom iz Bosne (djelovao u drugoj polovini 16. stoljeća). Bio je glavni majstor sultanske radionice i jedan od začetnika zrele faze osmanske minijature. Među njegovim najvećim i najznačajnijim projektima izdvaja se djelo Hunernama (Knjiga o podvizima) u dva toma, na kojem je radio sa svojim pomoćnicima. Prvi tom obrađuje period od Osmana I do Selima I i ima 45 minijatura na kojima su oslikane razne procesije, bitke, lov i sl. Drugi tom ima 65 minijatura, izrađen je četiri godine poslije prvog i posvećen je sultanu Sulejmanu opisujući i oslikavajući različite scene iz njegovog života. Drugo veliko djelo koje je uključivalo njegov angažman kao voditelja projekta jeste Surname-i Humayun (knjiga o sultanskim svečanostima) koje se smatra i jednim od najobimnijih projekata osmanske umjetnosti s čak 437 minijatura.  

Interesantno je navesti da je autor teksta Surname-i Humayun bio Intizami Bošnjak, Intizami el-Fočawi Hersekli, živio u drugoj polovini 16. i početkom 17. st. Rad Osmana Nakaša ima dosta dodirnih tačaka s perzijskom minijaturom, mada je on vremenom razvio svoj originalan stil koji je posebno dolazio do izražaja prilikom oslikavanja ceremonija. Bio je i majstor kompozicije, pogotovo prikaza bitaka u koje je trebalo smjestiti veliki broj likova.

Kenan Šurković, Islamska umjetnost u BiH, Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj “Bošnjaci zajedno”, Zagreb, 2024)