Kako bi i jedna robinja ikada smjela pomisliti da će slobodno voljeti sina takvih korijena i tolikog imetka? Zavrti ti se u glavi od pomisli što sve njegovo je. Ogroman imetak posjedovao je, skupocjeni nakit, bisere i drago kamenje. Izgradio džamije, biblioteke, medrese, ma pola Sarajeva je bilo njegovo, kako i priliči toj veličini. Samo mu ime govori – hrabar ratnik, gazija i vojskovođa, pod njegovim vodstvom osvojena su velika područja u jugozapadnoj Bosni, Hrvatskoj i Slavoniji

PIŠE: Mirsada Delić-Šerifović

Što je to ljubav, ako ne maleno zrno graška na otvorenom dlanu? Možeš ga pojesti i zaboraviti da je ikada bilo tu ili ga unatoč gladi sačuvati. Posaditi ga, njegovati danima, s nadom da će jednom niknuti i donijeti plodove kojima ćeš se veseliti. Takva ljubav često biva jednostrana, protkana željom i koristi. No priča koju ću vam ispričati bila je sve samo ne to.

Ona je bila tiha, skromna, nesebična i čista. U toj ljubavi imao si sve, ali si se svega odricao. I što si se više odricao, više si primao, topline i smisla. Duša se punila kao čaša ispod izvora, bez straha da će se preliti.

Sve je stalo u taj jedan čeznutljiv pogled ispod obrva i blagu nakošenost njezinih punih usana kada bi se kradom sramežljivo zasmijala da ju netko ne vidi. Nije trebala izreći ni riječ, znala je da ga voli, a ne smije, ipak, on je Gazi Husrev-beg, stasiti junak i gazija, bogati sin sultanije Seldžuke i oca Ferhat-bega, porijeklom iz Trebinja. Djed mu je bio veliki Sultan Bajazid I, a ona, mlada robinja njegove sestre.

Kako bi i jedna robinja ikada smjela pomisliti da će slobodno voljeti sina takvih korijena i tolikog imetka? Zavrti ti se u glavi od pomisli što sve njegovo je. Ogroman imetak posjedovao je, skupocjeni nakit, bisere i drago kamenje. Izgradio džamije, biblioteke, medrese, ma pola Sarajeva je bilo njegovo, kako i priliči toj veličini. Samo mu ime govori – hrabar ratnik, gazija i vojskovođa, pod njegovim vodstvom osvojena su velika područja u jugozapadnoj Bosni, Hrvatskoj i Slavoniji.

Često bi noćima, kada je bila sama, plakala, proklinjala svoju sudbinu, zašto baš ona da se zaljubi u ljubav koju nikada neće živjeti, koja joj je zabranjena. Ona, niskog roda, samo Šahdidar.

Čemu se nadala, osim života bez budućnosti, ljubavi koje se nije sramila, privrženosti Allahu dž.š., Sarajevu gradu gdje se navodno rodila i Bosni, cijeloj Bosni jer njezin je zrak disala. Zašto je baš on morao biti statusa moćnog bega i stotinama godinama daleko od nje, a opet tako blizu da je njegov miris osjećala oko sebe. Miris što ju je bolio, u srce se zabijao kao oštrica sablje koja mu je visjela sa remena opasanog na bokovima. Ništa joj nije trebalo, sama pomisao na njegovo lice, na njegov čvrsti korak koji je odzvanjao po dvoru, i njezino srce bez povratka izgubljeno je.

Šahdidar je bila siromašna i skromna djevojka smeđih uvojaka što su se pružali niz njezina leđa. Imala je krupne lanene jantarne oči pravilno ocrtane crnim obrvama i trepavice, duge trepavice kroz koje si teško mogao razaznati kada su sretne, a kada tužne te plahe oči. Njezin pogled govorio je više od riječi. Teško si ga mogao ne primijetiti. Onaj ko bi ga uhvatio, za srce bi ga ugrizao.

Oteli su ju u cvijetu mladosti, slabo se sjećala majke i oca, zapravo nije bila sigurna je li ih imala ili su to samo nedosanjani njezini snovi u želji da osjeti zagrljaj roditelja i onu sigurnost u kojoj bi se sklupčala znajući da joj nitko ne može nauditi. Ona nije bila te sreće. Govorili su da je iz Sarajeva, ali bila je dijete da bi se sjećala.

Rano je spoznala ono što mnogi nisu ni na zalasku svojih dana, da ovaj svijet nije vrt radosti, već šuma obmana, spletki i laži, gdje sreća često nosi masku tuge. Srce joj nije tražilo utočište u zlatnim dvorima ni u obećanjima ljudi jer ljudima odavno nije vjerovala. Duša joj se hranila samo u samoći kada bi se molila za dobro drugih, jer jedino je to mogla od sebe ponuditi. Žudila je za svjetlosti koja bi ju tada ogrnula i smirajima koje bi u tim trenucima osjećala. Tada bi letjela u mislima prostranstvima nebeskim, gdje vjetrovi prenose molitve Jedinom izvoru istinske nade i vječne istine.

Sve čega se sjećala je lijepa beginica Neslišah, sestra Gazi Husrev-bega. Bijaše ona dobra prema njoj, ali ne poput majke koja bi joj kose češljala, uvečer prepričavala legende o nekom stasitom junaku ne bi li Šahdidar lakše utonula u san.

Brinula se o njoj sve dok Šahdidar nije bila dovoljno odrasla da preuzme brigu o dvoru. Haljine koje joj je darivala nisu bile skromne haljine sluškinje, lijepe su to bile haljine dostojne njihovog statusa i njezine ljepote.

Uzvraćala im je tako što se brinula o dvoru, pazila na svaki detalj, pazila da svima bude ugodno boraviti u njemu, ali i da sama u tom prostoru osjeti mir i sigurnost. Voljela je taj dvor, s njim je odrastala, njemu je pripadala, znala je svaku pukotinu u zidu, jer bila je tu kad je nastajala. Rado je sadila cvijeće, ruže su joj bile najdraže. Ponekad bi, umorna od svijeta, sjela ispod najljepšeg grma crvenih ruža, onog za koji je uvijek osjećala da je bliže nebu nego njoj.

Na staroj drvenoj klupici, u sjeni mladih latica i njihovih behara, koje su mirisale poput rajskih avlija, sklapala bi oči i snivala najljepšu melodiju za dušu. Njihov opojni miomiris vodio ju je u snove, lagane poput povjetarca koji je miris đula nosio dvorištem. Tada bi se niotkuda čula najljepša melodija, nije znala je li to zvuk vjetra, što njiše ružine krupne cvjetove, ili sama zbori najljepše stihove koje je čula srcem. Tako nestvarno kao da je cijeli ružičnjak pored nje oživio, kao da svaka đula na vjetru pjeva svoju melodiju o ljepoti koju samo one vide i samo onima čistog srca prenose. Ta melodija ju je tiho, ali sigurno nosila u krajolike protkane mirom i tihim nadama.

Slavuj je sve to potajice pratio i pazio da ju svojim pjevom ne probudi. Znao je da njezin san skriva čaroliju koju ne smije prekinuti. Svako jutro bi tiho sletio na najvišu ružinu granu i tamo bez glasa pratio kako se prvi zraci sunca provlače kroz behare. Bio je čuvar njezina sna, kao nevidljivi stražar kojeg ona još nije bila otkrila. Eh, đulom je avlija povazdan mirisala i u daleke zemlje na oblaku mirisa je nosila, a trnje što ih je ruža imala bilo je zaštita od onih koji su je htjeli ubrati kako bi ostala nedodirnuta, čista, ponosna i vječno tajanstvena.

Tako se osjećala i Šahdidar, kako je odrastala sve više je plijenila poglede, bila je čarobna poput behara koji se tek treba otvoriti i u najraskošniji cvijet ruže pretvoriti, dostojanstvene i sanjive ljepote, mirišljavih uvojaka đul mirisom okupanih, ali trnovita. Jedino joj je trnje bila odbrana od zajedljivih pogleda stranaca. Nije imala nikoga ko bi ju branio, pored koga bi se osjećala sigurno. Sve do jednog jutra kada je na pragu kule ugledala poznato lice, lice od kojeg je ostajala bez zraka. Umalo se nije srušila, zapela je za prag i nehotice poletjela u njegov zagrljaj.

Od sramote nije mogla razabrati suvisle riječi, molila ga je da joj oprosti zbog nesmotrenosti. A, on sav sretan, bio je njezin spas, lagahno odmahne rukom kao da se nije ništa dogodilo i zakorači u dvor kako bi sa sestrom kahvu popio i novosti joj prenio. Tada to nije znala, ali niti on nije bio ravnodušan prema njoj, skrivao je iza službenog tona simpatije i naklonost koje je gajio prema njoj. Duše željne đul mirisa. Pogledao je sestri u oči kako bi procijenio njezinu reakciju na ono što će joj reći.

Odlučio je izgraditi zadužbine po Sarajevu, ali za to je trebao vrhunske majstore. Zatraži on od Dubrovčana da mu pošalju najbolje od najboljih zidara, tesara, kovača jer sve je moralo odisati moći, ljepotom i biti bezvremensko. Para nije manjkalo, dukate je i tako u vakuf dijelio. Svojom nesebičnosti pridonio je razvoju grada. Šezdesetak trgovina, jednu cijelu ulicu trgovina u nizu nesebično je svome gradu poklonio! Želja mu je bila od kasabe napraviti šeher Sarajevo, ponosni grad, još ponosnijih ljudi.

Da Sarajevo, u svojoj ljepoti čudesnoj i vječnoj, u očima svakog prolaznika zaiskri, da poželi u njemu ostati. Bio je najveći vakif Sarajeva, dobrotvor koji je sve dao za svoj grad, volio je svoju zemlju, opojni miris đula u sokacima. A, zavolio je i nju! Toliko jako je zavolio skromnu robinju jantarnog pogleda, da mu je sama pomisao na život bez nje parala grudi.

Odlučio je osloboditi ju i uzeti za suputnicu. Sestra je prihvatila njegov prijedlog, pa i njoj je bila draga.

Preko noći robinja postade kaduna, ugledna dama njegovog dvora, žena višeg ranga, Šahdidar hatun.

Nije više bila vlasnik samo imena svoga, postala je gazdarica dvora i srca njegovoga. Izgradio je on u Jahja-pašinoj mahali njihov dvor s pogledom na zadužbine. S obližnjeg brežuljka su zajedno snivali i divili su se pogledu na njihov grad, na šetnice pune ljudi u predvečerje kada malo sunce zgasne. Opijao ih je žamor djece koja trčkaraju po bezistanima s milion zapitanih riječi na usnama. Sjetno su na šadrvanu kahvu ispijali, rahatlokumima se zaslađivali i to onima s okusom ruže, ipak je to miris njezinog odrastanja, a njemu požudan miris uvojaka kose djevojke s jantarnim očima. A, đul baštu što bijaše zasadila, dušu im je na oblaku mirisa po Sarajevu raznosila.

Voljeli su se, ali su još više voljeli svoj grad. Ona zato što je njega u njemu upoznala, a on zato što je želio da bude najbolji, najljepši i da mu se svi dive. Nastojala ga je pratiti u stopu, uživala je u njegovoj plemenitoj strasti za novim vakufima. Te ovjerene hartije papira stalno je premetao po rukama i volio joj je naglas čitati što su sve za Sarajevo dali čime su ga ojačali, a ona je sve upijala, nikada prije nije imala što pokloniti nekome, nikada prije ona nije mogla pomoći nekome kome je pomoć trebala. Sada je mogla.

U svom zanosu bio je spreman pred kadijom i odijelo dati u dobrotvorne svrhe, ostati samo u košulji. Kadije su svjedočile tako dobrom srcu, vratili su mu odjeću i kuću da u njoj stanuje dok je živ.

Slušala je svoga bega, srcem ga je slušala, znala je da sve što ima na ovom svijetu nema moć nad njim kao želja da im stvori vječnost u baštama prepunih miomirisnih ruža. Tome se predala, a on je nabrajao: cijela imanja, konake, kuće, razne trgovine, mektebe, Kuršumli medresu, biblioteku, sahat-kulu, hamam, gotov novac za održavanje zadužbina – toliko daleko je mislio, zlato, srebrno posuđe, skupocjeni nakit ukrašen biserima i raznim dragim kamenjem, skupocjene sablje, ne znaš je l’ im odsjaj blješti od oštrica ili dragulja kojima su bile optočene.

Što je popis bio veći oboje su bili sretniji. Znali su da je svo bogatstvo ovoga svijeta prolazno i grehota ga je ne ponuditi svima, a sebi izgraditi kuću u džennetu. Toliko ljubavi, toliko milosti su prenosili na druge, pomagali u želji da ih se po dobrom pamti, da ostanu djela koja će svjedočiti njihovoj nesebičnoj ljubavi, ljubavi prema Sarajevu i prema Bosni.

Nisu imali djece. Iako, teška srca, ljubavlju svojom je sakrila bol i predložila da oženi drugu ne bi li imao nasljednika. Nije bio naivan, znao je da joj srce pati u tišini, obgrlio je njeno lijepo lice i poljubio je u čelo te milo rekao: „Svi stanovnici elajeta Bosna su moja djeca.“ Sve što je imao dao je za njih. Volio je naglasiti, sve što je, od Allaha dž.š. je.

Briznula je u plač, sretna da ju voli baš takvu kakva je i da mu je samo ona dovoljna. Usnama je brisao s obraza suze njezine i još jednom potvrdio da mu je ona uz Sarajevo sve.

Nastavila je njegovim stopama dugo poslije njegove smrti, uvakufila je i džamije i mektebe, gradila Sarajevo. Izgradila je i snovitu bosansku džamiju, drvena, a najljepša. Imala je mali minaret koji se izdizao iznad krova, jednostavan ali snažan. Pri zalasku sunca, svjetlost koja se probija kroz prozore, stvarala je čarobnu igru boja unutar prostorije. Unutrašnjost je mirna i spokojna, s mekanim ćilimima što su ih resice ukrašavale. Mahala koja se formirala oko njezine džamije nazvana je Mahala mesdžida Gazi Husrev-begove hanume Haseći hatun. Kako je i sama bila siroče, koje je imalo sreću da ju je pod svoje uzela beginica Neslišah, nije imala srca gledati napuštene siročiće i siromašnu djecu, sve je podredila odgoju i njihovom školovanju. Imali su sve privilegije, od učenja Kur’ana i lijepog odgoja, do tople postelje u kojoj bi sanjali svoje snove. Pažljivo je odabrala muallime koji će se srcem i dušom posvetiti tim malim dušama te s osmjehom na licu i blagim pogledom podučavati ih i podići im svijest da materijalno nije hrana za dušu.

Željela je da i oni sutra, možda kao i ona, nesebično od sebe daju sve svome gradu i ljudima oko sebe kako bi nakupili puno dobrih dijela za drugi svijet koji je vječan i za koji se svojim djelima bori. Tuđi su pokušali osvojiti Sarajevo, nažalost u toj borbi izgorjela je njezina džamija, iako su je obnovili u sjećanje na vakifu koja ju je dala izgraditi. Veliki požar u Sarajevu ju je na kraju uništio, izgorjela je i više ju nikada nisu obnovili.

Mudra je bila, precizne upute je dala, kako voditi njezin vakuf. Kako i ko će ga preuzeti nakon njezine smrti, odredila upravitelje i nadzornika. Za života vodila je brigu o svojim zadužbinama, isto je željela ostaviti pod sigurnim nadzorom kao što se i ona za njih brinula. Uz tu džamiju su i njezini posljednji ostaci ukopani. Nije to bila dženaza jer Sarajlijama se pričinilo da vehne ruža, da latice padaju u postelju od zemlje.

Zadnje što je uvakufila je bio njihov dvor u kojem su sanjali velike snove o Sarajevu. Ona danas ni mezara nema. Skonili su ga, nove zgrade bez duše zamijenile su ga, a nju i njezinu nesebičnost zaboravili. Ostale su legende koje se još prepričavaju do nekih novih ljudi i novih zaborava koji će nastupiti.

Još slavuj u tišini zlatnog sutona pjevuši melodiju tako nježnu da su je i latice ruža u Sarajevskom šeheru slušale s drhtajem. A u đulistanu, gdje su ruže sanjale na svjetlu mjeseca, njegov cvrkut bio je poput čarolije koju samo srce zaljubljene vile može razumjeti. Danas možda samo vakufname očuvaju tragove njezinih djela koja više nisu vidljiva. Možda još samo ljubav ostat će – samo srca Šahdidar i Gazije letjet će iznad Sarajeva grada. Kao šeherski slavuji.

Mirsada Delić Šerifović rođena je u Zagrebu 1975. godine, magistrirala je Menadžment bankarstva osiguranja i financija na Međunarodnom Sveučilištu Libertas u Zagrebu i stekla naziv Magistar menadžmenta bankarstva osiguranja i financija. Dugi niz godina radila je kao bankarska savjetnica u Zagrebačkoj banci d.d. Od 2025. godine zaposlena je kao administrativna tajnica u Nacionalnoj koordinaciji Bošnjaka u Republici Hrvatskoj- Bošnjaci Zajedno!