Četrnaest godina nakon izbijanja rata, Sirija je zemlja iscrpljenih ljudi i razorene nade. Između ruševina Damaska, Halepa i sjevera zemlje, Sirijke i Sirijci pokušavaju započeti novi život u okolnostima koje i dalje obilježavaju strah, siromaštvo i politička neizvjesnost. Pad Assadovog režima donio je olakšanje, ali ne i sigurnost: nepovjerenje prema novoj vlasti, povremeni oružani sukobi i ekonomski kolaps oblikuju svakodnevicu miliona ljudi

Ljudi u Siriji između ruševina i promjene vlasti dijele isti osjećaj, umor od rata, duboko nepovjerenje i opreznu nadu. Između zgarišta i političke neizvjesnosti ostaje samo jedna želja: da napokon zavlada mir.

Yasser Santiha nervozno gleda kroz prozor. Vani je mrak. „Već sam stvarno napet“, kaže uz osmijeh, neprestano pogledavajući na sat. Avion se nalazi negdje iznad istočnog Mediterana. Za nekoliko minuta sletjet će u libansku prijestolnicu Bejrut. Nakon toga ga čeka još dvosatna vožnja automobilom do Damaska i konačno će moći zagrliti roditelje, prvi put nakon trinaest dugih godina.

Yasser je iz Sirije pobjegao 2013. godine. Iako je tada bio maloljetan, režim Bašara al-Assada ga je, kako priča, zatvorio. Dok govori, rukom dočarava udarce bičem. Nakon što mu je prijatelj pred očima ubijen na ulici, roditelji su ga natjerali da napusti zemlju.

Preko Libije i Lampeduse stigao je u Švedsku. Danas, s 30 godina, vodi firmu za kućne instalacije. „Kofer mi je pun poklona“, govori vidno ponosan. Među stvarima su kilogrami sira, power bankovi i čak jedna bušilica. Majka je, kaže, barem jednako uzbuđena kao i on. „Danas me već nekoliko puta nevjerovatno zvala da provjeri jesam li zaista na putu.“

Postoji razlog zbog kojeg se Yasser tek sada, četrnaest mjeseci nakon pada diktatora Bašara al-Assada, odlučio vratiti u Siriju. „Ni novome ne vjerujem“, kaže, misleći na privremenog predsjednika Ahmada al-Sharu i njegovu ekstremističku prošlost. To nepovjerenje ovih dana odzvanja širom zemlje, najčešće iza zatvorenih vrata. Niko ne želi ostaviti utisak da žali za Assadom. Ali u zemlji u kojoj je proliveno toliko krvi, neizvjesnost oko Sharinog političkog kursa izaziva dubok strah.

Yasser u domovinu dolazi samo nakratko. O trajnom povratku zasad ne razmišlja. U Siriji gotovo da više nema prijatelja ni rodbine, ili su ubijeni ili su pobjegli. Njegov nekadašnji kvart danas je polje ruševina. Ipak, želi pokušati pronaći staru porodičnu kuću. Nekoliko dana nakon dolaska šalje video snimak iz spaljenog dnevnog boravka.

Ko želi shvatiti razornu snagu građanskog rata, mora barem jednom vidjeti Jobar, piše Yasser. Uistinu, tamo danas doslovno nema kamena na kamenu. U ratu je ovdje, nadomak stare gradske jezgre Damaska, najprije prolazila linija fronta između pobunjenika i Assadove vojske, a kasnije su se međusobno sukobljavale džihadističke grupe.

Osim urušenih zgrada i planina šuta, betona i razbijenih kuhinjskih pločica, od Jobara, gdje je nekada živjelo oko 300.000 ljudi i gdje se nalazila sinagoga stara 2.000 godina, gotovo ništa nije ostalo. Povremeno se mogu vidjeti neeksplodirani ostaci municije. Ipak, u jednoj od rijetkih zgrada koje još imaju zidove, u trećem spratu smjestila se porodica. Na balkonu sjede muškarci i puše.

Apokaliptični prizori nisu ograničeni samo na Jobar. Ko se autoputem M5, glavnom sjever–jug saobraćajnicom, vozi od Damaska prema Homsu, Hami i Halepu, uz slikovite crvenosmeđe planine prekrivene snijegom i polja boje ilovače, kilometrima vidi samo razaranje.

Ipak, mnoge ruševine na sjeveru zemlje još su nastanjene. Nakon četrnaest godina rata i izbjeglištva, ljudi su toliko osiromašeni da nemaju izbora. Svuda se vide plastične cerade kojima su prekriveni prozori. Zimi noćne temperature često padaju ispod nule. Ko god može, na krov postavlja solarni panel, ali većina se mora snalaziti s tek nekoliko sati struje dnevno i to uz visoku cijenu.

Zakia je bila umorna od izbjegličkog života. U Libanu su ona i djeca gladovali, pa se prije nekoliko godina vratila u Manbij, na sjeveru Sirije. Tamo je radila na poljima za mizerne nadnice, naprimjer u berbi maslina. Nakon pada režima, odlučila je da se vrati u Halep iako joj je kuća uništena, kao i veliki dio grada, uključujući i dijelove čuvenog bazara.

Danas je porodica očistila malu sobu i zazidala otvoreni prozor. Oko peći su poređani madraci na kojima spavaju ona, nana i osmero djece. Iz dimnjaka izlazi gust, crn dim, ovdje se loži svime što može gorjeti: teškim uljem, ali i smećem.

Od pada režima cijene su naglo porasle, dijelom i zato što je Assad godinama subvencionirao osnovne proizvode. Porodica je, kao i mnoge druge, sada još više ovisna o pomoći Caritasa. Zakin muž boluje od dijabetesa i nije sposoban za rad. Zbog brojnih socijalnih slučajeva, privremena vlada je pod velikim pritiskom da stabilizira ekonomiju. Vrijeme istječe, ali očekivane strane investicije izostaju zbog nepostojanja jasnih državnih struktura.

Zahvaljujući pomoći nevladine organizacije, Zakia narednih osam mjeseci prima oko 100 eura mjesečno, kako bi tri starije kćerke mogle ići u školu umjesto da sakupljaju i prodaju smeće. Time je, kaže, veoma sretna. Najstarija, trinaestogodišnja Karima, sanja da jednog dana postane apotekarka ali taj san djeluje beskrajno daleko.

„Drago mi je što je rat gotov, ali naša borba za opstanak se nastavlja“, kaže 41-godišnja majka.

Posebno teške bile su posljednje sedmice. Početkom januara, svega nekoliko kilometara dalje, na sjeveru Halepa, ponovo su izbili otvoreni sukobi između vladinih snaga i kurdske milicije SDF. Oko 140.000 ljudi bilo je prisiljeno na novi bijeg.

Za Zakiju to nije bila opcija. U Halepu se u međuvremenu stanje smirilo, kaže Christa Haddad, dugogodišnja uposlenica Caritasa koja je proživjela cijeli rat. „Ali, kao što vidimo, to se može promijeniti u svakom trenutku.“ Borbe su kod stanovnika ponovo probudile traumatična sjećanja: „Niko nije izlazio iz kuća, danima su se skrivali u sobama bez prozora, dok su vani odjekivali zvuci granata, pucnjave i dronova.“

Nakon deset dana sve je bilo gotovo. Mnogi su se vratili, ali ne svi. „Nije me briga ko vlada – samo da bude mir“, kaže Haddad.

Sada su sve oči uprte u sjeveroistok zemlje. Vladine snage su nakon borbi u Halepu u roku od četiri dana preuzele oko 95 posto teritorija koje je držala SDF, čime je započeo slom kurdske autonomije, još jedan uspjeh za al-Sharaau nakon pada režima 2024. godine.

Kurdi su već pristali na integraciju u vojsku i centralnu upravu. Ipak, strah da bi arapske milicije mogle izvršiti masakre, poput onih prošle godine u alavitskim selima i na druskom jugu, nije nestao.

Jedan uposlenik Caritasa i dalje je blokiran u kurdskom Hasakehu. „Na sigurnom je“, kaže Haddad, nakon što je nedavno dobila informacije o njegovom stanju. Kao i svi ostali, i ona se nada da će al-Sharaa ovoga puta uspjeti držati svoje snage pod kontrolom.

IZVOR: Der Standard