Godine 1934, tokom takozvane “Noći dugih noževa”, Hitler je naredio pogubljenje svog dugogodišnjeg saradnika i vođe SA-a Ernsta Röhma, koji je bio otvoreno homoseksualan.

Prije uspona nacista na vlast, homoseksualnost je u Njemačkoj bila formalno ilegalna, ali se u praksi uglavnom tolerirala. Tokom 1920-ih homoseksualnost je postala dio javnih rasprava, a u Berlinu, tada jednom od najliberalnijih evropskih gradova – procvjetala je vidljiva queer scena. Istovremeno je osnovan i Naučni humanitarni komitet, prva organizacija u svijetu posvećena zaštiti prava homoseksualaca i ukidanju diskriminatornih zakona.

Dolaskom nacista na vlast 1933. godine taj prostor slobode nestaje gotovo preko noći. Iako je paragraf 175, kojim se kriminalizirala homoseksualnost, postojao i ranije, Hitlerov režim mu daje potpuno novo, represivno značenje. Ideologija Trećeg Reicha temeljila se na opsesiji rasnom “čistoćom” i povećanju broja pripadnika “arijevske rase”, a svaki oblik seksualnosti koji nije vodio reprodukciji smatrao se neprijateljskim prema nacističkom projektu.

Nacistička partija proglasila je homoseksualnost devijacijom i prijetnjom nacionalnom opstanku. Po dolasku Hitlera na vlast, sve homoseksualne organizacije bile su zabranjene. Gay barovi, kulturna udruženja i društveni klubovi brutalno su razbijani, a njihovi članovi hapšeni.

Režim je posebno naglašavao ideju “zdrave arijevske porodice”, u kojoj je seksualni odnos imao isključivo reproduktivnu funkciju. Svako odstupanje od tog modela tumačilo se kao sabotaža državnih interesa.

Godine 1934, tokom takozvane “Noći dugih noževa”, Hitler je naredio pogubljenje svog dugogodišnjeg saradnika i vođe SA-a Ernsta Röhma, koji je bio otvoreno homoseksualan. Ubijeno je oko 300 njegovih saradnika, među kojima je bilo i drugih homoseksualaca. Ovaj događaj poslužio je nacističkoj propagandi kao signal da ne pruža zaštitu onima koji odstupaju od ideoloških normi – homoseksualnost je postala “neprijatelj države”.

Već 1935. paragraf 175 postaje još stroži. Kaznena odgovornost više nije ograničena na homoseksualne odnose; kažnjivo postaje gotovo sve što bi se moglo protumačiti kao “homoseksualna sklonost”, uključujući i bliska muška prijateljstva bez fizičkog kontakta.

Hiljade muškaraca hapšene su pod sumnjom da su “navodno homoseksualni”. Sudovi, Gestapo i SS imali su široke ovlasti, a optužbe su često počivale na pretpostavkama, anonimnim prijavama ili političkim motivima.

Mnogi osuđeni homoseksualci deportirani su u koncentracione logore. Tamo su bili obilježeni ružičastim trokutom – jednom od najprepoznatljivijih stigmi nacističkog sistema obilježavanja zatvorenika. Unutar logora homoseksualci su se suočavali s posebno brutalnim tretmanom: izolacijom, teškim radom, medicinskim eksperimentima i nasiljem drugih zatvorenika uz prešutno ohrabrivanje stražara.

Procjene govore da je između 5.000 i 15.000 homoseksualaca završilo u logorima, a hiljade su izgubile život.

Za razliku od mnogih drugih žrtava nacističkog progona, homoseksualci poslije rata nisu bili rehabilitirani. Paragraf 175 ostao je na snazi u Zapadnoj Njemačkoj decenijama nakon 1945. godine, a tek je 2002. Bundestag zvanično poništio nacističke presude i izvinio se žrtvama. Potpuna rehabilitacija i odšteta homoseksualcima osuđenima na osnovu paragrafu 175 došla je tek 2017. godine.