Tokom postojanja RSK, od 1991. do 1995. godine, stotine hiljada Hrvata i drugih nesrpskih stanovnika bile su protjerane ili ubijene, a prostor Krajine pretvoren u ratnu zonu pod kontrolom paravojnih formacija i kriminalizirane vlasti.

Stvaranje tzv. Srpske Krajine na teritoriji Republike Hrvatske predstavljalo je jedan od ključnih elemenata raspada bivše Jugoslavije i uvod u oružane sukobe koji su početkom devedesetih zahvatili cijelu regiju. Riječ je o političko-vojnom projektu nastalom u kontekstu jačanja velikosrpskog nacionalizma, sloma federalnih institucija i otvorenog sukoba između novoizabrane hrvatske vlasti i dijela pobunjenog srpskog stanovništva, uz snažnu političku, logističku i vojnu podršku Beograda i Jugoslovenske narodne armije.

Proces destabilizacije započeo je već tokom 1990. godine, nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj. Dio srpskih političkih elita odbio je priznati novu vlast, tvrdeći da su Srbi ugroženi i da se obnavlja ustaštvo — narativ koji je snažno potican iz Beograda. Ključnu ulogu u tom procesu imao je Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik Srbije i centralna figura srpske politike u kasnoj fazi Jugoslavije, koji je kroz kontrolu nad političkim strukturama, državnim medijima i bezbjednosnim aparatom sistematski širio percepciju ugroženosti Srba u Hrvatskoj.

U ljeto 1990. godine dolazi do tzv. “balvan-revolucije”, kada su pobunjenici postavljanjem barikada na cestama u Lici, Baniji i sjevernoj Dalmaciji faktički uspostavili paralelnu vlast i onemogućili funkcioniranje hrvatskih institucija na tim područjima. Ovi potezi predstavljali su otvoreni izazov ustavnom poretku Hrvatske i jasan signal da se sukob kreće prema oružanoj fazi.

Tokom 1991. godine pobunjena područja institucionalno su se povezala u Srpsku autonomnu oblast Krajina, koja je otvoreno negirala suverenitet Republike Hrvatske. Ubrzo su uslijedile oružane akcije, etnička čišćenja nesrpskog stanovništva i ratni zločini. U tom periodu Jugoslovenska narodna armija, formalno savezna vojska, u praksi je sve otvorenije djelovala kao vojna podrška pobunjenim Srbima, razoružavajući Teritorijalnu odbranu Hrvatske i omogućavajući naoružavanje srpskih paravojnih formacija.

Posebno značajnu ulogu imala je saradnja JNA s lokalnim srpskim strukturama vlasti. Brojni oficiri aktivno su učestvovali u logističkoj i operativnoj podršci, dok su kasarne i vojna skladišta postala ključni izvori oružja za formiranje snaga Srpske Krajine. Time je JNA, nekada simbol jugoslovenskog jedinstva, de facto postala vojna poluga projekta koji je imao jasnu političku podršku iz Beograda.

Ključni trenutak dogodio se 19. decembra 1991. godine, kada je Srpska autonomna oblast Krajina jednostrano proglašena Republikom Srpskom Krajinom. Datum proglašenja, koji se poklapao s pravoslavnim praznikom Svetog Nikole, naglašavao je njenu vjersku i etničku dimenziju. Novoformirana tvorevina proglasila je otcjepljenje od Hrvatske i izražavala namjeru ujedinjenja sa Srbijom ili ostanka u takozvanoj “krnjoj Jugoslaviji”.

Republika Srpska Krajina nikada nije dobila međunarodno priznanje. Proglašenje RSK predstavljalo je grubo kršenje međunarodnog prava i ustavnog poretka Republike Hrvatske, što je međunarodna zajednica, uključujući Ujedinjene nacije i Evropsku zajednicu, dosljedno naglašavala tretirajući područje Krajine kao okupirani dio Hrvatske.

Tokom postojanja RSK, od 1991. do 1995. godine, stotine hiljada Hrvata i drugih nesrpskih stanovnika bile su protjerane ili ubijene, a prostor Krajine pretvoren u ratnu zonu pod kontrolom paravojnih formacija i kriminalizirane vlasti. Projekt Srpske Krajine konačno je propao tokom hrvatskih vojnih operacija “Bljesak” i “Oluja” 1995. godine, kada je većina teritorije vraćena pod ustavno-pravni poredak Hrvatske, čime je okončan jedan od najambicioznijih i najpogubnijih separatističkih projekata u postsocijalističkoj Evropi.