Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit bio je osoba koja je znala čitati, i iz knjiga i sa neba. U njegovom malom sarajevskom univerzumu, između sahat-kule, muvekkithane i Gazi Husrev-begove biblioteke, spajale su se astronomija, teologija, historiografija i kaligrafija. Kao prvi muvekkit vakufa određivao je vrijeme namaza uz pomoć rubtahte i astrolaba, dok je kao historičar pisao „Povijest Bosne“, djelo koje je Bosnu smjestilo u širi islamski i svjetski kontekst. Bio je bibliotekar, kartograf, pjesnik i prozni autor

Salih Sidki Hadžihuseinović nije živio u doba velikih observatorija i akademskih zvanja. Njegov svemir bio je smješten između kupole Begove džamije i neba iznad Sarajeva. U tom malom prostoru uspio je spojiti geografiju, teologiju i historiju. Iza sebe je ostavio ne samo rukopis nego i duh čovjeka koji je znao da se vrijeme ne može posjedovati, ali se može mjeriti i zapisati.

Muvekkit nije bio samo historičar. Bio je astronom, geograf, kaligraf i, u duhovnom smislu, mjerač vremena, čovjek koji je nebeske zakone pretvarao u dnevni ritam vjernika. Kada je 1859. godine u sklopu Gazi Husrev-begovog vakufa osnovana prva muvekithana, upravo je on bio postavljen za njenog prvog muvekita. U maloj sobi pored Begove džamije, iza drvenih žaluzina koje su skrivale od sunčeve svjetlosti, čuvao je instrumente koji su povezivali nebo i zemlju: astrolab, rub‘-tahtu, gnomon, kibletnamu, sunčani sat i libelu. Ti predmeti, precizno ugravirani, danas su muzejski artefakti, ali u 19. stoljeću bili su instrumenti svakodnevnog života.

Salih Sidki Hadžihusejnović Muvekkit (1825–1888) bio je jedan od najsvestranijih bošnjačkih učenjaka 19. stoljeća, ličnost čiji je intelektualni i kulturni doprinos obuhvatio gotovo sve ključne oblasti tadašnjeg znanja. Historičar, praktični astronom, muvekkit, bibliotekar, kaligraf, pjesnik, kartograf, tehnički savjetnik i imam, Muvekkit je svojim radom utjelovio renesansni tip naučnika u osmansko-bosanskom kulturnom prostoru.

Rođen u Sarajevu, porijeklom iz ugledne čajničke porodice, školovao se u sarajevskim medresama, gdje se istakao kao radoznao i izrazito nadaren učenik. Znanje iz astronomije produbio je kod turskog oficira koji je u to doba predavao ovu, za bosanske prilike rijetku disciplinu, dok je njegovo opće obrazovanje uveliko oblikovala živa intelektualna atmosfera sarajevskih džamija, mekteba i medresa.

Iako je karijeru započeo kao imam, vrlo brzo se posvetio naučnom radu i historijskim istraživanjima. Prekretnica u njegovoj biografiji događa se 1859. godine, kada biva imenovan prvim muvekkitom u novootvorenoj muvekkithani Gazi Husrev-begovog vakufa. Kao zvanični čuvar vremena, Muvekkit je bio odgovoran za precizno određivanje namaskih vremena, izradu kalendara i nadzor sahat-kule, zadaće koja je zahtijevala visoku matematičko-astronomsku stručnost.

Sarajevska sahat-kula, smještena uz zapadnu stranu Begove džamije, jedan je od najprepoznatljivijih simbola urbanog identiteta grada. Nastala iz potrebe da se zajednici omogući zajedničko mjerenje dnevnih sati, kula je pripadala staroj tradiciji javnih toranjskih satova, jer su mehanički satovi dugo bili luksuz dostupan isključivo bogatima.

Iako se tačan datum njenog podizanja ne spominje u Gazijinim zakladnicama, prvi pisani trag o njoj potječe iz prve polovine 17. stoljeća, kada se bilježi da pored Begove džamije postoji sahat sa zvonom. Kula je više puta popravljana, preživjela je provalu Eugena Savojskog, a njen današnji gornji dio prezidan je 1874. godine, kada je ugrađen sat donesen iz Londona, zaslugom sarajevskih trgovaca Hašimage Glođe i Mehage Hadžikapetanovića.

U 20. stoljeću popravljana je 1931. i 1955. godine, dok se u isto doba na Vratniku nalazila još jedna, drvena sahat-kula iz 1874, koju su mahalije srušile zbog straha da bi je vjetar mogao oboriti. S centralnom sahat-kulom usko je bila povezana i muvekkithana Gazi Husrev-begova vakufa iz 1859. godine, opremljena astronomskim instrumentima za precizno određivanje vremena namaza. Prvi muvekkit bio je upravo Salih Sidki Hadžihuseinović tu su tradiciju nakon njega nastavile generacije sarajevskih muvekita i časovničara, između ostalih, i Salihov sin.

Muvekkit je bio praktični astronom u najčišćem smislu te riječi, naučnik koji je nebo poznavao ne samo kroz knjige, nego kroz neposredno iskustvo mjerenja, posmatranja i svakodnevnih proračuna. U vremenu bez optičkih instrumenata kakve danas podrazumijevamo, on je uspostavio sistem preciznog određivanja vremena na temelju kretanja Sunca, položaja sjena i promjena na nebeskom svodu. Ta stručnost nije bila apstraktna: ona je služila životu zajednice, jer je od tačnog mjerenja zavisio ritam molitvi, izrada kalendara, određivanje pravca, pa čak i svakodnevno organizovanje čaršijskog života.

Muvekkitova dužnost nije bila samo tehnička. On je morao poznavati astronomiju, matematiku i teologiju. Svaki dan je određivao početak vremena za pet dnevnih namaza, proračunavao kalendare, izrađivao takvime i nadzirao rad sahat-kule. Bio je spona između nebeskog i ljudskog reda. Kada bi sunce zašlo iza Igmana, on bi znao koliko sekundi dijeli ezan od noći. Kada bi se pojavio mladi mjesec, on bi znao koliko dana ima do Ramazana.

U njegovom vremenu, muvekkithane su bile oaze znanja. Građene su uz džamije, u okviru vakufa, a njihov položaj je bio simbol vjere u znanje. U njima su osmanski učenjaci izračunavali vrijeme, crtali tablice, pravili kalendare i raspravljali o pomjeranju mjeseca. Ulaskom u osmanski kulturni krug, Bosna je preuzela taj model institucionalne astronomije. Prvi muvekkiti u Sarajevu, Mostaru i Travniku nisu bili samo vjerski službenici, već istraživači koji su na osnovu matematičkih proračuna određivali ritam svakodnevice.

Muvekkit je bio među njima najistaknutiji. Njegovi proračuni vremena za namaz, kao i kalendari koje je izrađivao, odlikovali su se preciznošću koja je bila rijetka i u mnogo većim centrima Carstva. Izučavao je geografiju, izrađivao globuse i bilježio astronomske pojave. Dva Salihova globusa i danas čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, to su čudesne karte svijeta sa pažljivo ucrtanim kontinentima, linijama meridijana i natpisima na arapskom pismu.

Sarajevska muvekkithana bila je opremljena najpouzdanijim instrumentima svog doba: dobrim zidnim satovima i spravama za određivanje visine sunca. Nekada se ta visina mjerila rubtahtom, drvenom pločom u obliku kvadrata proračunatom prema sarajevskom meridijanu, dok se danas koristi sekstant. Ta mjerenja bila su nužna za precizno određivanje akšama, prema kojem se računaju i ostali namaski vakti.

Rubtahta je bila jedan od ključnih instrumenata sarajevskih muvekkita, jednostavna, ali izuzetno precizna drvena naprava oblikovana kao kvadrat ili četvrtina kruga, posebno proračunata za sarajevski meridijan. Na njenoj površini bile su ucrtane podjele koje su omogućavale mjerenje visine Sunca iznad horizonta, a preko tih linija spuštala se nit s tegovom ili okomita letvica koja je, hvatajući položaj sjene, pokazivala tačan trenutak dana. Iako jednostavne izrade, rubtahta je predstavljala spoj geometrije, astronomije i praktične potrebe jedne zajednice da uskladi svoj život sa nebeskim ritmom.

U vrijeme kada nije bilo modernih instrumenata, muvekkit je upravo pomoću rubtahte određivao najosjetljiviji podatak u svakodnevnom vjerskom životu, trenutak zalaska Sunca, akšam, od kojeg se računaju i ostala četiri namaska vakta. Upravo ta preciznost, oslonjena na svakodnevna mjerenja i poznavanje lokalnih geografskih osobina, činila je rubtahtu nezamjenjivom u muvekkithani Gazi Husrev-begovog vakufa. Ona je predstavljala svojevrsni „drveni kompjuter“ svoga doba, uređaj koji je jednostavnim sredstvima omogućavao složene astronomske proračune.

Rub‘-tahta, mala drvena ploča s ugraviranim lukovima, služila je za izračunavanje visine sunca. Astrolab je mjerio položaj nebeskih tijela. Kibletnama, sprava s magnetnom iglom i krugom podijeljenim na stepenove, pokazivala je pravac prema Kabi. Libela je mjerila horizontalu, a gnomon, metalna šipka, sjenom je određivao sat. Sve su te sprave bile izraz jedne civilizacije koja je smatrala da je mjerenje vremena čin pobožnosti.

U isto vrijeme, Muvekkit je radio i kao bibliotekar, bavio se katalogizacijom rukopisa, obnovom bibliotečkih fondova i prepisivanjem najdragocjenijih tekstova. Njegov rad će kasnije nastaviti njegovi sinovi Husein i Akif, takođe muvekkiti i bibliotekari Gazi Husrev-begove biblioteke, čime je jedna porodica obilježila čitavo stoljeće očuvanja književnog i naučnog naslijeđa Sarajeva.

Najznačajnije Muvekkitovo djelo svakako je „Tarih-i Bosna“ („Povijest Bosne“), prvo sistematsko historiografsko djelo jednog Bošnjaka koje Bosnu predstavlja kao organički dio šire islamske i svjetske povijesti. Oslanjajući se na fermanе, berate, bujuruldije i osmanske hronike, ali i na lokalna predanja, on oblikuje narativ koji objedinjuje osmansku hroničarsku tradiciju i moderni, dokumentarni pristup. Time je stvorio preteču moderne bosanske historiografije i otvorio prostor za razvoj naučnog pisanja koje napušta strogo administrativni stil, uvodeći analitičku obradu izvora. Knjiga je kasnije doživjela više izdanja i prijevoda, a ostala je nenadmašan izvor za razumijevanje političke, društvene i kulturne povijesti Bosne u osmanskom razdoblju.

„Povijest Bosne“ nije obična knjiga; ona je, u pravom smislu riječi, prvi ambiciozni pokušaj jednog Bošnjaka da obuhvati prošlost svoje zemlje od Kulina bana do posljednjih godina osmanske uprave. Nastala prije više od 140 godina, u vremenu velikih političkih i kulturnih tektonika, knjiga je odraz plemenite Hadžihuseinovićeve namjere da sabere ono što se rasipalo, po arhivama, sefovima, starim kancelarijama i ljudskim sjećanjima. U svojoj skromnoj sobi, okružen fermanima, beratima i bujuruldijama koje je pronalazio u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, ovaj sarajevski hroničar gradio je most između dva svijeta: svijeta rukopisa i svijeta štampe, svijeta usmene predaje i savremene historiografske metode. To je, u to doba i u takvim uslovima, bilo vrhunski čin nauke.

Važnost Muvekkitove ličnosti ne leži samo u njegovom znanju, iako je to znanje bilo izuzetno široko, nego i u njegovoj sposobnosti da nauku prevede u jezik razumljiv narodu. Nije pripadao uskom krugu učenjaka koji pišu za sebe, nego ljudima koji su trebali razumjeti vlastitu prošlost kako bi preživjeli vlastitu sadašnjost. Zbog toga se za njega s pravom kaže da je bio renesansna ličnost: astronomski obrazovan, duboko ukorijenjen u islamsku tradiciju, ali istovremeno otvoren prema promjenama koje su donosili evropski utjecaji.

Njegova historiografska motivacija potekla je iz vremena duboke nesigurnosti, pad moći Osmanskog carstva i dolazak Austro-Ugarske stvarali su neizvjesnost u bosanskom muslimanskom društvu, koje je izloženo pritiscima pokušavalo očuvati svoj identitet. Upravo je tada jedan čovjek odlučio napisati povijest Bosne, ali ne kao provincije na rubu Carstva, nego kao dijela šire islamske i svjetske civilizacije.

Muvekkitovo najpoznatije djelo počinje univerzalnim prikazom svijeta i islamske historije, naglašavajući da Bosna nije izolirana, da pripada globalnom civilizacijskom toku. Time on anticipira ono što danas nazivamo globalnom historijom i interkulturnim pristupom prošlosti. On, dalje, opisuje bosanske običaje, jezik, ritam čaršijskog života, reakcije ljudi na političke promjene, kao i psihologiju vremena u kojem su identiteti bili na kušnji. Njegova proza nije hladna kronika, nego živa priča o narodu koji želi opstati dostojanstveno, čak i u trenucima historijskih lomova.

Posebna vrijednost djela krije se u njegovim zapisima o svakodnevici: o funkcionisanju čaršije, odnosima među esnafima, tehnici gradnje, načinu uređenja prostora, pravilima zajedničkog života. Ti podaci danas su dragocjeni ne samo historičarima, nego i filolozima, kulturolozima i antropolozima, jer pružaju sliku jednog svijeta koji je nestao, ali čiji se tragovi mogu iščitati u arhitekturi, jeziku i običajima današnje Bosne i Hercegovine.

Za Muvekkitovu je „Povijest Bosne“ vezana i jedna od najnevjerovatnijih priča iz Sarajeva pod četničkom Opsadom. U svom stanu na Grbavici profesorica Lamija Hadžiosmanović imala rukopis Muvekkitove „Tarih-i Diyari Bosna“, ispisan na turskom jeziku kaligrafskim pismom. Ona je znala da to nije obična knjiga, bio je čitav jedan svijet satkan od povijesti, astronomije, društvenih obrazaca, svijet koji je donijela kući i tamo prevodila mukotrpno i detaljno na bosanski. Kada je u maju 1992. obruč oko Sarajeva zatvoren, a Grbavica okupirana, Hadžiosmanović je morala bježati. Komšija Srbin, koji ju je poznavao cijeli život, upozorio ju je da je njeno ime na spisku za likvidaciju. U zoru je napustila stan noseći samo najlonsku kesu u kojoj nije bilo mjesta za Muvekkitov rukopis. Ostao je u zgradi „s druge strane“.

Nakon reintegracije Grbavice, profesorica se vratila u svoj stan. Zidovi su bili crni od gara, namještaj razvaljen, sve je bilo iz njega opljačkano osim nekoliko kniga pobacanih po podu. Među petnaestak preživjelih primjeraka nalazio se i Muvekkitov rukopis. Kada ga je podigla, vrisnula je od sreće. Niko od srpskih vojnika nije znao šta ta knjiga znači, niti je iko razumio njen značaj. Kada je donijela rukopis za koji se odavno mislilo da je izgubljen u Gazi Husrev-begovu biblioteku, direktor dr. Mustafa Jahić nije mogao suspregnuti suze.

Posebno važno poglavlje Muvekkitovog rada jeste angažman u preseljenju Gazi Husrev-begove biblioteke 1863. godine iz Kuršumlije medrese u novu zgradu pored Begove džamije. Kao drugi bibliotekar ove institucije, naslijedivši hafiza Abdullaha Ajni Hasagića, Muvekkit se bavio nabavkom rukopisa, restauracijom fonda i integracijom privatnih bibliotečnih zbirki.

Muvekkit se upisao i u historiju bosanske književnosti. Njegov prozni tekst „Carski namjesnici u Bosni“, objavljen u „Bosanskom vjestniku“, smatra se prvim proznim djelom Bošnjaka napisanom narodnim jezikom ćiriličnim pismom. Taj tekst predstavlja početak moderne bosanske književne proze, ali i važan dokument kulturnog buđenja Bošnjaka u vrijeme kada se prelamaju osmanska tradicija i austrougarska modernizacija.

U svojim bilješkama, Muvekkit je ostavio i dragocjen zapis o pojavi selefijskog pokreta početkom 19. stoljeća. Kao hroničar koji je volio tačnost, on nije opisivao iz druge ruke, već prenosi vijesti koje su stizale iz Carigrada. Piše o „buni u najodabranijim gradovima“, Mekki i Medini, gdje su se „Vehabije-Haridžije“ podigle protiv halife i ometale hadž. U njegovom tekstu prepoznaje se ne samo strah nego i religijski užas: „Srušili su i časno vrelo i sve izvore na putu hadžija“, bilježi on. Kada su osmanske trupe napokon „očistile sveta mjesta od haridžijske pogani“, u Bosnu je, piše, stigao ferman s radosnom viješću. Datiran je „koncem džumade-l-ahira 1228. godine“, što bi bilo ljeto 1813. godine. Ta vijest je, kaže, stigla u Sarajevo 19. ševala iste godine. Takva preciznost datuma pokazuje njegovu astronomsko-historiografsku prirodu, sve mora imati vrijeme i mjesto, minutu i tačku.

Salih Sidki Hadžihusejnović preminuo je u Sarajevu 12. marta 1888. godine i ukopan u haremu Rogo-zade (Vinograd) džamije, ostavivši za sobom naslijeđe koje i danas svjedoči da je Bosna u 19. stoljeću imala svoje renesansne duše, ljude sposobne spojiti vjeru, nauku i tačno mjerenje vremena. Iza sebe je ostavio djela koja su nadživjela carstva i političke poretke, jer je njegovo pero bilo jednako precizno kao instrumenti kojima je u muvekithani određivao kretanje dana.

“Jučer je umr’o Salih ef. Hadži Huseinović, pisar i muvekkit Begove džamije. Pokojniku je bilo 63 god. a u džamiji je služio oko 30 godina. Pored svoje pisarske dužnosti izdavao je od više godina ovamo kalendar „Salnamu“ i „Takvimu“ (vremenar). Bijaše marljiv i radin čovjek a u društvu prijatna starina”, stajalo je u osmrtnici koju je objavio „Sarajevski list“.