Četiri mjeseca nakon što je vijest o zvaničnoj istrazi Tužilaštva u Milanu dospjela u javnost, slučaj polako dobija na zamahu, a pod istragom su se našle tri osobe

Više od tri decenije nakon što su prve granate pale na Sarajevo, italijansko pravosuđe suočava se s jednim od najjezivijih aspekata opsade grada – optužbama o postojanju „ljudskih safarija“. Riječ je o navodnim organizovanim putovanjima na kojima su bogati stranci plaćali hiljade maraka kako bi sa položaja Vojske Republike Srpske (VRS) pucali na civile u opkoljenom gradu. Četiri mjeseca nakon što je vijest o zvaničnoj istrazi Tužilaštva u Milanu dospjela u javnost, slučaj polako dobija na zamahu, a pod istragom su se našle tri osobe.

Istraga je pokrenuta nakon što je pisac i novinar Ezio Gavazzeni predao prikupljene dokaze tužiocu, a ove sedmice objavio i KNJIGU „I cecchini del weekend“ (Vikend snajperisti). Knjiga na 280 stranica donosi nove detalje, svjedočanstva i hronologiju mračnog fenomena koji balansira na rubu nevjerovatnog, ali čiji se tragovi u određenim krugovima povlače godinama.

Prema navodima italijanske štampe, prvi osumnjičeni je 80-godišnji vozač kamiona iz mjesta San Vito al Tagliamento, u regiji Friuli, blizu slovenačke granice. Njegovu kuću pretresli su karabinjeri, nakon čega je ispitan u tužilaštvu. Iako negira krivicu, tvrdeći da je u Bosnu devedesetih išao isključivo poslom, a „ne u lov“, istražitelji provjeravaju njegove kontakte iz tog perioda.

Druga dvojica osumnjičenih dolaze iz potpuno različitih društvenih slojeva: jedan je strastveni lovac iz centralne Italije, dok je treći biznismen iz Lombardije. Tužilaštvo je do njih došlo na osnovu dojava ljudi koji su ih godinama slušali kako se na privatnim zabavama i društvenim okupljanjima hvale svojim „ratnim podvizima“ u Bosni. Gavazzeni navodi da profil „turista-ubica“ odgovara imućnim ljudima, često ekstremno desničarske ideologije, koji su do informacija o ovim aranžmanima dolazili preko zatvorenih krugova ljubitelja oružja i streljana.

Najšokantniji dijelovi Gavazzenijeve knjige temelje se na svjedočenju plaćenika pod nadimkom „Francuz“, bivšeg padobranca koji je navodno služio kao vodič grupama turista. Prema njegovim riječima, grupe su se sastojale od tri osobe, uz pratnju dvojice tjelohranitelja, jer je zona fronta bila izuzetno opasna. On tvrdi da su neki od ovih „ratnih turista“ čak i poginuli tokom svojih ekspedicija.

„Francuz“ iznosi zastrašujuće podatke: procjenjuje da je samo iz Italije u periodu od 1991. do 1995. godine na sarajevska brda otišlo 230 ljudi. Pored Italijana, navodno su učestvovali i Francuzi, Belgijanci, Švicarci i Austrijanci. Logistički centar bila je agencija iz Belgije sa podružnicom u Londonu, koja se oslanjala na ćeliju u Milanu. Polazna tačka bila je Via Mecenate u Milanu, odakle se preko tršćanskog aerodroma letjelo za Beograd, a potom kopnom do prvih borbenih linija oko Sarajeva, ali i Mostara, Tuzle i Srebrenice.

Detalji o „cjenovniku“ ubistava lede krv u žilama. Prema svjedočenju, najskuplja meta bila su djeca. Na početku rata, ubistvo djeteta koštalo je oko 30 miliona lira (današnjih 28.000 eura), dok je pred kraj rata cijena narasla na nevjerovatnih 90 do 100 miliona lira (između 78.000 i 86.000 eura). Slijedile su žene, muškarci i starci. Snajperisti su kao suvenire uzimali čahure, koje su označavali bojama: plava ili roza za dječake i djevojčice, crvena za odrasle muškarce.

Knjiga po prvi put pominje i „špansku vezu“. Svjedok identifikovan kao Toni C. prenio je novinaru priču svog oca, čiji je bogati prijatelj, strastveni lovac na slonove, dobio ponudu od jednog Katalonca za „safari na ljudska bića u Jugoslaviji“. „To je bila zabava za ekstremno bogate“, navodi se u svjedočanstvu.

Iako se cijeli slučaj oslanja na svjedočenja iz druge ruke, postoje i zvanični izvori koji potvrđuju ove navode. Edin Subašić, bivši agent bosanske obavještajne službe, još u martu 1994. godine izvjestio je italijansku tajnu službu (SISMI) o ovim aktivnostima nakon što je ispitao jednog zarobljenika. Subašićeve navode potvrdio je i Michael Giffoni, tadašnji drugi čovjek italijanske diplomatske misije u Sarajevu, a kasnije prvi ambasador Italije na Kosovu. Giffoni je u intervjuu prošle godine jasno poručio: „Subašić ništa ne izmišlja, ovi safariji su se zaista događali“.

Glavni izazov za milansko tužilaštvo jeste protok vremena. Prošlo je 30 godina, a mnogi tragovi su uništeni ili zametnuti u haosu poslijeratne tranzicije. Ipak, činjenica da su tri osobe zvanično pod istragom daje nadu da bi ovaj slučaj mogao dobiti sudski epilog.

Gavazzeni u svojoj knjizi postavlja direktna pitanja, pominjući čak i mogućnost da je jedan poznati italijanski biznismen, koji se i danas pojavljuje na televiziji, bio učesnik ovih pohoda. Na pitanje da li je to on, svjedok „Francuz“ je odgovorio dvosmisleno: „Moglo bi biti“.

Istraga se sada fokusira na pronalaženje službene dokumentacije u arhivama italijanskih bezbjednosnih snaga, koje su navodno 1994. godine presrele jednu grupu ovih turista u Trstu. Ukoliko se ti dokumenti pronađu, mračna legenda o ljudima koji su plaćali da ubijaju iz zabave mogla bi postati nepobitna istorijska i pravna činjenica.

Za Sarajevo, grad koji i danas nosi ožiljke od 11.541 ubijenog građanina, ova istraga predstavlja zakasnjelu, ali neophodnu satisfakciju. Pitanje više nije samo ko je povlačio okidač, već ko je u civilizovanoj Evropi od toga napravio profitabilan turistički aranžman.

IZVOR: El Pais