U novom romanu László Krasznahorkai, simbolično naslovljenom “Zsömle je nestao”, mađarski pisac ispisuje mračan, groteskan i istovremeno dirljiv portret zemlje zarobljene u vlastitim iluzijama. Kroz sudbinu 91-godišnjeg Jószefa Kade, samozatajnog, gotovo neprimjetnog starca iz jednog slovačkog sela, Krasznahorkai gradi alegoriju savremene Mađarske, one koju oblikuje neliberalna demokratija pod vlašću Viktora Orbána
Jószef Kada, kojeg njegovi rijetki poklonici zovu „Ujak Jószi“, živi asketski, kuha lošu kafu i povremeno tone u kratke drijemeže. Ništa na njemu ne odaje da bi mogao biti navodni nasljednik mitskog prijestolja Árpádovića, drevne mađarske dinastije. Ipak, upravo takav, skroman i pomalo izgubljen, on postaje projekciona figura raznih polupatriotskih, radikalnih i opskurnih političkih grupacija koje u njemu vide simbol „Svetog ugarskog otačastva“, duhovne tvorevine koja ne priznaje granice nastale nakon Trianonskog sporazuma iz 1920. godine.
Roman je strukturiran u jedanaest poglavlja, od kojih je svako sastavljeno od jedne jedine, razgranate rečenice. To je prepoznatljiv Krasznahorkaijev stil: bujica misli, digresija i poluistina u kojoj se čitalac namjerno dezorijentira. Narativni tok se neprekidno manipulira, sigurnost tumačenja se raspada, a svaka nova stranica potkopava prethodnu. U tom smislu, „Zsömle je nestao“ djeluje kao dugi, monotoni, ali hipnotički lament nad stanjem jedne nacije.
Oko Jószijevog kuhinjskog stola okupljaju se likovi koji nose imena i oznake krajnje desničarskih i parodijskih organizacija: „Urugarska crkva“, „Svjetska nacionalna narodna vladavina“, „Strijele Mađara“, „Šezdeset i četiri županije“. Među njima se pojavljuje čak i lik koji nosi ime samog autora, László Krasznahorkai, mladić plavih očiju koji svira patriotske pjesme na gitari. Time roman dodatno briše granicu između stvarnosti, fikcije i samoironije.
U središtu ove tmurne groteske stoji i pas Zsömle, čije ime znači pecivo. Jószi prema njemu pokazuje nježnost i brigu kakvu ne uspijeva ostvariti prema ljudima. Kako se starac, zbog svoje naivnosti i političke instrumentalizacije, sve dublje zapliće u mehanizme državne moći, njegova sudbina poprima tragične konture. U jednom trenutku, suočen s oružjem i državnim aparatom, on shvata da se našao u mašineriji koju ne razumije.
Krasznahorkai balansira između crnog humora i duboke melankolije. Čitalac nije siguran treba li se smijati ili zaplakati. U tom smijehu kroz suze lako je prepoznati srodnost s opusom Thomas Bernhard, još jednog velikog majstora književnog ogorčenja. Završnica romana, u kojoj Jószef grčevito grli svog drhtavog psa, donosi rijedak trenutak čiste, gotovo bolne nježnosti. Kada i Zsömle nestanu, ostaje tek gorak osjećaj da se sreća, u svijetu kakav Krasznahorkai opisuje, može pronaći samo na samom rubu nestanka.
IZVOR: Der Standard
