U Mađarskoj su predsjednička pomilovanja u slučaju pedofilije izazvala formiranje nove opozicione stranke koju predvodi Péter Magyar, nekada bliski saradnik Viktora Orbána. U Srbiji je rušenje nadstrešnice u Novom Sadu zapalilo masovne antirežimske proteste. Po prvi put nakon gotovo deset godina, oba režima suočavaju se s ozbiljnim, potencijalnim izazovima za prekretnicu

Iako je teško precizno izmjeriti koliko učinkovito ruske dezinformacije prodiru u evropska društva, njihovi se učinci itekako osjećaju. Nadmetanje između Istoka i Zapada izrazito je prisutno i unutar Evropske unije i u njenom neposrednom susjedstvu. Nedavni izbori u Rumuniji, Gruziji i Moldaviji pokazuju da Rusija i njeni saveznici ne štede novac kada je riječ o utjecaju na birače, zadiranju u izborne procese i usmjeravanju spoljnopolitičkih orijentacija.

U većini slučajeva takvi pokušaji ostaju bez uspjeha. EU je, uz podršku svojih institucija i političkih lidera, na te procese odgovorila odlučno, ojačala je prozapadne aktere i suprotstavila se ruskim dezinformacijama. Ipak, taj impresivni odgovor pratile su ozbiljne slabosti. Dok su Rumunija i Moldavija izabrale proevropske lidere, evropske ambicije Gruzije praktično su zaustavljene. Još nije jasno hoće li nove vlade u regionu uspjeti prevladati unutrašnje podjele, ili će se idući izbori pretvoriti u grubo takmičenje između EU i Rusije.

Rješavanje takvih izazova ponekad zahtijeva pristup “manje je više”. Posebno u slučajevima Mađarske i Srbije, previše direktno uključivanje EU može se pokazati kontraproduktivnim. Otvorena podrška demokratskim pokretima ili proevropskim političarima može stvoriti dojam da se radi o “zapadnim marionetama”, upravo takvoj slici kakvu iliberalni lideri nastoje učvrstiti označavajući svoje protivnike kao “strane agente”. Diskretnije djelovanje, dalje od očiju javnosti, zajedno s uzdržanim reakcijama, u tim slučajevima može donijeti bolje rezultate.

Od početka prošle decenije, mađarski premijer Viktor Orbán i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić postepeno su preuzimali kontrolu nad svojim državama, kroz ono što se međunarodno naziva “zarobljavanje države” (state capture).

Mađarska, nekada postsocijalistička priča o uspjehu, danas je među najsiromašnijim članicama EU, dok je Srbija, opterećena nasljeđem ratova i teškom tranzicijom, međunarodno ocijenjena kao jedna od demokratski najslabijih zemalja kandidatkinja. U obje države vlast karakteriziraju proruske i antievropske tendencije, uz stalnu retoriku o “zaštiti suvereniteta po svaku cijenu”.

No, i jedan i drugi režim danas se suočavaju s možda najtežim izazovom dosad, pojavom snažnih i vjerodostojnih političkih protivnika i novih društvenih pokreta. Razlozi rasprostranjenog nezadovoljstva u obje zemlje slični su: ekonomska stagnacija, visoka inflacija i ukorijenjena korupcija.

Katalizatori su bili skandali. U Mađarskoj su predsjednička pomilovanja u slučaju pedofilije izazvala formiranje nove opozicione stranke koju predvodi Péter Magyar, nekada bliski saradnik Viktora Orbána. U Srbiji je rušenje nadstrešnice u Novom Sadu zapalilo masovne antirežimske proteste. Po prvi put nakon gotovo deset godina, oba režima suočavaju se s ozbiljnim, potencijalnim izazovima za prekretnicu,

Međunarodni akteri pomno prate razvoj događaja. Rusija se, očekivano, ne zadovoljava samo posmatranjem. Aktivno finansira političke stranke i medijske influensere u obje zemlje, dok preko državnih medija i Srpske pravoslavne crkve širi dezinformacije o protivnicima Orbána i Vučića. Zanimljivo je da su institucije pod kontrolom Kremlja objavile gotovo identične analize političke situacije u Budimpešti i Beogradu, u kojima se EU optužuje da pokušava srušiti vladajuće režime i uspostaviti “marionetske vlade” lojalne “liberalnim evropskim elitama”. Nezavisni mediji, srbijanski demonstranti i Péter Magyar prikazani su kao instrumenti navodne zavjere za pokretanje “obojenih revolucija” po evropskom susjedstvu, nalik onoj na Majdanu.

Ovakve optužbe dio su dobro poznatog ruskog dezinformacijskog priručnika. Obično bi njihov utjecaj bio ograničen, ali u Mađarskoj i Srbiji provladini mediji te narative reproduciraju gotovo dogmatski. Iako je teško izmjeriti stvarni domet ruskih dezinformacija, njihovi efekti su vidljivi. U duboko polariziranom mađarskom društvu prorusk narativ koji širi Orbán dodatno učvršćuje stavove njegovog biračkog tijela.

Primjer Srbije nešto je složeniji. Duboke historijske i kulturne veze sa Rusijom čine plodno tlo za širenje ruskog utjecaja, što Vučiću često koristi. No protesti koje predvode studenti ujedinili su građane preko ideoloških i političkih granica, čak i dio onih koji tradicionalno simpatiziraju Rusiju. Za sada Moskva nema mnogo prostora da razočarane građane ponovo privuče nazad u Vučićev tabor.

EU mora nastaviti odlučno suprotstavljanje ruskom miješanju, ali upravo slučajevi Mađarske i Srbije pokazuju da njen angažman može biti stavljen na ozbiljnu probu. U Mađarskoj, gdje je Orbán neprijateljstvo prema Briselu pretvorio u centralni motiv svoje kampanje, svaka vidljiva podrška EU njegovim protivnicima mogla bi mu samo ići u prilog. Njegov propagandni aparat već proglašava Pétera Magyara “slugom” lidera EU; otvorena podrška iz Brisela taj bi narativ učinila još uvjerljivijim.

U Srbiji demonstranti ne biraju između Rusije i EU, oni se bore protiv korupcije i autoritarizma. Prejako i prestrogo uključivanje EU samo bi pomoglo Vučićevoj priči da su demonstranti “strani agenti” koje podržava Brisel. Snaga ovog građanskog pokreta upravo je u njegovoj širokoj, nadstranačkoj privlačnosti; ako bi ga se počelo percipirati kao “proevropski” u političkom smislu, dio podrške mogao bi otpasti.

Evropska unija je do sada postupala oprezno i to je bilo ispravno. No s približavanjem mađarskih izbora i sve brutalnijim odgovorom srbijanskih vlasti na proteste, Brisel mora biti naročito pažljiv da pretjeranim angažmanom ne proizvede više štete nego koristi.


Ferenc Németh je stručnjak za Zapadni Balkan iz Budimpešte i doktorski kandidat na Univerzitetu Corvinus. Péter Krekó je direktor instituta Political Capital u Budimpešti i štipendista programa Policy Leader Fellow pri Evropskom univerzitetskom institutu; ovaj su komentar napisali za slovenačko Delo.