Netanyahu promovira ovaj iskrivljeni plan u Washingtonu, gdje je, vrijeđajući inteligenciju cijelog svijeta, objasnio: „To se zove slobodan izbor. Ako ljudi žele ostati, mogu ostati; ali ako žele otići, trebali bi moći otići.“ Premijer je bez imalo stida dodao da Gaza „ne bi trebala biti zatvor. Trebala bi biti otvoreno mjesto.“

Izabrani narod, jedina demokratska država na Bliskom istoku, putem „najmoralnije vojske na svijetu“, sada planira izgradnju „humanitarnog grada“ u Pojasu Gaze. Nije važno u kakvu orvelovsku celofan-ambalažu to pokušavaju upakovati. Premijer Benjamin Netanyahu i ministar odbrane Israel Katz otvoreno nastavljaju s planovima da Palestince iz Gaze smjeste u kampove kao pripremu za njihovo izmještanje iz ove enklave.

Činjenica da je Katz predstavio svoj plan za „humanitarni grad“ u Rafahu, za stotine hiljada Palestinaca koji su zatvoreni i pod nadzorom, bez mogućnosti odlaska, kao humanitarno rješenje – ništa je drugo do jeziva manipulacija jezikom. Netanyahu promovira ovaj iskrivljeni plan u Washingtonu, gdje je, vrijeđajući inteligenciju cijelog svijeta, objasnio: „To se zove slobodan izbor. Ako ljudi žele ostati, mogu ostati; ali ako žele otići, trebali bi moći otići.“ Premijer je bez imalo stida dodao da Gaza „ne bi trebala biti zatvor. Trebala bi biti otvoreno mjesto.“

Konačno, Izrael će se pridružiti porodici prosvijećenih naroda. Poput Njemačke, Japana, Kine i Sjedinjenih Američkih Država, i Izrael će imati veliki, dobro organizirani koncentracioni logor. Bit će izgrađen na ruševinama južnog grada Pojasa Gaze – Rafaha, kamo će biti „dobrovoljno“ dovedeno oko 600.000 stanovnika Gaze. Budući da će to biti prvi projekt takve vrste, mora dobiti odgovarajuće ime; ne nešto što na bilo koji način sugerira da se radi o koncentracionom logoru, s njegovim svim konotacijama, već nešto obično, normalno, poput „Kamp Izrael“, nazvano po lideru koji je osmislio ideju – ministru odbrane Israelu Katzu.

Možda bi se na ulazu mogao postaviti atraktivan natpis: ne „Arbeit Macht Frei“ (rad oslobađa), jer neće biti radni kamp, nego nešto poput „Dobrodošli u kamp za reedukaciju“, što bi aludiralo na proces deradikalizacije kroz koji se očekuje da stanovnici prođu tokom svojih godina boravka u ovom obrazovno-obogaćujućem objektu. Nakon što se riješe ime i natpis, treba se pozabaviti i Katzevom brzopletom procjenom da se ovaj „objekat“ može izgraditi tokom 60 dana primirja – koje još uvijek nije potpisano, a možda nikad ni neće biti – a kamoli stupiti na snagu.

Katzev vremenski okvir sugerira da nije ozbiljan, te da cilja na još jedan brzinski, skup i loše planiran projekat, blizanac tzv. „Gaza Humanitarne Fondacije“, koja se završila smrtonosnim fijaskom. Model koncentracionog logora ne smije doživjeti neuspjeh ako je cilj da postane obrazac za dodatne kampove za preostalih 1,5 miliona stanovnika Gaze, koji će u međuvremenu morati živjeti bez „toplog i podržavajućeg“ izraelskog okvira.

Kamp ovakve veličine – s populacijom jednom i po većom od Tel Aviva – zahtijeva precizno planiranje, čvrstu organizaciju i ogroman budžet. Srećom, niko neće morati izmišljati toplu vodu. U arhivama Njemačke, Japana i SAD-a već postoje gotovi planovi za dnevne rasporede, količine hrane, sigurnosne mjere za žive i planove za pokopavanje mrtvih.

Dobra vijest, prema Katzovim riječima, jeste da Izraelske odbrambene snage (IDF) neće biti odgovorne za distribuciju hrane. Šteta što nije rekao ko hoće – niti ko će to sve platiti (sitnica od najmanje 600.000 dolara dnevno, ne uključujući troškove sigurnosti). Također nije rekao ni otkud će doći ljekari i medicinske sestre, niti ko će smjeti napustiti kamp radi liječenja.

Niko ne bi trebao očekivati ni da će postojati planovi za imenovanje lokalnih šefova, kvartovskih komesara, upravitelja za distribuciju vode ili vođa klinika. Možda će biti regrutovani iz Udruženja prijatelja Abu Shababa.

A orkestar? Mora postojati orkestar koji će dočekivati predstavnike Crvenog križa i ostale goste koji će dolaziti da se dive ovom jedinstvenom humanitarnom projektu. Naravno, bit će to zatvoreni kamp, u koji se može ući, ali ne i izaći – no zašto bi iko želio napustiti takav „resort“? I kamo bi otišli?

IDF neće upravljati svakodnevnim životom objekta, već će samo „osiguravati sigurnost na daljinu“, rekao je Katz. Ipak, bilo bi dobro znati koliko će vojnika biti potrebno da „na daljinu osiguravaju“ grad pod opsadom sa stotinama hiljada očajnih ljudi. Već smo vidjeli šta znači „sigurnost na daljinu“, kada je IDF vodio „uljudan dijalog“ s hiljadama gladnih stanovnika Gaze koji su išli prema tačkama za distribuciju pomoći – ostavivši stotine njih mrtvima.

Šta bi se desilo ako bi tih 600.000 „turista“ iz Kampa Izrael jednog dana odlučilo probiti bodljikavu žicu i krenuti prema „čuvarima sigurnosti“?

Suština je sljedeća: Rafah će promijeniti lice IDF-a, pretvarajući ga u čuvarsku jedinicu najvećeg koncentracionog kampa na svijetu. Stotine vojnika, možda hiljade, provodit će dane kao zatvorski čuvari izdaleka, napeto posmatrajući stotine hiljada djece, žena i starijih ljudi – dan za danom, sedmicu za sedmicom, godinu za godinom. Već sada možemo zamisliti „herojske priče“ koje će pričati o svojoj „značajnoj službi“ u patroli uz ogradu – i kakvi će građani postati nakon takve službe.

(Zvi Bar'el, Haaretz)