Neki od njih su: Medžazi, Hukmi, Hušui, Husein Čatrnja Husami, Ubejdi, Asaf Bošnjak, Hasan Duvnjak, Mehmed Bošnjak, Abdal Veli, Šejh Muslihudin Užičanin, Hasan Bošnjak, Ahmed Bajazić, Feridun Ališir, Hasan Bošnjak Imamović, Mejli Abdul ba ki, Sukkeri Zekerija, Mustafa Užičanin Zari, Ali-beg Pašić Vusleti, Ahmed Rušdi Mostarac.

Peterica najznačajnijih bošnjačkih učenjaka osmanskog perioda vezana su za 17. stoljeće: Hasan Kafi Pruščak (1544–1616), Abdullah Bošnjak (1584–1644), Muhamed Musić Allamek (1595–1637), Kemaluddin Ahmed Bejazi (1633–1688) i Mustafa Ejjubović – Šejh Jujo (1651–1707). Sva peterica će se uglavnom baviti teološkim temama i dogmatikom, dok će se svaki od njih povremeno okretati i ka drugim oblastima, ili, kako bi rekao Evlija Čelebi o Pruščaku a može se odnositi na sve njih: “Pisao je o svim strukama.”

Tako Pruščakov naučni rad dijelimo na: filologiju, fikh, teologiju, historiju i politiku; Allamekov rad na: tefsir i egzegezu Kur’ana, sintaksu i retoriku, logiku te administraciju; Šejh Jujina djela na: fikh, stilistiku, sintaksu, nauku o pojmovima, logiku, disputaciju, dogmatiku, nasljedno pravo, leksikografiju te propovjedništvo, dok će se Bejazi poglavito baviti akaidom te i danas slovi za najvećeg bošnjačkog teologa. Iako ni same oblasti ni način jezičkog uobličenja ne ulaze u prostor književnih rodova i vrsta, njihov značaj za razvoj bošnjačke književnosti osmanskoga perioda ogleda se u činjenici da ova djela predstavljaju temeljnu literaturu bošnjačke inteligencije toga doba, koja je, napajajući se s ovih vrela, proizvela poetske iskaze zapažene već kod savremenika.

S druge strane, njihov je rad doprinio da slika o učenosti Bosne dopre do svih krajeva Osmanskog Carstva i općenito islamskog svijeta tog doba. Najraširenije Pruščakovo djelo zasigurno je Temelji mudrosti o uređenju svijeta (1596), koje je autor napisao na arapskom jeziku, za potrebe osmanskog dvora preveo na turski, a tokom 19. i početkom 20. stoljeća bit će prevedeno još i na francuski (1824), mađarski (1909), njemački (1911) i bosanski jezik (1919). Najznačajniji teološki rad jeste akaidsko djelo Džennetske bašče o temeljima vjerovanja (1598), koje će biti prevedeno na turski i dvojezično štampano 1887/1888. godine u Istanbulu, a na bosanski jezik ga prevodi Mehmed Handžić i objavljuje 1939. (potom 1944, 1979. i 2015).

Sličan, ili možda i izraženiji status unutar ukupne osmanske kulture zadobit će djelo Abdullaha Bošnjaka Tumačenje “Dragulja mudrosti”, što je jedan od najljepših komentara na znamenito Ibn Arebijevo djelo Fususu-l-hikem. Bošnjak svoje djelo najprije piše na turskom jeziku, da bi ga za potrebe svojih učenika i sljedbenika dopunio i preveo na arapski jezik. Na turskom će jeziku biti štampano 1836. i 1873. godine, na arapskom nije štampano, djelimično je 1986. preveden na engleski jezik, da bi ga na bosanski jezik preveo Rešid Hafizović (u četiri toma: 2008, 2009, 2010. i 2011).

Ovom petericom izuzetnih znalaca bavili su se, osim Bašagića, Handžića i djelimično Šabanovića, još i Džemal Ćehajić, Omer Nakičević, Amir Ljubović, Fehim Nametak, Kenan Čemo, Samir Beglerović, Rešid Hafizović, Mustafa Jahić, Enes Ljevaković, Muhamed Mrahorović, Amra Mulović, Bajazid Nicević i drugi.

Budući da su, kako je to nauka već ustvrdila, bošnjački pjesnici na orijentalnim jezicima poglavito bili pripadnici derviških redova, kao uopće i pjesnici i intelektualna elita Osmanskoga Carstva, pojavljivat će se silsile ili rodoslovi određenih redova, kao i biografije istaknutih pojedinaca. Prvo takvo djelo koje donosi popis učenjaka u redoslijedu prenošenja znanja donijet će Pruščak 1600. godine Niz učenjaka do posljednjeg vjerovjesnika, da bi 1617. godine Ibrahim el-Muniri Belgradi napisao Rodoslovlje Božijih ugodnika i biografije pobožnih. Za razliku od Pruščaka koji ispisuje vlastitu silsilu, Muniri donosi genealogije, biografije i hagiografije više od stotinu derviških šejhova tog doba, iako prema Šabanoviću nije bio pristalica tarikata.

Obrazovanošću intelektualne zajednice, rasponom društvenih pozicija unutar državnog aparata Osmanskoga Carstva, širinom obuhvaćenih tema u naučnim, stručnim i umjetničkim radovima, sedamnaesto stoljeće je unutar bošnjačkog razvoja do danas ostalo nedosegnuto.

Najizraslija pjesnička imena ovog razdoblja zasigurno su Muhamed Nerkesija (1584–1635), Husejn Lamekanija (umro 1625), Hasan Kaimija (umro 1680) te Alaudin Sabit Užičanin (1650–1712). Zajedničko za ovu pjesničku četvorku jeste izrazita stilogenost pjesničkog izraza, s tim što će same tvorevine po nakani i rezultatu svakako biti drukčije, a što će ih u konačnici i odvesti različitim stranama. Nerkesija će u hiperukrašenosti jezika, kako u poeziji na turskom tako i u onoj na perzijskom jeziku, ući u rang s tada najomiljenijim pjesnicima Carstva (Veisi i Atâi); Lamekani će stilogenost iskoristiti za slike transcendentalnog iskustva heterodoksnog bajramije; Kaimija će svoje vizije budućnosti u Varidatu kodirati sasvim neshvatljivim konstrukcijama, u kojima je svaka riječ poznata, ali one međusobno često grade neprohodan tekst, pa do Užičanina koji je visoku stilogenost potčinio tesavufskoj poruci ostvarujući filozofsko-refleksivni izraz.

Iza svih, osim Lamekanije, ostala su sačuvana brojna djela, koja su do danas u više navrata bila predstavljana i proučavana, kako na Istoku tako i na Zapadu. Tako će Nerkesijino petoknjižje (1621, 1624, 1625, 1632, 1633) biti štampano 1839. u Kairu, 1868. u Istanbulu, a 1933. će biti objavljeno na francuskom jeziku. S druge strane, za Divan najkontroverznijeg bošnjačkog pjesnika, derviša i učenjaka Hasana Kaimiju, kazat će Hazim Šabanović da je sačuvan u više od šezdeset primjeraka u brojnim bibliotekama i arhivima Sarajeva, Istanbula, Kaira, Beča, Pariza itd.

O ovome će pjesniku do danas najupečatljivije pisati Jasna Šamić u nizu svojih stručnih i naučnih radova, a u novije vrijeme i Mubina Moker. Nakon klasičnih osmanskih antologija s biografijama i komentarima (tezkire), te Jana Rypke, Bašagića i Handžića, Alaudinom Sabitom Užičaninom će se baviti još Fehim Nametak, Ešref Kovačević te u novije vrijeme Turgut Karacan (1990, 1991) i Adnan Kadrić (2015), čije će akademske radnje biti usmjerene ka proučavanju specifičnosti ovog istaknutog pjesnika. Njegova kasida Miradžija doživjet će dva prijevoda, Mehmeda Handžića i Ešrefa Kovačevića, čime će tradicija učenja ovoga spjeva biti nastavljena sada na bosanskom jeziku.

U ovom će se stoljeću pojaviti i jedna neuobičajena forma – autobiografija. Iako će brojna druga djela sadržavati manje i veće cjeline u kojima se razaznaju autobiografski elementi, prvo djelo koje otvara ovaj žanr jeste mesnevija Varvari Ali-paše (1579–1648). Više poznat kao državnik koji je bio u dvorskoj službi šesterice osmanskih sultana, namjesnik na različitim krajevima carstva, pa i nad Bosnom, autor je sada već dobro poznatog poetskog djela od 177 bejtova Autobiografija ili Kazivanja, u kojem će više faktografski nego raspjevano kazivati o svom odlasku iz Bosne kao seoskog čobančeta i povratku u Bosnu s titulom namjesnika.

Cjelovito predstavljanje ovog djela i samog autora dobili smo 1967. godine knjigom Rimovana autobiografija Varvari Ali-paše Marije Ðukanović, da bi 2017. godine jedno savremeno književnoteorijsko sagledavanje uspješno donio Adnan Kadrić.

Naučni rad iz oblasti historije najcjelovitije će ostvariti Ibrahim Alajbegović Pečevija (1573–1651) svojom Historijom, koja obuhvata razdoblje od 1520. do 1640. godine. Značaj ovoga djela ogleda se u činjenici da “koliko nam je poznato Pečevija (je) ne samo prvi nego i jedini historičar koji se još u XVII stoljeću koristio prvorazrednim turskim izvorima kao što su berati, fermani, bujuruldije, defteri”, te da, s druge strane, koristi djela “zapadne historiografije bilo izvorno sa mađarskog jezika koji mu je bio dostupan, bilo posredno, kada mu prijatelji Mađari prevode historijske tekstove sa njemačkog i latinskog jezika”.

Pečevija dio informacija sakuplja u susretima s različitim dostojanstvenicima carstva, a nekim važnim historijskim događajima i sam svjedoči. Do danas je sačuvano pedesetak prijepisa ovog prvorazrednog historiografskog rada u bibliotekama širom svijeta, da bi se prvi štampani primjerci pojavili već sredinom 19. stoljeća i ulaskom štamparije u osmanski kulturni prostor (1860, 1861). Niz zapadnih i istočnih istraživača do danas je posvetio dužnu pažnju ovom djelu, a na bosanski jezik ga 2000. godine prevodi Fehim Nametak.

Značaj 17. stoljeća ogleda se i u začinjanju još jednog žanra u bošnjačkoj književnosti, a to je putopis, koji će se u stoljećima koja su uslijedila razgranavati na različite podžanrove. Hadži Jusuf Livnjak (umro nakon 1647) sa svoja dva brata, Hadži Omerom i Hadži Hasanom, kreće na hadž 20. juna 1615. godine i na tom putu vrijedno bilježi sva mjesta kroz koja prolaze.

U Meku stižu 30. septembra iste godine, a kući su se vratili 30. juna 1616. godine, iz čega saznajemo da je cijeli put trajao godinu i deset dana. Putopis je prožet emotivnim nabojem putopiščeva doživljaja kako krajeva kroz koje prolaze tako i samog boravka tokom hadžskih obreda. Livnjak nam donosi i brojne predaje o velikanima islama čija turbeta i kaburove obilaze tokom putovanja. Ova će tema biti razvijena i u desetak kasnijih bošnjačkih putopisa na turskom jeziku, o kojima je do sada jedino govorio Mehmed Mujezinović u predgovoru Livnjakovog putopisa, a koji je prije zasebnog izdanja bio objavljen u časopisu Život.

Iznimno je velik broj bošnjačkih pjesnika na orijentalnim jezicima koji su svojim radom vezani za 17. stoljeće kao zlatno doba ove poezije. Neki su više, neki manje, a neki do danas nisu ni na koji način predstavljeni niti valorizirani. Neki od njih su: Medžazi, Hukmi, Hušui, Husein Čatrnja Husami, Ubejdi, Asaf Bošnjak, Hasan Duvnjak, Mehmed Bošnjak, Abdal Veli, Šejh Muslihudin Užičanin, Hasan Bošnjak, Ahmed Bajazić, Feridun Ališir, Hasan Bošnjak Imamović, Mejli Abdul ba ki, Sukkeri Zekerija, Mustafa Užičanin Zari, Ali-beg Pašić Vusleti, Ahmed Rušdi Mostarac.

(Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025)