Nova generacija evropskih pisaca, mlađih od 35 godina, mijenja književnu mapu kontinenta brže nego ijedna prije njih. Šveđanka Lyra Ekström Lindbäck, Danac Thomas Korsgaard, Britanka Natasha Brown, Njemica Charlotte Gneuss, Bugarka Eminé Sadk i Italijanka Beatrice Salvioni donose hrabre priče o moći, nejednakosti, identitetu, sjećanju i pobuni

Evropska književnost posljednjih godina ulazi u novu, neuobičajeno žustru fazu. Nakon decenija u kojima su dominantne bile provjerene figure i stilska postojanost, na scenu stupa generacija pisaca mlađih od 35 godina, autorskih glasova koji ne samo da osvježavaju književni pejzaž nego i redefiniraju njegovu društvenu ulogu.

Oni stižu iz Švedske, Danske, Njemačke, Italije, Bugarske, Irske, Velike Britanije i Holandije, i uprkos vrlo različitim kontekstima, njihov rad dijeli istu ambiciju: preoblikovati književnost tako da ponovo može govoriti o savremenoj Evropi, njenim strahovima, tišinama, lomovima i novim konfliktima, bez nostalgije i bez izbjegavanja bolnih tema.

Za ove autore, književnost nije eskapizam nego instrument otpora prema ustaljenim narativima. Njihove knjige u fokus stavljaju nejednakost, zloupotrebu moći, tržišta koja gutaju društvene vrijednosti, migracije, pad socijalnih sistema, ali i privatne dileme generacije odrasle u svijetu koji se ubrzano mijenja. Ono što posebno odlikuje ovu novu smjenu jeste činjenica da su njihove knjige, uprkos nacionalnim specifičnostima, već prešle granice svojih zemalja i stekle status međunarodnih fenomena.

Jedan od najistaknutijih primjera je Šveđanka Lyra Ekström Lindbäck, autorka rafinirane proze koja se kreće između filozofije, autofikcije i analize društvenih odnosa. Već sa 18 godina osvojila je najvažniju švedsku nagradu za mlade pisce, a danas je jedna od vodećih intelektualnih figura skandinavske književnosti.

Njena nova knjiga “Moral”, roman o studentici koja ulazi u opasnu dinamiku moći sa svojim mentorom, nije samo priča o jednom odnosu nego i duboka analiza toga kako se u 21. stoljeću shvataju autoritet, moral, želja i odgovornost. Ekström Lindbäck otvoreno kaže da takva knjiga prije pokreta #MeToo ne bi mogla biti napisana na isti način: društvo je postalo osjetljivije na zloupotrebe moći, a priče žena više ne nose rizik društvenog linča nego se tumače kao prostor emancipacije.

Njeno uvjerenje da je “moć sama po sebi neutralna, a moral taj koji određuje njenu prirodu” postaje svojevrsni manifest ove generacije. Pisci više ne bježe od političkog, oni ga ispituju iznutra, kao nešto što oblikuje intimu, jezik i identitet.

Skandinavija u ovom trenutku izbacuje neuobičajeno snažnu književnu liniju, ali se ona ne kreće samo u smjeru autofikcije koju je popularizirao Karl Ove Knausgård. Danski pisac Thomas Korsgaard, koji je počeo objavljivati već sa 21 godinom, u svoju “Trilogiju o Tueu” utkao je sve ono što skandinavska slika svijeta često prikriva: ruralno siromaštvo, socijalnu raspadnutost i iluziju o jednakosti.

Njegov literarni svijet nije svijet sigurnosti i države blagostanja, nego prostor u kojem se klasne razlike produbljuju, a populizam i rasizam bujaju paralelno sa rastućom ekonomskom nesigurnošću. Korsgaard piše sa jednostavnošću, ali i emotivnom brutalnošću, njegovi likovi su djeca tranzicije koja nikada nije završena, odrasli u sistemu koji im stalno obećava stabilnost, ali je gotovo nikada ne ispunjava.

Za njega je čitanje način probijanja kroz društvene barijere: “Kad čitamo, možemo nakratko biti neko drugi, a to nas mijenja.” U toj rečenici sabrana je i ključna estetska ambicija novih evropskih pisaca, proširiti empatiju u društvima koja se fragmentiraju.

S druge strane kontinenta, britanska spisateljica Natasha Brown donosi potpuno novu vrstu društvene kritike. Kao bivša finansijska analitičarka iz londonskog Cityja, Brown u romanu “The Universalists” secira kapitalizam, rasizam i klasizam koristeći formu lažnog novinarskog izvještaja, hibrid koji kombinuje književnost, dokument, satiru i analizu.

Za Brown, savremeni britanski diskurs oblikuju algoritmi, tržište i ekonomija pažnje. Ona smatra da su vijesti postale slične senzacionalističkoj književnosti; sadržaj se proizvodi radi klikova, a ne radi istine. Književnost, tvrdi ona, mora dokumentirati taj proces, jer se radi o promjeni koja duboko preobražava javni prostor.

Nastojeći pokazati kako moć cirkuliše kroz jezik, Brown stoji u tradiciji autora koji su analizirali svoje društvo kroz poredbe sa ekonomijom, od Jane Austen do Alana Rusbridgera, ali kroz prizmu savremenih algoritamskih logika.

Iako su ovi mladi pisci izrazito savremeni u svojim temama, još jedna snažna struja evropske književnosti vraća se prošlosti, ne da bi je romantizirala, nego da bi razotkrila savremene strahove.

Njemačka autorka Charlotte Gneuss u svom zapaženom romanu “Die Gleichgesinnten” rekonstruiše klaustrofobičnu svakodnevicu Istočne Njemačke osamdesetih godina. Iako sama nije živjela u DDR-u, Gneuss se našla u središtu žestoke rasprave u Njemačkoj o pravu mlađih generacija da pišu o iskustvima koja nisu proživjele. Njena pozicija je jasna: “Način na koji pričamo o prošlosti govori više o tome ko smo danas nego o stvarnom historijskom događaju.” U vremenu kada Evropa ponovo bilježi rast desničarskih tendencija, podsjećanje na totalitarizam dobija novu hitnost.

Sličnu logiku njegovanja kritičkog sjećanja slijedi i italijanska autorica Beatrice Salvioni, čiji romani smještaju emancipatorske ženske priče u najmračnije godine Mussolinijevog režima. Salvioni ističe da su fašističke godine bile paradigma perioda u kojem su ženske glasove sistemski utišavali baš zato što se u njima najbolje može sagledati današnja borba protiv nasilja nad ženama, mizoginije i represije.

Kada govori s učenicima, kaže, često je pitaju o Ahu Daryaei, iranskoj djevojci koja se suprotstavila policiji morala, ili o Eleni Cecchettin, čiji je glas postao simbol otpora femicidu. Za Salvioni, prošlost i sadašnjost nisu odvojene; one se prožimaju i jedna objašnjava drugu.

Iz istočne Evrope stižu neki od najzanimljivijih glasova koji pokušavaju shvatiti šta je ostalo nakon tranzicija, ratova, raspada socijalizma i lažnih reformi. Bugarsko-turska autorica Eminé Sadk, u romanu “Karavan za vrane“, kroz metaforično putovanje profesora Todorova govori o generaciji koja je doživjela pad totalitarizma, ali ne i dolazak stvarne slobode. Za Sadk, problem njene generacije nije što je živjela loše sisteme nego što je doživjela i njihovo rušenje, bez dolaska ikakve alternative.

Zbog toga savremena bugarska književnost, tvrdi ona, traga za identitetom: ne samo nacionalnim, nego egzistencijalnim. “Ako pojednostavimo vlastitu historiju, pojednostavljamo i vlastiti život”, kaže ona, odbacujući klišeizirane slike Balkana kao prostora nasilja i beznađa.

Ako postoji nešto što povezuje Švedsku, Dansku, Njemačku, Bugarsku, Italiju i Britaniju, onda je to zajednička ambicija mladih autora da književnost učine prostorom otpora u fragmentiranom, prekariziranom i ideološki opterećenom svijetu.

Njihova snaga nije samo u temama nego i u perspektivi: oni odbijaju nostalgiju, odbijaju idealizaciju prošlosti i odbijaju književnost pretvoriti u dekor. Umjesto toga, oni se bave ključnim pitanjem našeg vremena: kako živjeti u Evropi u kojoj se stare strukture raspadaju, a nove još nisu izgrađene?

Kao što tvrdi Eminé Sadk, pisanje znači odbiti pojednostavljenje. A kao što dodaje Lyra Ekström Lindbäck, književnost nas primorava da vidimo ono što svakodnevica pokušava zamagliti.

Zato nova evropska književna generacija nije samo mladalački trend. Ona je, prije svega, dokaz da književnost i dalje može biti najvažniji instrument razumijevanja svijeta i možda jedini koji nam preostaje da obnovimo empatiju u vremenima neizvjesnosti.

Cijeli tekst pročitajte u današnjem El Mundu.