Kada su srpske vlasti odlučile da deportuju grupe zatočenika iz logora Trnopolje i sa stadiona u Tukovima, u august 1992. godine, izgledalo je da će oni konačno biti pušteni na slobodu, u Travnik. Umjesto slobode, čekala ih je jedna od najvećih masovnih likvidacija počinjenih tokom rata. Plan je bio osmišljen i precizno izveden: na Vlašiću će se iz kolone izdvojiti muškarce, a zatim pogubiti na liticama koje su prirodni ponor i grobnica

Prijedor je do 1992. godine bio običa industrijski grad sjeverozapadne Bosne, izgrađen na tradiciji rudarenja, drvne i metalske industrije. Grad na obalama rijeke Sane poznat je po svojoj multietničkoj zajednici: Bošnjaci, Srbi i Hrvati dijelili su javni prostor, radili u istim preduzećima, sjedili u istim školskim klupama i činili grad koji se – barem naizgled – nije razlikovao od drugih sredina u Bosni i Hercegovini. No, iza svakodnevnog života tinjale su političke tenzije koje će u proljeće 1992. godine eksplodirati u otvoreno nasilje.

Već u aprilu 1992. godine, nakon referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, u Prijedoru je organizovano nasilno preuzimanje vlasti. Srpske političke strukture, potpomognute Jugoslovenskom narodnom armijom (JNA) i policijom, uspostavile su tzv. Krizni štab opštine Prijedor. On je ubrzo postao centralni organ vlasti i represije. Funkcije legalnih institucija bile su svedene na formalnosti, a Krizni štab je donosio ključne odluke o životu i smrti hiljada ljudi.

Jedna od prvih mjera bilo je razoružavanje i izolacija nesrpskog stanovništva. Preko noći, Bošnjaci i Hrvati ostali su bez zaštite. Njihove kuće su obilježavane bijelim čaršafima, bijelim trakama oko rukava, a njihov javni prostor pretvoren je u zonu kontrole. Brzo su uspostavljene i jedinice koje su sprovodile represiju: policija, paravojne formacije i vojne jedinice koje su djelovale pod komandom Kriznog štaba.

Najstrašniji instrument srpske vlasti bili su logori. Omarska, Keraterm i Trnopolje postali su sinonimi za mučenje i smrt. U tim logorima zatvarani su muškarci, ali i žene i djeca, izloženi svakodnevnom nasilju. Logoraši su prolazili kroz ispitivanja, premlaćivanja, izgladnjivanja, a hiljade njih nikada nisu izašle žive.

Dok su mučenja trajala iza zatvorenih vrata hangara i baraka, u samom gradu i okolnim selima odvijale su se masovne likvidacije. Ljudi su odvođeni iz svojih kuća i nikada se nisu vraćali. Masovne grobnice poput Tomašice i drugih lokacija svjedoče o planiranosti tog zločinačkog poduhvata.

Sve mjere bile su dio šireg plana – etničkog čišćenja. Bošnjaci i Hrvati morali su biti uklonjeni, a njihove kuće, imanja i radna mjesta preuzeti. Proces je imao dva pravca: fizičko uništenje kroz ubijanja i logore, te zastrašivanje i protjerivanje kroz masovne deportacije.

U tu svrhu organizovani su i konvoji pod pokroviteljstvom tzv. srpske opštine Prijedor. Oni su predstavljani kao “humanitarna evakuacija”, ali su u stvarnosti bili sredstvo progona i prilika za sistematske pljačke i ponižavanja. U tim konvojima, muškarci su često odvajani od žena i djece, da bi potom nestali bez traga.

Kada su srpske vlasti odlučile da deportuju grupe zatočenika iz logora Trnopolje i sa stadiona u Tukovima, u august 1992. godine, izgledalo je da će oni konačno biti pušteni na slobodu, u Travnik. Umjesto slobode, čekala ih je jedna od najvećih masovnih likvidacija počinjenih tokom rata. Plan je bio osmišljen i precizno izveden: na Vlašiću će se iz kolone izdvojiti muškarce, a zatim pogubiti na liticama koje su prirodni ponor i grobnica.

Tako je počinjen zločin koji će kasnije biti poznat kao masakr na Korićanskim stijenama – događaj koji na najstrašniji način oslikava kako je projekt etničkog čišćenja imao oblik genocida, sprovedenog sistematski, organizirano i uz podršku svih struktura vlasti.

Dana 17. juna 1992. godine, Krizni štab opštine Prijedor donio je odluku o formiranju Interventnog voda pri lokalnoj policiji. Na papiru, zadatak ove jedinice bio je osiguravanje “reda i mira”. U praksi, to je bila formacija koja je učestvovala u najtežim zločinima protiv civila.

Za komandira voda postavljen je Miroslav Paraš, dok su odjeljenjima komandovali Pero Čivčić i Dragoljub Gligić. Načelnik prijedorske policije, Simo Drljača, imao je punu ovlast da jedinicu raspoređuje po potrebi. Interventni vod je djelovao zajedno s vojskom, pridodavan vojnoj komandi kada je trebalo izvršiti “posebne zadatke”.

Upravo ova jedinica imala je ključnu ulogu u pratnji konvoja 21. augusta 1992. godine, konvoja koji će završiti masakrom na Korićanskim stijenama. Među njenim pripadnicima nalazili su se ljudi poput Darka Mrđe, Zorana Babića, Dade Mrđe i drugih, koji će kasnije biti optuženi i osuđeni za ratne zločine.

Planiranje deportacija bilo je pažljivo osmišljeno. Konvoji su se organizovali iz dva ključna mjesta: iz logora Trnopolje, u kojem su u tom trenutku uglavnom bili zatvoreni muškarci, i sa stadiona u naselju Tukovi, gdje su okupljani civili koji su se prijavili za odlazak.

Pripadnici Crvenog krsta općine Prijedor sastavljali su spiskove, ali je konačnu riječ o tome ko može napustiti teritoriju imala policija. Time je stvoren sistem potpune kontrole – svaki korak deportacije bio je u rukama onih koji su već organizovali masovne zločine.

Na dan 21. augusta 1992. godine, na stadionu u Tukovima okupilo se više od 1.500 ljudi. U logoru Trnopolje, autobusi preduzeća “Autotransport Prijedor” čekali su zatočenike – muškarce koji su vjerovali da će konačno napustiti logorsku torturu. Kolone kamiona, šlepera i autobusa formirane su i krenule put Travnika. U njima je bilo, prema svjedočenjima, više od 1.200 civila – većinom Bošnjaka, ali i Hrvata.

Cilj konvoja bio je navodno sigurna teritorija, no plan je bio unaprijed postavljen: muškarci će biti izdvojeni na planini Vlašić i pogubljeni. O tome su, kako su kasnije svjedoci pred sudovima potvrdili, znali i pojedini pripadnici policije, pa su neki Srbi iz Prijedora potajno upozoravali svoje poznanike da se ne ukrcavaju u konvoj.

U konvoju su se nalazila i vozila Interventnog voda, čiji su pripadnici dobili precizne zadatke. Svako od njih bio je raspoređen da prati po jedno vozilo s civilima. Autobusi i kamioni kretali su se kroz teritorije pod kontrolom Vojske Republike Srpske – preko Banje Luke, Skender Vakufa i dalje prema Travniku. Ali, na planini Vlašić, kod mjesta Korićani, kolona je zaustavljena.

Za nesretne putnike, svaki kilometar puta bio je ispunjen strahom i neizvjesnošću. Tokom vožnje srpska policija je zaustavljala vozila i oduzimala vrijednosti – novac, nakit, satove. Bio je to oblik pljačke koji je pratio gotovo svaki transport. Ipak, mnogi su još vjerovali da će preživjeti – da je konačno došao trenutak da napuste Prijedor i potraže spas u Travniku.

Kada je konvoj 21. augusta 1992. godine stigao na planinu Vlašić, na lokaciju poznatu kao Korićanske stijene, sve iluzije o spasu na slobodnim teritorijama raspršile su se u jednom trenutku. Konvoj je zaustavljen na krivini makadamskog puta između Skender Vakufa i Donjih Korićana, na mjestu gdje se visoke stijene obrušavaju u ponor dubok i do stotinu metara. Položaj je bio idealan za masovno ubijanje: bijeg je bio nemoguć, a ponor je mogao poslužiti kao prirodna grobnica.

Pripadnici Interventnog voda SJB Prijedor naredili su vozačima da zaustave autobuse i kamione. Dva autobusa parkirana su na određenoj udaljenosti – jedan bliže mjestu koje je vodilo prema Travniku, drugi stotinjak metara niže niz put. Tu je počeo planirani masakr.

Iz vozila su počeli izvlačiti isključivo muškarce. U malim grupama, po dvojicu ili trojicu, pod prijetnjom oružja tjerali su ih prema ivici litice. Pripadnici Interventnog voda stajali su u polukrugu. Uloga svakoga bila je precizno određena – jedni su izvodili zatočenike, drugi su ih držali pod prijetnjom, a treći pucali.

Naređeno im je da se kreću pognute glave, da skinu vrijednosti koje su još imali – novac, satove, prstenje. Oni koji nisu mogli skinuti nakit, poput zlatnih prstenova, bili su brutalno sakaćeni – odsijecani su im prsti. Čak i u posljednjim trenucima života, ponižavanje i pljačka bili su sastavni dio scenarija smrti.

Na rubu provalije, zatočenicima je naređeno da kleknu. Onda su započeli rafali. Ljudi su padali niz liticu – neki mrtvi, neki ranjeni. Oni koji nisu pali bili su gurnuti. Na tijela je bacano i nekoliko ručnih bombi, kako bi se osiguralo da niko ne preživi.

Svjedoci su kasnije opisali jezive prizore: red za redom, grupa po grupa, muškarci su izvođeni iz autobusa i smaknuti. Cijela operacija, iako monstruozna, izvedena je brzo – u roku od pola sata do sat vremena. Jedan od svjedoka koji je preživio rekao je da je imao osjećaj kao da se nalazi na pokretnoj traci smrti, gdje svako čeka svoj red da bude gurnut u ponor.

U toj klaonici ipak je nekolicina muškaraca uspjela preživjeti, neki tako što su se bacili u provaliju prije nego što su pogođeni, drugi tako što su se uspjeli sakriti ispod tijela ubijenih i ostati neprimijećeni. Prema kasnijim podacima, dvanaest ih je preživjelo strijeljanje i uspjelo se dokopati slobode.

Jedan od njih svjedočio je da je, pogođen u rame, pao među mrtve i ranjene. Tijela su ga prekrila i sakrila od zločinaca. Čuo je pucnjeve i eksplozije bombi, jauke ljudi koji su umirali. Kada je noć pala, uspio je da se izvuče iz gomile leševa i pobjegne kroz šumu. Njegovo svjedočenje postalo je ključni dokaz na suđenjima pred međunarodnim i domaćim sudovima.

Iz dokumenata i presuda Haškog tribunala i Suda BiH jasno proizlazi da su glavni izvršioci masakra bili pripadnici Interventnog voda. Imena poput Darka Mrđe, Miroslava Paraša, Zorana Babića, Dragoljuba Gligića i drugih neraskidivo su vezana za ovaj zločin. Mrđa je, prema presudama, bio jedan od glavnih egzekutora – davao je naredbe i lično pucao u zatočenike.

Nakon strijeljanja, pripadnici voda spuštali su se u provaliju kako bi provjerili ima li preživjelih. Prema svjedočenjima, neki ranjeni su ubijani na licu mjesta, a drugi prepušteni agoniji. Bilo je slučajeva da su ranjenima davali oružje da izvrše samoubistvo, što dodatno svjedoči o brutalnosti i potpunom odsustvu ljudskosti.

Masakr na Korićanskim stijenama ostao je zapamćen ne samo po broju ubijenih, nego i po načinu na koji je zločin izveden. Ova lokacija bila je pažljivo odabrana: prirodna provalija, teško dostupna, mogla je poslužiti kao masovna grobnica i sakriti tragove. Sve je bilo planski – od izbora mjesta, načina egzekucije, pa do kasnijih pokušaja prikrivanja.

Masakr na Korićanskim stijenama nije mogao ostati skriven. Već nekoliko dana nakon egzekucije, nepodnošljiv zadah raspadajućih tijela širio se čitavim područjem Vlašića. Provalija u koju su pobacane žrtve nalazila se svega nekoliko stotina metara od naseljenog mjesta Donji Korićani, a samo dvjestotinjak metara od komande vojne jedinice stacionirane u blizini.

Mještani srpskih sela ubrzo su počeli protestovati zbog nesnosnog mirisa, strahujući i od epidemije. Pojedinci su znali i sami šta se desilo, jer su vidjeli konvoj i čuli pucnjavu. Dio njih se čak spuštao u provaliju kako bi pljačkao mrtve, skidajući odjeću, obuću i nakit sa tijela ubijenih.

Već 22. augusta 1992. godine, samo dan nakon masakra, komandant 22. lake pješadijske brigade Vojske RS iz Skender Vakufa obavijestio je komandu 1. krajiškog korpusa o događaju. U izvještaju je navedeno da su policijske jedinice iz Prijedora i Sanskog Mosta počinile “genocid nad oko 150 civila muslimanske nacionalnosti” i zatraženo je da se provede istraga. To je rijedak slučaj u kojem je i sama vojna struktura RS, makar internim kanalima, priznala šta se dogodilo.

Nekoliko dana kasnije, 1. krajiški korpus je dva puta obavijestio Glavni štab VRS-a o događaju, navodeći da je stradalo oko stotinu civila. Međutim, umjesto istrage, uslijedila je naredba za prikrivanje zločina.

Prema svjedočenjima, nekoliko dana nakon masakra dovedena je velika cisterna iz fabrike INCEL u Banjoj Luci. Iz nje su pripadnici civilne zaštite i vojske šmrkovima prskali kiselinu po posmrtnim ostacima. Bijeli oblak dima dizao se iz provalije, biljke na stijenama bile su uništene, a na kamenju su ostali tragovi nagrizanja. Namjera je bila jasna – uništiti tijela, spriječiti identifikaciju i tako sakriti razmjere zločina.

Svjedoci su opisali kako je nakon toga područjem vladao dvostruki zadah: smrad raspadajućih tijela i oštar miris hemikalije. Uprkos tome, tragovi nisu mogli biti u potpunosti uništeni. Posmrtni ostaci, razbacani među kamenjem i prikriveni kamenim gromadama, ostali su na mjestu zločina.

Cijela operacija bila je organizovana i vođena iz samog vrha policijskih i vojnih struktura. Ipak, o tome se u javnosti šutjelo. Radio Prijedor i drugi mediji pod kontrolom vlasti nastavili su emitovati propagandne vijesti, prikazujući deportacije kao “humanitarne konvoje”. Za zločin na Korićanskim stijenama znali su mnogi, ali govoriti o tome značilo je riskirati život.

Unatoč pokušajima prikrivanja, masakr je ubrzo postao poznat širem javnom mnijenju. Preživjeli su stigli do slobodne teritorije i ispričali šta se dogodilo. Informacije su počele izlaziti i putem međunarodnih organizacija. Dokumenti 1. krajiškog korpusa, Centra službi bezbjednosti Banja Luka i prijedorske policije sačuvani su i kasnije korišteni na suđenjima.

Masakr na Korićanskim stijenama ubrzo je postao jedna od ključnih tačaka optužnica pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu. Zločin je bio tako precizno dokumentovan zahvaljujući svjedocima, preživjelima i zaplijenjenim vojnim i policijskim dokumentima da je predstavljao paradigmatski primjer planskog ubijanja civila.

Jedan od najpoznatijih slučajeva bio je onaj protiv Radoslava Brđanina, predsjednika tzv. Kriznog štaba Autonomne regije Krajina, koji je pred Haškim tribunalom osuđen na 30 godina zatvora. Iako nije lično bio na Korićanskim stijenama, njegova politička odgovornost za politiku progona i etničkog čišćenja uključivala je i ovaj masakr.

Presude u predmetima Stojana Župljanina i Miće Stanišića, visokih policijskih zvaničnika Republike Srpske, također su obuhvatile Korićanske stijene kao dokaz o sistematskoj prirodi progona. Župljanin i Stanišić osuđeni su na po 22 godine zatvora.

Najdirektniji slučaj pred MKSJ odnosio se na Darka Mrđu, jednog od glavnih egzekutora na Korićanskim stijenama. On je 2004. godine priznao krivicu pred Tribunalom i osuđen na 17 godina zatvora. U svom priznanju potvrdio je da je lično učestvovao u strijeljanju civila i da je davao naredbe drugim policajcima. Njegovo priznanje bilo je od ogromnog značaja za rasvjetljavanje detalja zločina.

Nakon što je Tribunal u Hagu zatvorio svoja vrata, procesuiranje odgovornih za zločine na Korićanskim stijenama nastavilo se pred Sudom Bosne i Hercegovine. Tokom godina, više pripadnika Interventnog voda i policije iz Prijedora izvedeno je pred pravdu.

Damir Ivanković, jedan od pripadnika Interventnog voda, priznao je krivicu i osuđen je na 14 godina zatvora. Njegovo svjedočenje bilo je ključno za identifikaciju drugih učesnika.

Zoran Babić, osuđen je na 22 godine zatvora za učešće u masakru. Ljubiša Četić i Saša Zečević osuđeni su na po 23 godine zatvora. Dušan Janković, tadašnji komandir Stanice javne bezbjednosti u Prijedoru, osuđen je na 27 godina zatvora jer je imao zapovjednu odgovornost. Ove presude predstavljale su jedan od rijetkih primjera u kojima je veći broj neposrednih izvršilaca odgovarao za ratne zločine.

Posebno značajno u procesima bilo je utvrđivanje komandne odgovornosti. Iako su pucali pojedinci, odluka da se organizira masakr nije bila spontana, dolazila je iz samog vrha policijskih i vojnih struktura. Time su sudovi potvrdili da je zločin bio planiran i sistemski sproveden, a ne incident.

Ekshumacije na Korićanskim stijenama počele su tek godinama nakon rata. Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), zajedno sa domaćim institucijama, organizovala je kompleksne operacije izvlačenja tijela iz provalija dubokih više od stotinu metara.

Na tri mikrolokacije pronađeni su posmrtni ostaci najmanje 182 žrtve. Proces je bio izuzetno složen: spasioci i istražitelji morali su se spuštati konopcima, a veliki dio ekshumacija obavljan je uz pomoć alpinističkih timova. Pored ljudskih ostataka, pronađene su i gomile odjeće, ličnih predmeta, satova, prstenja – nijemi svjedoci brutalne pljačke i ubistava.