Osvojio sve što se moglo osvojiti. Neko ko je bio ljepota u pokretu, estetski ideal evropske košarke. Neko ko nije bio zbog toga najveći, već zato što je živio tako da je njegov talent bio samo dio onoga što ga čini velikim. Zato što je odustao od milionskih ugovora kad mu je savjest tako nalagala. Zato što je ostao u Sarajevu dok su drugi odlazili. Zato što je bio mjera dobrote, diskretne mudrosti i ljudske topline. Zato ga se i danas sjećamo

Ima u Bosni i Hercegovini osoba čija su se imena urezala duboko u kolektivno pamćenje, koja znače puno više od sada već potrošene riječi „legenda“. Među njima je, na samom vrhu, ime Mirze Delibašića. Njegova biografija je hronologija uspjeha kakva se ne vođa često: evropski prvak, svjetski prvak, olimpijski šampion, prvak Evrope s „Bosnom“… Ali ono što ga čini najvećim nije ono što je ispisano samo trofejima. Najvećim ga čini činjenica i da je, uprkos mogućnosti da pobjegne od bolesti, od pritisaka, od rata, ostao ondje gdje pripada, u Sarajevu, među svojim ljudima.

Rođen u Tuzli, Mirza je već kao tinejdžer pokazivao širinu talenta koja je daleko nadilazila granice jednog sporta. Godine 1968. postaje kadetski prvak Bosne i Hercegovine u tenisu, okušava se u baletu, pa ipak košarka ga osvaja na prvi pogled. Iste godine počinje igrati za „Slobodu“, a već 1972. dolazi u sarajevsku „Bosnu“, tadašnji mladi laboratorij ideja Bogdana Tanjevića. Bio je to susret vizije i talenta, susret koji će iznjedriti jedan od najljepših sportskih projekata u historiji jugoslavenske košarke.

„Bosna“ iz sedamdesetih postala je više od kluba, postala je kulturni fenomen, simbol Sarajeva koje tada diše punim plućima. U takvoj atmosferi, Delibašić se pretvara iz nadarenog beka u arhitektu igre. Nije bio eksplozivan poput američkih zvijezda, nije bio ni oličenje savršene fizičke dominacije ali njegova elegancija, pregled igre, mirnoća i osjećaj za ritam učinili su ga košarkašem kojeg se ne može imitirati. Do 1979. Bosna je postala prvak Evrope, a Mirza njen najprepoznatljiviji simbol.

Između 1975. i 1980. Delibašić osvaja sve što se može osvojiti. Uz jugoslavensku reprezentaciju, predvođenu Krešimirom Ćosićem i Rankom Žeravicom, penje se na evropske, svjetske i olimpijske podijume bez preskakanja stepenica. Četiri zlata, dva srebra i dvije bronze na svih osam velikih takmičenja na kojima je učestvovao stajao je na postolju. U generaciji fantastičnih igrača, njegova je prisutnost imala posebnu dimenziju: nije bio samo neko ko rješava utakmicu, nego neko ko razumije cijelu strukturu igre, njen unutrašnji tok, njene tihe zakone.

Španski as Juan Antonio Corbalán, koji ga je prvi put vidio u Zadru 1972, govorio je gotovo pola stoljeća kasnije da u Evropi nije vidio boljeg košarkaša. „Na terenu je izgledao kao violinista“, rekao je. To poređenje ne govori samo o tehnici, već o načinu na koji je Mirza igrao: skladno, precizno, nenametljivo, sa nevidljivim autoritetom.

Real Madrid ga 1981. dovodi kao zvijezdu, dvije sezone u prijestolnici Španije bile su dovoljne da ostavi trag koji se i danas pamti. Pogađao je u prosjeku 24 poena, osvojio ligu, osvojio svlačionicu. Osvojio sve u klupskim strukturama. I danas se pamti priča kako je siromašnom klupskom ekonomu kuio motocikl.  Ipak, nakon poraza od Barcelone 1983. godine, klub je odlučio dovesti drugog stranca.

U trenutku kada su mu rekli da može ostati još godinu dana samo formalno, Delibašić im je odgovorio da će uzeti samo ono što je zaradio. Odustao je od ogromne sume novca, izašao iz ureda i otišao jednostavno, bez drame, bez gorčine. Taj gest govori više o njemu nego bilo koji zabilježeni poen.

U Italiji ga je čekao novi početak, ali sudbina je u Caserti imala drugačije planove. Prvi treninzi, prve najave debija, prve ambicije a onda moždani udar. Sa 29 godina prestaje biti profesionalni košarkaš. Sve ono što je godinama gradio, sve što se činilo prirodnim produžetkom njegove karijere odjednom postaje nedostižno. Vratio se u Sarajevo s namjerom da živi mirnije, ali mir nije dolazio. Zdravlje ga je izdavalo, život ga je lomio, a onda je došao rat.

Mirzi su nudili izlaz. Nudili mu dom u inostranstvu, mir, liječenje, sigurnost. Nije htio otići. Ostao je u Sarajevu, usred raspada zemlje čpod čijom je zastavom osvojio sve što se osvojiti moglo da bi počeo stvarati novu Bosnu, onu pod zastavom sa ljiljanima. U razgovoru za El País 1992. godine rekao je: „Osjećam se kao da imam 700 godina.“ A imao je samo 39.

Dok je Sarajevo bilo pod opsadom, Delibašić je postao selektor prve reprezentacije Bosne i Hercegovine. Između granata, polusrušenih sala i nemogućih uslova, preko piste sarajevskog aerodroma vodi tim na Evropsko prvenstvo u Njemačkoj 1993. godine. Bosna je bila osma, ezultat koji je tim okolnostima predstavljao čudo.

Mirzino zdravlje se pogoršavalo. Njegov je život, kako su govorili prijatelji, postajao tiši, sporiji, teži. Jedna od posljednjih velikih večeri koje je proveo sa bivšim saigračima odigrala se za jednim sarajevskim stolom, u restoranu prijatelja. Došli su na večeru u šest navečer, ustali od stola u osam ujutro. Četrnaest sati priče, smijeha, tišina i neizgovorenih opraštanja. Corbalán je kasnije rekao: „Ponašao se prema nama kao da se oprašta. Rat ga je ubio više nego bolest.“ Mirza Delibašić umro je 8. decembra 2001. godine, mjesec nakon što je napunio 48 godina.

Otišao je sa ovog svijeta onaj koji je imao najmekšu ruku i dribling. Osvojio sve što se moglo osvojiti. Neko ko je bio ljepota u pokretu, estetski ideal evropske košarke. Neko ko nije bio zbog toga najveći, već zato što je živio tako da je njegov talent bio samo dio onoga što ga čini velikim. Zato što je odustao od milionskih ugovora kad mu je savjest tako nalagala. Zato što je ostao u Sarajevu dok su drugi odlazili. Zato što je bio mjera dobrote, diskretne mudrosti i ljudske topline. Zato ga se i danas sjećamo. Ne kao „zvijezde“, nego kao čovjeka kojeg je svako od nas osjećao svojim, bliskim, ko je svakom od nas bio kao rod.

Naš Kinđe.