Koliko ih je? Svaki je različit, nema istih, baš kako i treba, jer i oni što leže tu bili su posebni. Taj čuvar sjećanja, nositelj je ponosa što se prenosio kroz generacije. Spavaju oni mirnim snom već nekoliko stoljeća. Samo Ona zna koliko dugo ih čuva od zaborava. Pomalo ih istiskuje prema površini, kameni svjedoci vremena izranjaju u svojoj tajnovitosti. Neki sramežljivo, pod težinom korijenja koje ih je godinama štitilo, skrivajući ih od pogleda

To je bilo vrijeme onih koji su tu hodali prije nas i nama ju u amanet ostavili. Vrijeme kada se uz hladnu svjetlost punog mjeseca rađala čarolija koja je budila usnule. Nad bosanskim planinama šapuću vjetrovi kao da žele probuditi priče davnina. Na humcima obraslim travom počivaju stećci, simboli dugogodišnje stamenosti, nijemi svjedoci hrabrosti, ljubavi i tuge jednog naroda. Znakovi što su uklesani u kamen budili su se na toj hladnoj mjesečini, treperili su kao krijesnice polako se izvlačili prema površini dok se ne uzdignu iz kamena. Kao da ožive sjećanja, pojavljuju se luk i strijela, ljiljani, mačevi što su se presijavali poput vilinskih oštrica, sablje, zvijezde, krugovi kao oči da te gledaju.

Mogao si ugledati konjanike kako iskaču iz kamena i trag svjetlosti što se vuče za njima kroz mračnu šumu u daljini. Šaptali su priče o hrabrim junacima o kraljevstvima koja su nestajala i o starim šumama koje su rasle uz taj kamen. Čarolija oživi, šume zabljesnu iskricama, nisi siguran ide li ta svjetlost prema nebu ili se spušta s njega, tada se pojavljuje on, hrabri Dobri Bošnjanin uspravlja se pozdravlja te i poziva da zastaneš, srcem poslušaš njegovu neispričanu priču. Priču koja te vodi u prošlost davniju od najdavnijih dana.

 Bilo je to vrijeme kada su se zavjeti davali pod treperavim zvjezdanim nebom, a ljubav bila čista poput planinskog izvora.

Koračamo po njihovim stopama istim tim stazama, čini se kao da i sami postajemo dio te velike, nikad zaboravljene legende. Jer svaki stećak kao da nam šapuće: „Dobro došao, putniče. U amanet smo ti ostavili, da čuvaš našu prošlost.“

Nekako u to davno, zaboravljeno vrijeme, ni zora se nije rađala bez razloga. Svaki novi tračak svjetlosti što bi se pojavio na obzoru bio je vijest da se neko nekome vraća kući. A vjetar, taj stari putnik, pažljivo je nosio glasove koji su šaputali vijesti, ponekad o velikim pobjedama, ponekad o uspomenama koje ostaju. Na planinskim obroncima rasli su posebni cvjetovi, tako nježni da su se otvarali samo kada bi ih dotakla prva jutarnja zraka sunca. Mlade djeve brale su te cvjetne glavice i svojim tananim ručicama plele vijence koji su ih podsjećali na dana obećanja. U noćima kada bi se uzdigao puni mjesec i spustila hladna srebrna svjetlost, trava bi izgubila boju, a nebo iznad njih ogrnulo bi se tamnim zvjezdanim plaštem. Djeve bi se potom tiho okupljale noseći fenjere koji su svjetlucali poput uhvaćenih krijesnica. Svaka bi sjela na svoje mjesto, sklopila ručice u krilu i šapatom prenosila haber, vijest, želju ili nadu kao da ga predaje samom vjetru, da ga kao glasnik odnese onome kome je namijenjena.

U isto vrijeme, negdje daleko, ratnici su hodali kroz gustu maglu. Njihovi plaštevi bili su teški poput čelika, a njihova srca bila su hrabra. Nisu oni samo branili svoju zemlju, oni su postali dio priče. Priča u kojima će sjećanja živjeti, čuvajući davna vremena od zaborava. Znajući da je svaka zora bila obećanje, svaki fenjer mala nada, a svaka priča kao zvjezdica na usnulom nebu koja nikada neće prestati svijetliti. Jednog tihog dana, baš u onom trenutku kada su posljednji zraci sunca klizili niz obronke i nestajali iza brda, Majka je stajala nad velikim stećkom što ga upravo bijaše tu postavili. Ostala je sama, u ruci je čvrsto držala mali fenjer kao da se oslanja na njega, a njegovo toplo svjetlo, borilo se s nadolazećom tamom. Mjesečina što se lagano spuštala milovala je kamen, travu, majčine ruke i sve što je polako tonulo u tišinu.

Na kamenu, uklesan za vječnost, blistao je mač. Suze što su klizile niz njezino lice padale su na taj hladni kamen i činilo se kao da ga oživljavaju.

U tom trenutku, nešto se promijenilo. Kamen je zablistao. Nije to bila obična svjetlost. Ne, ta svjetlost bila je čarolija, stara drevna čarolija, tiha i gotovo zaboravljena. Bljesnula je svjetlost oko njih, činilo se kao jutro da sviće, ali sve u daljini prekrila je mrkla noć, a mač, uklesan u kamenu lagano se uzdigao, kao da se budi iz sna.

U tom sjaju majka je ugledala lik svoga sina. Držao je mač čvrsto, baš kao nekada kad je učio držati ga. Drugu ruku je podigao kao da se pozdravlja onako kako je to uvijek činio. Lik mu je bio maglovit, tek obris, ali njoj je bio jasan kao dan. Prepoznala je njegove oči, one iste koje su se smijale čim bi ga zagrlila. Prepoznala je ruke njegove koje su se nekoć oko njezina vrata omatale poput najnježnijeg zagrljaja. Još je osjećala njihov dodir, kao da je tu, tik uz nju. Davno su ga bitke odvele s kućnog praga, toliko davno da su prošle mnoge zime, a jesenje lišće nebrojeno puta zaplesalo je svoj jesenji ples.

Godine su se nizale, njegovo lice postalo snažno, ozbiljno, oštro poput brda koja je čuvao. Gusta brada prekrila mu je crte lica, skrivajući brazde s kojima se vjetar poigrao. Borbe su bile teške, surove i svaka je ostavila trag. Ratnik je postao. Hrabar i ponosit kao zemlja po kojoj kroči, kao majka što ga rodi. Nitko mu se nije usudio stati na put, nikome on pogled nije obarao, koračao je ponosno i smjelo, bez straha.

Ali nju, oči nisu varale. U bljesku čarobne svjetlosti, bez obzira na godine, bez obzira na bradu i ožiljke, ona je znala, to je bio njezin dječak.

Bio je tu, ali ipak, nije bio. Njegova je ruka i dalje bila podignuta u pozdrav, baš kao nekada, a majčino srce stezalo se od bola i radosti u isti tren.

Šaputala je, ali riječi kao da nisu izlazile iz njezinih usta: „Sine, jedini moj.“ Njezin jecaj bio je i tada dostojanstven i tih, ali u tišini noći zvučao je kao krik. No, odgovora nije bilo. Činilo se kao da ih neka nevidljiva sila drži razdvojenima da im ne dopušta da se dotaknu, da razgovaraju. Ona je bila čuvar tih trenutaka, čuvar jednog srca koje je nekoć kucalo uz njezino, a sada je zauvijek pripadalo nekom drugom svijetu.

Ipak, sve dok su je noge nosile, majka nije propuštala noći punog mjeseca. Dolazila bi tiho, ogrnuta svojim starim plaštom, sjela bi pokraj kamena čekajući da svjetlost oživi sve što je voljela.

Tu, gdje se čarolija jednom ukazala, nadala se da će ga ponovno vidjeti.

Njezini su koraci s godinama postali nesigurni, ali srce joj je ostalo isto, odlučno i puno ljubavi. U dubini duše znala je nešto što joj je davalo smisao svakoj njezinoj šetnji do tog mjesta, da će jednog dana, prije ili kasnije, netko drugi možda dijete, možda putnik, netko s čistim srcem poput njezinoga pogledati taj vječni kamen, ne samo očima, nego i srcem i vidjet će ono što je vidjela ona. Osjetit će ponos koji je osjećala ona i shvatiti da su priče uklesane u kamen zapravo priče o ljubavi, snazi i hrabrosti, priče koje nikada ne nestaju. Takve priče žive zauvijek. Sada kad su prošla stoljeća, kiše i vjetrovi učinili svoje, razasuti po Bosni stećci su sami ostali svjedočiti. Ponosan i nepokolebljiv opstao je i stećak njezinog sina, iako nagrižen od vremena još uvijek stoji veličanstveno, kao što je i on stajao.

Koliko ih je? Svaki je različit, nema istih, baš kako i treba, jer i oni što leže tu bili su posebni. Taj čuvar sjećanja, nositelj je ponosa što se prenosio kroz generacije. Spavaju oni mirnim snom već nekoliko stoljeća. Samo Ona zna koliko dugo ih čuva od zaborava. Pomalo ih istiskuje prema površini, kameni svjedoci vremena izranjaju u svojoj tajnovitosti. Neki sramežljivo, pod težinom korijenja koje ih je godinama štitilo, skrivajući ih od pogleda.

I danas, kad se puni mjesec uzdigne iznad brda i obasja stare stećke, kamen oživi. Nema tuge samo ponos što se rađa u dubini srca, ponos na pretke koji su ovom zemljom koračali prije nas.

Stoje oni uspravno, gordo i tiho poput mističnih obeliska. Na njihovim urezanim licima i rukama što su davno zaspale, još titra svjetlost nekog drugog svijeta. Dok ih gledamo, osjećamo da i mi postajemo dio tog beskrajnog niza kamena, neba i sjećanja.

Takav jedan obelisk skriva se u dubokoj šumi kod Olova. Prkosi on svemu oko sebe kao da nam govori, tu sam, tu stoljećima stojim prkosim vjetru i mahovini, vezan sam za Nju. Možda ćete i čuti njegovo tiho šaputanje, nije ga lako pronaći. Puta niti utabanih staza do njega nema, samo oni uporni koji zaista žele zakoračiti u prošla vremena osjetit će njegovu prisutnost. Njihova nagrada bit će sva njegova veličanstvenost uklesanih znakova što plešu pod suncem i mjesecom. Čas ćeš vidjeti mač kako lebdi sjajan okupan svjetlosti, čas krugove i zvijezde što titraju u tami.

„Čut ćeš srcem, ne boj se“. Tihi šapat što nije pripadao šumi. „Ostao sam tu kako bi ti mogao mojim stazama hodati“. Ipak ako si plašljiv, čulo se dalje, „ne lutaj šumom sam, mjesečina me budi, vidjet ćeš moje oči kao krijesnice koje prate svaki tvoj korak, svjetlost bi te mogla prestrašiti“.

U tom svijetu, gdje se čarolija rađala, svaki trenutak bio je početak nove legende, a svaka legenda bila je samo sjena veće priče koja još čeka da bude ispričana.

Mirsada Delić Šerifović rođena je u Zagrebu 1975. godine, magistrirala je Menadžment bankarstva osiguranja i financija na Međunarodnom Sveučilištu Libertas u Zagrebu i stekla naziv Magistar menadžmenta bankarstva osiguranja i financija. Dugi niz godina radila je kao bankarska savjetnica u Zagrebačkoj banci d.d. Od 2025. godine zaposlena je kao administrativna tajnica u Nacionalnoj koordinaciji Bošnjaka u Republici Hrvatskoj – „Bošnjaci Zajedno!“