Učenje miradžija – vjerski nadahnutih spjevova o miradžu, spada u dio vjerske tradicije ovdašnjih muslimana. O miradžu su kod nas svoje talente iskušali mnogi umni i poetski nadahnuti ljudi poput Safvet-bega Bašagića, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića, Muhameda Ruždije, Sabita Užičanina i dr. Od svih navedenih autora, miradžija Sabita Užičanina je bila najbolje prihvaćena na našem duhovnom prostoru.

U vjerskoj tradiciji Bošnjaka, kao i u vjerskom kalendaru, Lejletul-miradž ima status odabrane, blagoslovljene noći. Prema hidžretskom kalendaru, to je 27. noć mjeseca redžeba. Te noći, prema nekim islamskim učenjacima, Muhammedu, a.s., dogodili su se Isra i Miradž. Pored toga što se u našoj vjerskoj tradiciji Lejletul-miradž veže za 27. noć redžeba, karakteristično za ovu noć jeste još nekoliko formi njezinog obilježavanja. Prateći sve te forme u periodici Islamske zajednice u BiH, uočavamo da su među njima dominantne tri: učenje mevluda u džamijama, uz prigodna predavanja, učenje miradžija u tekijama i privatnim kućama i učenje i poklanjanje hatmi vakifima.

Tvrdnju o tradiciji učenja mevluda naprosto nije potrebno dokazivati. Naša periodika je prepuna izvještaja o tome kako se za ovu noć u našim džematima organiziraju mevludske svečanosti, uz prigodna predavanja itd. Ta praksa prisutna je i danas, mada se čini kako lagahno iščezava.

Učenje miradžija – vjerski nadahnutih spjevova o miradžu, spada u dio vjerske tradicije ovdašnjih muslimana. O miradžu su kod nas svoje talente iskušali mnogi umni i poetski nadahnuti ljudi poput Safvet-bega Bašagića, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića, Muhameda Ruždije, Sabita Užičanina i dr. Od svih navedenih autora, miradžija Sabita Užičanina je bila najbolje prihvaćena na našem duhovnom prostoru.

Mlijeko umjesto šerbeta

„Miradžske svečanosti održavale su se u Sarajevu, prvo u mevlevijskoj tekiji na Bendbaši. Tu se učila miradžija Sabita Užičanina na turskom jeziku sve do 1924. godine. U želji da se nastavi ova lijepa islamska manifestacija rahm. hadži Mujaga Merhemić prenio je učenje Miradžije Sabita Užičanina u svoju kuću. To je bilo 1927. i od tada pa do naših dana miradžija Sabita Užičanina uči se svake godine u hadži Mujaginoj kući. Poslije smrti hadži Mujagine (umro 23. 3. 1959. godine) tradicija učenja Miradžije, a uz ramazan i šerif i učenja bedrije, nastavila je njegova vrijedna i učena kćerka hfz. Mulahanuma”, navodi Mustafa Gobeljić u Novom Muallimu.

Miradžiju su u hadži Mujaginoj kući prvo učili poznati sarajevski hafizi: Fatim Mustafa ef. Kulenović i Osman ef. Merhemić, zatim hfz. Esad ef. Sabrihafizović, hfz. Ibrahim ef. Proho, Mustafa ef. Varešanović i dr… a zamijenili su ih mlađi učači hadži hfz. Halid ef. Hadžimulić, hadži hfz. Kamil ef. Silajdžić, hadži Fejzullah ef. Hadžibajrić, hadži Muhamed ef. Mujezinović, hadži Halid ef. Varatanović i dr.

Nakon smrti h. Mujagine kćerke, Mulahanume, 1985. godine, miradžija se nastavila učiti u Hadži-Sinanovoj tekiji u Sarajevu.

Jedna od specifičnosti jeste i ta da se umjetso šerbeta, kako je to običaj kod mevluda, tokom učenja miradžije u Merhemića kući služilo mlijeko.

Učenje hatmi vakifima je još jedna od tradicija vezanih za Lejletul-miradž. Iako ne postoji nikakva veza između miradža Poslanika, s.a.v.s., i institucije vakufa u islamu, u zvaničnom kalendaru Islamske zajednice u BiH 26. redžeb je označen kao Dan vakifa. Toga dana u mnogim našim džamijama učene su hatme vakifima i održavana predavanja o važnosti vakufa. Insistiralo se čak i na detaljima, kao, naprimjer, da li će se u svakom džematu za vakife proučiti hatma ili će svi imami s jednog područja proučiti jednu hatmu.

„Početkom mubarek mjeseca redžepa počela je priprema na cijelom području džemata Tešnja za proslavu Lejlei-miradža tim što je dobio zadatak svaki vjerski službenik da počne sa hatmom za vakife i da se na dan vakifa tu mubarek noć prouči hatma dova i da se makar na taj način odužimo hajir sahibijama… Ovaj način izvršenja naređenja bivšeg Ulema-medžlisa iz vremena stare Jugoslavije pa i naredbe Starješinstva Islamske vjerske zajednice izvitoperuju se na taj način što vjerski službenici raspodijele džuzove i prouče svi zajedno samo jednu hatmu mjesto da svaki prouči po jednu hatmu“, navodi Gobeljić.

Već smo istakli da miradžski događaj i institucija vakufa u islamu nisu ni u kakvoj korelaciji i međuodnosu. Ako je to tako, a jeste, otkuda onda imamo 26. redžeb kao Dan vakifa? Evo odgovora:

„Svečano proslavljanje noći mi’radžske, kod nas je tradicionalno a zvanično je uvedeno, prije četrdeset godina, kada je bivši Ulema-medžlis svojim aktom br. 3290/1934 od 15. maja te godine odredio da se dan uoči Mi’radža proglasi danom Gazi Husrev-bega i drugih vakifa na području Bosne i Hercegovine i, ujedno, da se taj dan proslavlja kao ‘Dan vakifa’“.

Hadisi i tradicija

Baš ovaj datum uzet je zato što je veliki vakif Sarajeva merhum Gazi Husrev-beg ovjerio svoju zakladnicu – vakufnamu o osnivanju svoje Medrese na Šerijatskom sudu u Sarajevu u mjesecu redžebu, i to uoči Lejletul-miradža. To se dogodilo 26. redžeba 963. god. po Hidžri, odnosno 8. januara 1537. godine po novom kalendaru.

Hadisi o temi miradža su brojni. U njima se detaljno opisuje taj događaj, počevši od Poslanikovog, s.a.v.s., polaska iz Mekke, pa dalje. Navode se detalji vezani za njegovo odsjedanje u Kudsu (Jerusalemu), zatim detalji vezani za susrete s nekim Božijim poslanicima, te, na koncu, opisuje susret i s Uzvišenim Gospodarom.

Kasnije, zabilježene su i reakcije tadašnjih stanovnika Mekke – mušrika i muslimana. Mušrici su to, naravno, negirali, a svoju sumnjičavost su izrazili i neki muslimani, koji su tek prihvatili islam. I to je ono što je relevantno za miradž. Sve drugo je stvar vjerske tradicije bosanskih ili nekih drugih muslimana, koja ima elemente vjerskog i duhovnog, ali nije utemeljena niti inspirirana hadisima Božijeg poslanika Muhammeda a.s. Time se naravno ne želi tvrditi da je naša praksa vezana za obilježavanje Lejletul-miradža negativna i pogrešna. Naprotiv, poželjna je i korisna, i može se svrstati u tzv. bid’a hasene/pozitivne novine (novotarije). Mevludi i miradžije, kao i sjećanje na naše vakife, plod su našeg razumijevanja i iskustva islama, a nikako definicija formuliranih od strane samog Poslanika a.s.