Starješine su odmah poručile da će Mevludin “dobiti svoje”. Te noći odveden je u zgradu komande. Sutradan se među vojnicima proširila vijest: Mevludin je ubijen iz pištolja, metkom u potiljak. Prema riječima svjedoka, ubio ga je komandant lično.

U septembru 1991. godine Sarajevo je bilo obavijeno tugom, ali i gnjevom. U glavnom gradu Bosne i Hercegovine obavljene su dženaze vojnicima-regrutima Mevludinu Kuliću i Jusufu Deliću, mladićima koji su, služeći vojni rok u JNA, mučki ubijeni u Hrvatskoj. Njihova ubistva nisu bila izolirani incidenti. Ona su bila svjedočanstvo brutalne transformacije JNA u instrument velikosrpske politike i uvod u krvavi rat koji će zahvatiti Bosnu i Hercegovinu.

Prema svjedočenjima Kulićevih kolega iz kasarne u Osijeku, augusta 1991. godine stanje se naglo pogoršalo. U kasarnu su stizali srpski rezervisti, koji su posebno maltretirali Bošnjake, Albance i Hrvate. Vojnici su više puta vakcinisani “nepoznatim vakcinama”, nakon čega bi se osjećali ošamućeno, gotovo drogirano. Neposredni starješina bio je kapetan Mihal Najtan, dok je jedan rezervni starješina, Srbin, insistirao da regruti pucaju po Hrvatima.

Kada je došlo do otvorenog suprotstavljanja, pred vojni stroj postavljeno je pitanje: ko je spreman da izvrši naređenje i puca? Nekolicina, većinom Srba, istupila je s oružjem. U tom trenutku, Mevludin Kulić je hrabro iskoračio, bacio pušku i glasno rekao: “Ja neću da pucam i ubijam nedužne ljude!” Njegova odlučnost ohrabrila je ostale vojnike da ostanu uzdržani i ne pridruže se onima koji su bili spremni ubijati hrvatske vojnike i civile.

Nakon tog čina, starješine su odmah poručile da će Mevludin “dobiti svoje”. Te noći odveden je u zgradu komande. Sutradan se među vojnicima proširila vijest: Mevludin je ubijen iz pištolja, metkom u potiljak. Prema riječima svjedoka, ubio ga je komandant lično.

Druga svjedočenja govore da je Mevludin ubijen trećeg septembra 1991. godine, na spavanju, u kasarni u Osijeku. Očevidac, vojnik A. M., tvrdio je da ga je likvidirao pukovnik Boro Ivanović. Upravo taj Ivanović kasnije će komandovati u razaranju Osijeka i Vinkovaca, a zatim sudjelovati u zločinima nad Bošnjacima u Zvorniku i Vlasenici. Umjesto kazne, nagrađen je unapređenjem u čin generalpotpukovnika i postavljen za komandanta Novosadskog korpusa.

Mevludinova majka Izeta ispričala je da je njen sin poslan u JNA 19. marta 1991. godine. Nakon četiri mjeseca u Srbiji, prekomandovan je u Osijek, gdje mu se gubi trag. Dva dana prije ubistva čula ga je telefonom: “Mama, zašto da poginem, zašto glavu da izgubim?”, govorio je plačnim glasom. “Ništa, mama, reci svima ono što sam ti govorio. Moram im glavu dati i gotovo.” Njegova majka i otac znali su da se sin našao u smrtonosnoj zamci. Na ispraćaju u vojsku bio je ponos porodice i sela. Na povratku, stigao je u hermetički zatvorenom limenom kovčegu.

Kada su oficiri JNA došli da obavijeste porodicu o smrti, najprije su tvrdili da su Mevludina ubili hrvatski policajci iz snajpera. Potom je uslijedila nova verzija: pogođen je dum-dum metkom u vrat, prebačen u Beograd, gdje je “podlegao”. Međutim, kada je tijelo napokon dopremljeno u Sarajevo i kada je kovčeg otvoren u gasulhani, dr. Senahid Alajmović je utvrdio: Mevludin je ubijen revolverskim metkom iz neposredne blizine, metkom u potiljak.

Čak je i smrtni list bio falsifikovan, na njemu se, umjesto grba SFRJ, nalazio pečat Republike Srbije sa četiri S, a kao mjesto smrti navedeno je Beograd, iako je Mevludin ubijen u Osijeku.

Sarajevo je šestog septembra 1991. godine bilo na nogama. Na aerodromu su hiljade građana dočekale vijest o dolasku Mevludinovog tijela. Transparenti su jasno pokazivali šta narod misli: “Armijo, nisi naša, već četnička!”, “Biljana, rodi pa šalji pod nož!”. Iako je JNA nudila da sama organizuje dženazu i plati troškove, porodica je to odbila: “Nećemo da oni koji ubijaju naše poslije to i plaćaju.” Mevludin je ukopan u mezarju džamije u Ugorskom, uz prisustvo nekoliko hiljada ljudi. Njegova smrt postala je simbol, dokaz da se JNA okrenula protiv vlastitih regruta i da je Agresija na Bosnu i Hercegovinu bila neminovna.