Ovi su bejtovi potpora pameti, iz mora Mesnevije, pa se putem takve potpore, srce umijećem puni, a preko srca i oko svjetlo zadobiva. Prvo se srce umijećem puni, a onda čovjek progleda, skida se mrena sa ovog vanjskog sljepila, pa čovjek vidi stvari onakve kakve jesu. Od tog znanja koje sa srca bljesne, oko postane obasjano.

Prilagodio i obradio: Šaban GADŽO

Časopis „Bosna“ u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu u Sarajevu.

”Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 4292–4344/III

Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri…

PRIMJER, KAKO JE ŽDRIJEBE ODBILO DA PIJE VODU ZBOG VIKE KONJUŠARA

Posljednji bejt koji nam je hz. Mevlana kazao u prošlom dersu glasio je: Držat ću se riječi i savjeta tog mudraca (misli se na Hakimi Senaiju): „Na mene ne može djelovati uvreda ovako bolesnog pojedinca.“ (Tj. onoga koji napada Mesneviju…)

Sad nastavlja, opet navodeći jednu priču od Hakimi Senaije, a to je priča o ždrijebetu.

Kako je to naveo u svom kazivanju:
Ždrijebe i njegova majka pili su vodu.
Ta skupina je stalno podvikivala na konje:
„Hajde, idite, pijte vodu!“

 (Skupina konjušara.)

Ta vika i galama do ždrijebeta je dospjela.
Glavu je podiglo i od pijenja odustalo.
Njegova majka ga upita:
„Ej, ždrijebe, zašto stalno odbijaš da piješ ovu vodu?“
Ždrijebe odvrati: „Od združene vike
ove skupine, strah me obuzima.
Pa mi srce dršće, hoće da iskoči iz grudi.
Zbog ove buke, strah me prožima.“

Jasno je šta nam hoće hz. Mevlana da kaže. Ovo ždrijebe, to je učenik koji je pokraj svoje majke, na obali izdašne rijeke; došli su tu na pojilo, ali ovo ždrijebe (odnosno svaki od nas) čulo je nekakvu viku, nekakvu galamu, i sad podiže glavu, jeza ga prožima od te vike i galame. Mnogo narednih bejtova koji će uslijediti, upozoravaju nas na ovaj strah koji nam se nameće, jer kad se čovjek zaista prepadne nečega mimo Boga, onda je to siguran znak njegova porobljavanja. Zato nam u ajeti-kerimu Gospodar kaže: Ne bojte se njih, Mene se bojte! (Fe la tehāfūhum ve hāfūni! – Ali-Imran, 175), pa ako se obistinimo kao istinski robovi, koji se boje Jedinog, onda sve ostalo takvim ljudima biva upokoreno, i strah u pogledu svega stvorenog biva daleko od takvih ljudi.

Majka mu reče: „Otkad bitiše ovaj svijet,
oni koji se prave važni, na zemlji su prisutni.“

(Znači, ne očekuj da ćeš putujući preko ovoga svijeta moći izbjeći ovu viku i buku.)

Pazi! Ti svoj posao obavljaj, o cijenjeni!
Ubrzo će oni svoju bradu čupati!

Sad nam hz. Mevlana daje nasihate: Ti, koji si u ovoj situaciji da pred tobom teče voda, a s tobom su tvoja duhovna majka i duhovni otac, ti svoj posao obavljaj! Šta u ovom trenutku treba da radiš? Pa – pij tu vodu! Nećeš je uvijek imati na raspolaganju. Ubrzo će ove galamdžije čupati bradu, od tuge, kad vide posljedicu svojih djela, koji su svojom bukom htjeli da nadjačaju Božiju Objavu – Istinu. Dakle, kako nam je u Kur'ani-kerimu preporučeno: Vi radite! A Allah, Poslanik i mumini će vidjeti vaš trud. (Et-Tevba, 105) Ne daj se smesti.

Vrijeme je tijesno, a obilna voda otiče.
Pij, prije nego se kroz razdvojenost od nje,
raspadneš u komadiće!

Vidite kako nas savjetuje u ovom bejtu: Brzo vrijeme prolazi, a obilna voda otiče…, eto tako ti je blizu, nadòmak. Pij, prije nego se kroz razdvojenost od nje, raspadneš u komadiće! Sad mi možemo kazati: evo, na ovoj rijeci stoji majka, odnosno učitelj, a ja ga nemam… Vidjet ćemo u nastavku dersa kako će nam pojasniti ovu stvar.

Kako da nemamo učitelja?! Pogledajte, kako pred nama, u ovom trenutku, kroz ove bejtove, teče „Voda Života“, pa tako imamo neposredan, izravan susret sa živim govorom.

Ima poznati podzemni kanal, pun Vode Života.
Zagrabi iz te vode, da iz tebe nikne bilje!

(Eto, tako je to blizu tebe.)

Mi pijemo vodu Hidra iz rijeke govora evlija.
O, žedni gafile, dođi!

Razmislimo o ovom bejtu. Kaže hz. Mevlana: Mi pijemo vodu Hidra, dakle „Vodu Života“. Odakle? Iz rijeke govora evlija, pa kao da nam hz. Mevlana kaže: evo vidite, i ja vam navodim primjer Hakimi Senaije, mog prethodnika, jednog od tih ljudi koji su se napili ove hidrovske vode, pa to vama sad prenosim.

Rekao sam vam davno kako nam je Halid-efendija Salihagić, prije rata, rekao: Da mi je samo dočekati da izađe knjiga „Fethu Rebbani“, e onda bih – kaže – mogao mirno da preselim, sa ubjeđenjem da vam više niko ne može poturiti laž pod istinu. Vidite, rekao je da izađe knjiga hz. Abdulkadira, k. s., koji je udaljen od nas vremenski i prostorno 850 do 900 godina, ali njegova riječ je živa. Kad otvorite te stranice, u želji da se približite svom Gospodaru, to odmah počinje da djeluje.

Sjećate se iz prošlog dersa onog bejta gdje je rekao: Sretan li je onaj koji vjeruje u gajb…, pa kao da nam hz. Mevlana govori: Vjeruj ovo što ti govorim – o, žedni gafile! Dođi, o ti koji si nemaran, dođi – priđi ovome vrelu! Priđi ovome pojilu, ovim živim riječima!

Mi sad možemo kazati: pa, nisam žedan, napio sam se fino upravo sad. A hz. Mevlana tebi govori o tvojoj duši – ti si se fizički nadolmio, ali si duhovno žedan, i to će ti pokazati (tebi samom) ta rascjepkanost u tebi, taj nemir i nezadovoljstvo… E zato dođi, dođi na ovu „Vodu Života“!

Ako ne vidiš vodu, na način slijepaca,
vrč k rijeci prinesi i zahvati!

Uzmimo da si duhovno slijep i ne možeš da vidiš ovu vodu o kojoj ti ja govorim, a ti onda postupi kao što slijepac radi: vrč k rijeci prinesi i zahvati! De, tu svoju tjelesnu testiju, približi ovoj vodi, koja tače tu, pa kad ona uđe u tu testiju, u taj tvoj vrč, znat ćeš (po težini vrča) da si dobio ono što ti treba, a što će ti onda otvoriti tvoj duhovni vid.

Budući da si čuo da u ovoj rijeci ima vode…
Slijepac mora oponašati, to je najbolje!

Dakle, vjeruj ovo što sam ti rekao, i onda slijedeći te riječi koje si čuo (to je sad onaj dozvoljeni taklid, koji moramo imati u početku) s potpunim povjerenjem u ove izvore koji su u kontaktu sa „Vodom Života“– oponašaj ih, to je za slijepca najbolje!

Snesi do rijeke mješinu, koja misli na vodu,
da bi svoju mješinu, otežanom našao.

Sad nam pokazuje slikovito kako to izgleda: priđi toj rijeci, snesi do rijeke svoju mješinu… A da bi napunio mješinu vodom, moraš se sageti, tj. moraš na toj kapiji pokazati nijaz, pokornost i skrušenost; nemoj tu pustiti svoju pamet pa da ti ona kazuje, jer ta pamet još uvijek nije cjelovita. Ne dozvoli da ti ona diktira tvoje postupke, jer kako hz. Mevlana na jednom drugom mjestu kaže: Pred Jusufom ne pokazuj ljepote, pred njim pokaži nijaz i Jakubov uzdah! A to će se desiti ako sa svojom pameću uđemo na ovu kapiju. Zato nam je on i rekao na drugom mjestu: Pamet ti treba ako si bolestan, da te dovede do ljekara; kad dođeš tu, ostavi pamet nȁpolju! Hoćeš da sašiješ odoru, pamet treba da te dovede do krojača; kad dođeš do krojača, ostavi svoju pamet, jer ako to ne uradiš, onda ćeš tako zaći u taj dio koji pripada i ljekaru i krojaču, pa ćeš im onda svojom pameću pričati kako to treba da se napravi, odnosno kako liječenje treba da izgleda. Ali vidite ovo – koja misli na vodu, znači, mora biti ovaj kvalitet prisutan. Dakle: Snesi do rijeke mješinu, koja misli na vodu!

Neće li Allah dati pa da se kroz ove bejtove probudi ova misao u nama, da mislimo na tu „Vodu Života“– da bi svoju mješinu otežanu našao, sageo se, i ona se počela puniti.

Kad vidiš mješinu teškom, eto ti potvrde.
Od suhog taklida, srce će ti se osloboditi toga trena.

(Od tog suhoparnog oponašanja, tvoje srce se oslobađa tog trena, kad je otežao taj tvoj vrč.)

Premda slijepac ne vidi vodu rijeke svojim očima,
on ipak znade, kada vrč oteža,
da je iz rijeke u vrč vode dospjelo;
jer vrč bijaše lagan, a napunjen, težak postade.

Pa kaže vrč:
„Jer svaki vjetar me otpuhivao.
Sad me ne otpuhuje. Težina mi je uvećana.“

Kako je zahvatio iz te „Rijeke Života“, sad je dobio stabilnost, a prije toga:

Maloumnike svaki vjetar otpuše,
jer pri njima nema težine snage.

(Nema te duhovne, umne snage, pa ga zbog toga svaki vjetar otpuše.)

Zao čovjek je kao lađa bez sidra,
jer od nepovoljnog vjetra on ne nalazi odstupnicu.

Vidite kako je ovo povezao: ako si daleko od ove „Vode Života“ – slijepac, pa nisi ni prišao da napuniš svoju testiju, jer nisi uopće mislio o toj vodi, onda te prate ove dvije karakteristike: maloumnost i šer (zlo)! To će se pojaviti pri toj osobi, koja je prazna, i onda ovi nepovoljni vjetrovi sa njom rade šta god hoće; on je poput lađe bez sidra, koju valovi bacaju kuda oni hoće.

Dok sam radio ove bejtove, pročitao sam jedan vrlo interesantan detalj iz života jednog od hercegovačkih sandžak-begova iz 18. stoljeća. Zvao se Ebubekr, sin Ahmeda-paše. On je bio u nekoliko navrata sandžak-beg hercegovački: od 1713. do 1735. g., u pet-šest navrata. Vrlo uspješan, i kao čovjek-insan, dobar, kako ga opisuje ovaj izvor 1737. g.

On dobiva naredbu da u Bosanskom ejaletu prikupi vojsku i da idu blizu Odese (to je današnja Ukrajina). Bilo je jedno izuzetno značajno utvrđenje, koje je trebalo braniti. Već je rusko-turski rat počeo, i on dolazi sa 10 000 vojnika iz Bosne, iz Bosanskog ejaleta. (Tad je Bosna bila puno veća nego danas.) Za glavnog zapovijednika nad tom vojskom (jer su pristigle i ostale trupe iz Turske) izabran je Jahja-paša, zet od poznatog vezira tada Ali Hakim Oglua, on je bio glavnokomandujući na svim tim združenim snagama. Rusi su svim silama napadali da osvoje to utvrđenje, a ova se vojska s ove strane dobro branila, sve do trenutka kad je eksplodirala barutana. Pogođena je bila tako da se tom eksplozijom razrušio jedan dio od utvrđenja, što je dovelo branitelje u vrlo neugodan položaj. Oni su se nastavili braniti i povlačiti prema moru.

Ovaj glavnokomandujući, Jahja-paša, bojeći se za sebe, preda se Rusima, sa nekoliko svojih saboraca koji su bili uz njega. Međutim, ovaj Ebubekr, nije htio da se preda (naš Bosanac) i nastavi da se bori, povlačeći se s vojskom prema moru. To nije odgovaralo ni Rusima ni Jahja-paši; Rusima, koji su htjeli da što prije završe taj sukob, jer vide da je gotovo dobijena ta borba, a Jahja-paši ne bi bilo lijepo da se sad ovaj spasi pa da kaže kako je on postupio u toku borbe. I onda, u dogovoru sa Rusima, namami Ebubekra da dođe, da sklopi primirje sa Rusima kako bi ostalu vojsku sačuvao. I on, premda je bio svjestan opasnosti, uradi to radi te velike vojske koja je opkoljena sa svih strana. Čim je prešao tamo, na teritoriju Rusa, odmah su mu glavu odsjekli i na kolac je nabili, da je vide njegovi vojnici. Oni su se nastavili boriti, sve do trenutka kad su vidjeli da je uzaludno to opiranje. I onda je veliki dio vojske zarobljen, jer nisu imali gdje otići.

Za nagradu, ovaj glavnokomandujući, Jahja-paša, bio je predstavljen carici u Petrogradu i uživao je slobodu, slobodno se kretao, dok je njegova vojska u zatvorima svašta trpila. Mnogo je bilo ubijenih vojnika.

Ebubekr je na tu vojnu poveo svoga malodobnog sina Karaosmana (a bilo mu je tad samo 14 godina) i on je pao u rusko zarobljeništvo, tu u Petrogradu. Od te vojske koja je brojala 10 000 ljudi, u Bosnu se vratilo svega 1340, sve ostalo je izginulo. Taj dječak (sin Ebubekrov) pokršten je u Petrogradu. Razumljivo, ostao je tu, dali su ga na vojne škole i postao je ruski general. A ovaj Jahja, koji se vratio iz „zarobljeništva“ (on je cijelo vrijeme bio zaštićen) umjesto da bude pozvan na odgovornost, nagrađen je da bude namjesnik u Misiru, a poslije toga i u Beogradu.

Sve vam ovo pričam, da vidite šta sve može da nas snađe kad se napravi samo jedan korak u pogrešnom smjeru. Pogledajte ovaj primjer šta nam govori, šta znači potez osobe koja nije dobro usidrena, maloumne osobe, koja uopće nije mislila na ovu „Vodu Života“, koja tako blizu protiče, i sad, tako lahku, praznu, vjetrovi je tjeraju tamo-‘vamo.

Pogledajte iz ovog primjera kako to sve može da skonča.

Pamet je sidro, pametan čovjek – sigurnost.
Sidro prosi od pametnih!

(Prepusti se njima, nek te oni vode.)

Kad je on potpora pameti, u uzimanju
iz riznice bisera, tog Mora darežljivosti,

Misli se na pametnog čovjeka, nosioca kompletne pameti. Kad je on potpora tvojoj pameti (ova majka koja pored tebe stoji), onda:

putem takve potpore, srce se umijećem puni,
a preko srca i oko svjetlo zadobiva.

I ovi su bejtovi potpora pameti, iz mora Mesnevije, pa se putem takve potpore, srce umijećem puni, a preko srca i oko svjetlo zadobiva. Prvo se srce umijećem puni, a onda čovjek progleda, skida se mrena sa ovog vanjskog sljepila, pa čovjek vidi stvari onakve kakve jesu. Od tog znanja koje sa srca bljesne, oko postane obasjano.

Zato što je svjetlo iz srca, zasjalo na ovom oku,
tako da tvoje oko postavši srce, je neuposleno.

Pošto se ovo desilo da je svjetlost iz srca došla do vanjskog oka, onda ovo vanjsko oko, postavši srce, faktički je neuposleno, jer je u direktnoj vezi sa ovim srčanim vidom. U kojem smislu? Pa ne zadržava se na zahiru (na vanjštini) nego su to oni pronicljivi kuveti, koji prodiru u suštinu stvari.

Kad srce dođe u dodir sa svjetlima pameti,
ono također očima daje dio toga svjetla.

Kad srce dođe u dodir sa svjetlima pameti… (Da ne pomislimo da je to ovo naše srce, sa ovom našom pameću!) Ne, nego kad mi dođemo na kapiju onih koji su kompletne pameti, na kapiju muršida (istinskih učitelja), pa kad mu srce predaš u potpunosti, tako dolaziš u kontakt sa tim svjetlima pameti.

Šta se onda dešava? Ono također očima daje dio toga svjetla, a onda takvo srce otvoreno prima od ove kompletne pameti svjetlo, pa onda iz tvog srca ono se manifestuje na tvojim očima i vidiš pravu sliku.

Jedne prilike pita jedan murid Halid-efendije Salihagića: – Hadžiefendija, tako nam visoke stvari govorite, pa počesto ne možemo ni da pratimo to, a kamoli da ih zapamtimo… A on odgovara: Ja ne govorim vašim pametima, nego srcima. I onda, kad ova pamet pogodi tvoje srce, posljedica je da se pojavi i svjetlo u našim očima.

Dakle, znaj da je mubarek voda iz Neba
vahj srcima i istinsko pojašnjenje (svake tajne).

Zato hz. Mevlana za Mesneviju kaže: Vahji Hakk – Ovo je Hakkovo nadahnuće. Znači to je mubarek (blagoslovljena) voda s Neba, koja se evo sad ovdje pred nas spušta.

…i istinsko pojašnjenje. Čega? Svake tajne. Zato, uz pažljivo praćenje Mesnevije, ako Bog da, dobit ćemo odgovor na sve što nas tišti.

Onda kaže hz. Mevlana:

Hajdemo i mi, kao ono ždrijebe, da pijemo vodu
iz rijeke i ne obazirimo se na vesvese koritelja!

Ne obazirimo se na to šta će nam koritelj reći (kao što je onaj iz prošlog dersa koji napada Mesneviju), jer je on pod uplivom šejtana, gdje su se vesvese šejtanske ukorijenile. Ne obazirimo se na takve, već – hajmo mi piti vodu iz „Rijeke Života“! Znači, spusti glavu dolje, a zanemari ovu buku okolo, čiji je cilj da nas skrene s putanje.

Ako si sljedbenik pèjgambérā, putu se predaj.
Sve prigovore ljudi vjetrom smatraj!

Ta njihova ismijavanja i to kako se sve tebi obraćaju, smatraj uzaludnim – ne obraćaj pažnju na to, već se drži puta Pejgamberovog.

Onda završava ovo prvo poglavlje riječima:

Kada je to gospoda, koja je put prešla,
uho okrenula galami prostaka?

Kada je to gospoda…, tj. ovi istinski učitelji, Allahovi prijatelji, okrenula uho galami prostaka? Nikada! Razumljivo, hz. Mevlana hoće da kaže – pa i ja ovo što sam njima odgovorio, to je bilo zbog vas, a moje uho nije na toj strani, niti je mene dotakla galama prostaka.

OSTATAK KAZIVANJA O GOSTU I MESDŽIDU KOJI JE UBIJAO GOSTE

Opet je ovo povezana stvar, jer je u pitanju strah. Cijelo vrijeme pratimo kako se čovjek prepadne i kako biva izbačen iz kolotečine. Cijelo vrijeme su ovoga čovjeka prepadali da će umrijeti svaki onaj ko uđe u taj mesdžid, pa je opet ono glavno na šta hz. Mevlana hoće da nam ukaže, upravo ovo zastrašivanje.

Kazuj, šta se tom čistom, hrabrom čovjeku
pokazalo u mesdžidu i šta je učinio.
Zaspao je u mesdžidu, ali odakle mu san?
Kako će spavati u miru onaj koji je potopljen u rijeci?

U ovoj rijeci „Vode Života“ – on i kad spava on je budan. A onda nam hz. Mevlana sa sljedećim bejtom još jasnije pojašnjava tu rijeku:

Kao san pticā i ribā je san zaljubljenih,
pod poplavom čežnje i zanosa.

(Čežnja za sastankom.)

Oko pola noći, začu se jedan strašan glas:
„Dolazim, dolazim na tebe, o ti, koji tražiš korist!“

(Strašan glas – ono što strah u kosti utjeruje.)

Pet puta je takav tegoban glas dopirao,
i njegovo srce bilo je rastrgano i uzdrmano.

TEFSIR AJETA: … I POTJERAJ NA NJIH SVOJU KONJICU I SVOJU PJEŠADIJU…

Upućuje na ajeti-kerim. Nakon što Iblis nije htio da se pokloni Ademu, a. s., tražio je roka i Gospodar mu je dao. Onda mu Gospodar ovako veli, esteizubillah: I zavedi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obećanja –a šejtan ih samo obmanjuje. (El-Isra, 64)

Eto to je tih šest stvari koje su mu date da bi naša vjera, naš din bio ispitan. Pa sad on glasom svojim poziva, ima svoje poslanike koje šalje. Onda, vidimo ima i svoju konjicu, i pješadiju, i budi im ortak u imecima (budi im saučesnik u imecima)… Kako u imecima? Pa uplete u naš imetak kamatu, haram zaradu i sl. Ortak u djeci – preko bluda, preljube, zinaluka; i daji im obećanja – a šejtan ih samo obmanjuje – opet utjerivanje straha…

Sad nam hz. Mevlana objašnjava kako to on prilazi nama. Da nas Allah sačuva šejtanskog prisustva i njegove sablasti!

Kad ti u srcu odlučiš krenuti dinskim putem,
demon u tebi zaviče:
„Ne idi na tu stranu, o zavedeni,
jer ćeš postati zatočenik patnje i siromaštva!

Ne idi putem dina, putem vjere, tako šejtan govori svakom onom ko je odlučio da krene putem vjere.

Jer on poput krvi kola u čovjeku, prisutan je tu, i u ovom elementu vatre koja je dio čovjeka, u tebi zaviče:Ne idi na tu stranu, o zavedeni,jer ćeš postati zatočenik patnje i siromaštva!

Pogledajte ovo: postat ćeš zatočenik patnje i siromaštva, jer šejtan nas plaši siromaštvom, a to nam i ajeti-kerim govori: Šejtan vas plaši siromaštvom i navraća vas da budete škrti, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju; Allah je neizmjerno dobar i zna sve. (El-Bekara, 268)

Zatočenik patnje postat ćeš – zatočenik nečega što si ti sam naručio, jer patnja je naš odgovor na situaciju u kojoj se nalazimo, to nije nešto na šta se ne može djelovati, nego naš stav prema nečemu prouzrokuje patnju. Vidite, ide na to dvoje: postat ćeš zatočenik patnje i siromaštva.

Dalje šejtan govori:

Postat ćeš jadan bez prijatelja,
prezren i postiđen!“

A onda, hz. Mevlana kaže:

Uplašen vikom tog prokletog demona,
od jekina ćeš bježati u zabludu.

Da nas Allah sačuva toga!

Dakle, uplašen tom vikom – ovim čime te on prepada – od jekina (ubjeđenje, nešto što si već vidio i bio siguran da je ta stvar takva) – bježat ćeš od tog ubjeđenja u zabludu; bježat ćeš od tog sidra koje te je fino čuvalo, da bi postao ovako prazan, pa da te vjetar njegove obmane sad tamo, sad ‘vamo nosi; poput onog ždrijebeta koje je podiglo glavu na viku i galamu konjušara, a već prišlo rijeci i počelo piti njenu vodu…

E nemojmo to biti! Ja Rabbi, pomozi nam!

Pogledajte kako hoće da nam kaže da je to tako blizu.

Kako ono hz. Mevlana na jednom drugom mjestu veli: Zagazio si u „Vodu Života“ do koljena, a sanjaš o oazi jednoj tamo daleko; sanjaš o tome i trčiš prema toj oazi, ali dobro znaj – što si bliže toj zamišljenoj vodi, u toj oazi koja ti je tako predstavljena – sve si dalje od realne rijeke, a ti u njoj, nisi nikad ni izašao iz nje! Od jekina ćeš bježati u zabludu!

Govoreći: „Polahko, pred nama je sutra i prekosutra.
Putem dina ću poći. Bit će još prilike!“

Jedna od najopasnijih stvari s kojom šejtan napada je duga nada. To je ovo: Polahko, ima još vremena! Eto, sutra i prekosutra, poći ću ja putem vjere; bit će još prilike… Tome se suprotstavljamo onako kako su nam to oporučili velikani, a to je opomena i pouka: Danas prilika, sutra neizvjesnost. Ko ti garantuje da ćeš sljedeći trenutak dočekati? Zato, prepoznaj u ovakvoj vesvesi, u ovakvom nagovoru, šejtana!

Onda vidiš smrt kako slijeva i desna odnosi
tvoje komšije, pa se plač i kuknjava podižu.

(U stanovima tih ljudi gdje su umrli.)

Iznova se odlučiš dinu vratiti bojeći se za svoj život,
i neko vrijeme postaneš ispravan čovjek.

(Držiš se ispravnog puta. Ovo te malo usmjerilo, ovaj odlazak tvojih bliskih, komšija i prijatelja.)

Pa se naoružaš znanjem i mudrošću, govoreći:
„Pred strahom od nečeg, neću ni koraka ustuknuti!“

Ako su prisutni znanje i mudrost, onda čovjek biva osnažen po pitanju ovoga straha, koji hoće da nam u kosti utjera naš neprijatelj – šejtan.)

A onda ti opet šejtan priđe i počne došaptavati:

Opet jedan glas lukavo suflira:
„Poboj se i okreni od sablje fakra!“

(Okreni se od sablje fukaraluka!)

Upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: Šejtan vas plaši fukaralukom (neimaštinom) i navraća vas da budete škrti, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju; Allah je neizmjerno dobar i zna sve. (El-Bekare, 268)

Vidite šta se kaže u ajeti-kerimu: Allah vam obećava, a šejtan vas plaši… I mi kažemo – vjerujemo u Boga, a kad dođe ovo šejtansko sufliranje, mi izaberemo (da nas Allah sačuva!) stranu šejtana! Ovaj strah koji je on u nas unio, bude jači od povjerenja u Boga Uzvišenog, Koji ti obećava oprost i nagradu Svoju! I onda se čovjek odluči na škrtost, a ako se na to odluči, onda je on najdraža osoba šejtanu, kao što mu je najmrža osoba darežljivac. On voli više vjernika škrca, nego nevjernika darežljivog! Jer šejtan zna da će, kadli-tadli, onog darežljivca njegova darežljivost izvući iz tog hala, iz tog stanja, a kadli-tadli, ovaj škrtac će postati njegova žrtva!

Iznova se udaljavaš od puta svjetlosti,
i to oružje znanja i vještine odbacuješ.

Opet ti šejtan priđe s ove strane i sad, to znanje što si skupio (možda završio i vjerske škole) sad to sve odbacuješ. Jača biva strana – evo, ovaj strah, on pretegne!

Godinama, on te tim glasom sputao.
U takvoj tmini prostirku od pusta si raširio.

U takvoj tmini nemara (gafleta), ti si sebi prostro ovu prostirku od vune!

Strah od šejtanskih glasova zarobio je ljude
i stegao im grlo.

(Ne mogu disati jer se njega boje, a ne vjeruju Allahovom obećanju!)

Tako da su njihove duše, u pogledu nura beznadežne
postale, kao duše kjafira koje su kabure naselile.

Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: O vjernici, ne prijateljujte s ljudima koji su protiv sebe Allahovu srdžbu izazvali; oni su izgubili nadu da će bilo kakvu nagradu na onom svijetu imati, isto kao što su izgubili nadu nevjernici da će se njihovi umrli živi vratiti iz kabura. (El-Mumtahina, 13)

Ovakva bojazan biva od glasa tog prokletnika,
a kakvo li je onda strahopoštovanje od Božanskog glasa.
Strah od sokola je na plemenitoj jarebici.
Muha nema udjela u pogledu toga straha.
Zato što soko nije lovac muha.
Pauci hvataju muhe, i – dosta!

Da završimo, kaže hz. Mevlana, dovoljno je ovo što smo rekli.

Pauk – demon – nad muhom, kao što si ti,
ima vlast. Nema je nad jarebicom i orlom.

Nakon ajeti-kerima u kojem se spominje šejtanova konjica i pješadija s kojom napada ljude, odmah slijedi sljedeći ajet gdje Gospodar Uzvišeni kaže: Ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim! A Gospodar tvoj – o, Muhammede – je dovoljan zaštitnik! (El-Isra, 65)

Ovdje vidimo direktnu pomoć Gospodara! Šejtan, zaista, nema nikave moći. Kad sve bude završeno (obračun na Sudnjem danu) pa oni koji su za Džennet u Džennet smješteni, a oni koji su za Pakao u Paklu, onda će on (između ostalog) u Paklu kazati: – Allah vas je pozivao istinskim pozivom, a i ja sam vas pozivao i obećao vam, i prevario vas! Zato, ne krivite mene, nego krivite sebe!

Dakle, mi smo dozvolili (ne dao Bog!) da ove vesvese prođu, ne misleći na ovu „Vodu Života“, postavši potpuno nutrinom prazni, i onda nas ovaj vjetar njegovih vesvesa ovako lahko otpuhne. On nad muhom, kao što si ti – kaže Mevlana – ima vlast! Nema je nad jarebicom i orlom.

Prošla nam je u prvom svesku priča o tome kako šejtan budi Muaviju na sabah, a na kraju tog dugog razgovora u kojem Muavija traži da mu šejtan jasno kaže zašto ga budi, prokletnik mu ovako odgovara: Ako bi tebi prošao sabah, ti bi pustio takav uzdah, a onda, zbog tog tvog uzdaha, Bog bi svima oprostio kojima je tog jutra sabah prošao. Zato te ja budim da ne bi prespō sabah!

Onda je njemu Muavija, r. a., rekao: O, ti, prokletniče! Idi, i u svoju mrežu hvataj muhe, i od njih pravi čorbu, a ja sam soko – mene ne možeš uhvatiti! Taj slučaj fino pojašnjava ovaj bejt ovdje.

Imamo još dva bejta:

Glas demona je gonič nesretnika.
Glas Sultana je čuvar evlija.

(Ovaj glas demona je ona vika goniča konja na koju je ždrijebe podiglo glavu i prestalo piti, od koje će se, ako ne bude čulo upozorenja svoje majke, prepasti i pobjeći od ove „Rijeke Života“.)

Glas Sultana je čuvar evlija – Glas Gospodara Uzvišenog, On čuva Svoje prijatelje.

Da se ne bi pomiješala ova dva daleka glasa.
Kap slatke vode da se ne pomiješa sa slanom vodom. (4344/III)

(Da se ne bi pomiješala vesvesa šejtana sa glasom Gospodara Uzvišenog. To je Gospodar jasno odvojio.) Ovim bejtom nas upućuje na dva ajeti-kerima, esteizubillah: On je dvije vodene površine jednu pored druge ostavio – jedna je pitka i slatka, druga slana i gorka, a između njih je pregradu i nevidljivu branu postavio (nema miješanja tih voda). (El-Furkan, 53)

Drugi ajeti-kerim, esteizubillah: Pustio je dva mora da se dodiruju, između njih je pregrada i oni se ne miješaju – pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete.?! (Er-Rahman, 19-21)

Ne poričemo, Gospodaru, ni jednu Tvoju blagodat!

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu ea-lem bis-savab!

Ovo nije gatanje po zvijezdama,
niti čvaranje po pijesku, niti je san;
ovo je ,,vahji-hakk” (božansko otkrovenje);
A Allah, dž. š., najbolje zna šta je pravo!

El-Fatiha!

101. ders iz trećeg sveska Mesnevije, koji je h. hafiz Mehmed Karahodžić održao 10. 08. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.