MESNEVIJA: U riječi je sihir!

Tako je lahko biti prevaren riječima naopakih ljudi, jer oni uljepšavaju naša djela. To je poput onog pjéva sirena – pjesma je prekrasna, a to te navlači na sprud, da bude nasukan naš brod

“Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 4079–4114/III (prvi dio)

Prilagodio i obradio: Šaban GADŽO

Časopis „Bosna“ u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu u Sarajevu.

Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri…

Naslov dersa:
UPOZORITELJI PONAVLJAJU SVOJ SAVJET GOSTU TOG MESDŽIDA KOJI GOSTE UBIJA

Vidjeli smo u prošlom dersu da nam na kraju hz. Mevlana skreće pažnju na sihir i sihribazluke rekavši nam da sihir u svakom trenutku izvrće činjenice preko onih koji se bave s tim, ali nam je onda na kraju završio to poglavlje utješno po nas. Kako je prisutan taj otrov na ovome svijetu, prisutan je i protuotrov, a to su veliki Allahovi robovi koji svojim istinskim riječima poništavaju tu podvalu, koja dolazi od strane pokvarenih ljudi – šejtanovih murida, sihribaza koji izvrću stvari i pokazuju ih onakvim kakve one nisu. I u prvom bejtu ovog poglavlja, opet skreće pažnju na sihir, i to kroz govor, pa kaže:

Pejgamber je rekao: „Zaista, u rječitosti ima sihra!“
A istinu je rekao taj Heroj Ljubazni.
(Tj. taj Majstor riječi.)

Šta je bilo povod da je Poslanik, s. a. v. s., izgovorio ovaj kratki hadisi-šerif? Dok je jedne prilike razgovarao sa ashabima (savjetovao ih), najedanput pojaviše se dvojica ljudi koji stupiše u razgovor sa Poslanikom, s. a. v. s., i to na takav način da su svi prisutni bili očarani njihovim govorom. E onda je, nakon što su oni otišli, Poslanik, s. a. v. s., izrekao ovaj kratki hadisi-šerif: Inne fil bejāni sihren! Doslovno: U riječi je sihir. Znači, u riječi, u izrazu, u rječitosti i sposobnosti izražavanja, ima nešto poput sihira, nešto što čovjeka može zadiviti i pamet mu zanijeti. Tako riječ, na ta vrata rječitosti, tj. na usta, može da izađe i da djeluje očaravajuće na ljude. Razumljivo, nije zabranjeno govoriti, nije mahana imati taj dar od Boga, nego je stvar u tome ko ga koristi, na koji način. Ako je ta sposobnost pri licemjerima, pri šejtanovoj vojsci, onda je to velika opasnost. Slušajući takve ljude, njihov govor može običnog čovjeka obenđijati (obmanuti) i odvesti na krivi put. Ali tu su prisutni Božiji ljudi, čiji govor poništava ove varke. Pejgamberi i evlije, koji istinu govore, oni svojim riječima pobijaju varke i laži, koje šejtan, preko svojih murida – sihirbaza, ubacuje u naivnu masu. Zato valja prići takvim Allahovim robovima.

Ima još jedan hadisi-šerif u kom Poslanik, s. a. v. s., izražava svoj strah po pitanju ovih slatkorječivih ljudi, pa je rekao: Najviše se bojim za svoj ummet licemjera lijepog govora! Tako je lahko biti prevaren riječima naopakih ljudi, jer oni uljepšavaju naša djela. To je poput onog pjéva sirena – pjesma je prekrasna, a to te navlači na sprud, da bude nasukan naš brod… Da nas Allah sačuva toga! Ali kako nam je hz. Mevlana ranije govorio – sjećate se – o ovim vanjskim nosiocima sihra, preko ljudi koji su sihirbazi, on nam je ukazao i na onu nevidljivu vojsku, kazavši da je takav jedan sihirbaz i u tebi čovječe, i to – najveći sihribaz!, a to je tvoj i moj nefs, koji ti stalno ovako lijepe stvari o tebi došaptava, uzdižući te hvalom i laskanjem u svijet kibura i umišljenosti. Zamislite sad ako tog neprijatelja nismo dobro spoznali, kako ćemo tek tad moći prepoznati da se radi o podvalama, kad on nastupi sa tako lijepim riječima?! Na sve to nas upozoravaju veliki ljudi, Allahovi robovi, a hz. Poslanik nam je rekao da je naš najveći neprijatelj između naše dvije strane.

Da se sihir pobija istinom, koja ima jaču snagu od sihira, – to kaže hz. Mevlana u sljedećem bejtu:

Pazi! Junakom se ne gradi! Idi, o plemeniti!
Nemoj da tim putem, mesdžid i mi budemo okrivljeni.

Tako govore oni savjetnici onome ašiku. Ako ti ostaneš u tom mesdžidu iz kog niko ne izlazi živ i ako se to i tebi desi, onda bi mi mogli biti okrivljeni za tvoju smrt.

Jer govorit će dušman iz dušmanluka.
Sutra će na nas vatru sipati neki podlac.

(Otvorit ćeš vrata gibeta na nas, nas će ljudi da ogovaraju i optužuju.)

Govorit će: „Zadavio ga je neki zalim.
Pod izgovorom na mesdžid, on će biti siguran.

Vidjeli smo da hz. Mevlana pod mesdžidom podrazumijeva ovaj svijet: ko god dođe u mesdžid, tj. u ovu kuću dunjaluka, mora iz nje izaći, dakle – mora umrijeti!

Tako bi ubistvo na mesdžid svalio, zato što
je mesdžid na lošem glasu bio, i on utekao.

Vidite, imamo glavni tok priče gdje nam je već od starta najavljeno: ljudi ovoga svijeta, koji se boje smrti, upozoravaju nekoga koga vide da se ne boji smrti da to ne radi, da ne postupa tako i da se ne baca svojim rukama u propast. To je taj glavni tok priče, a onda će nam se pojasniti zašto su ovi na ovom stajalištu, a zašto je ovaj ašik na drugom. Ali mi, kad slušamo ove bejtove, svaki ponaosob kad se izdvoji, ima poruku za nas. Sve je ovo nasihat i na usta – recimo – ovih savjetnika. Sve to Mevlana nama govori. I sad, kao što se dušmani izvlače na druge ljude, to se može i kod nas desiti. Recimo, uradili smo pogrešnu stvar i tražimo krivca koga ćemo okriviti za to; onda gledamo i bacamo poglede daleko od nas! Međutim, ovo što smo maloprije podvukli gdje je naš najveći neprijatelj, gdje je taj faraon u nama samim, on ostaje ovakvim rezonom prikriven, a on nam se smije kako nas je prevario! Tražimo neprijatelja tamo gdje ga uopće nema! Jer ako ovoga, skrivenog u nama, savladamo, onda će biti lahko završiti sa ovim vanjskim neprijateljem.  Sjećate se onog divnog primjera kad hz. Mevlana navodi kako Faraon ubija svu novorođenčad širom svog carstva, a Musaa odgaja kod sebe, tako blizu! Nećemo ovo pogrešno shvatiti  da Musa, a. s., ima vezu sa nefsom – ne, nego nam hz. Mevlana slikovito pokazuje kako izgleda ova naša borba sa ovim zamišljenim vanjskim neprijateljem, dok onaj unutrašnji ruši naše carstvo! To je poput ove borbe Faraona, koji vani traži svog dušmana – u svakom novorođenom djetetu vidi potencijalnog protivnika koji će ga skinuti sa prijestolja, a Musaa odgaja kod sebe, on ga hrani. Ne zaboravimo da je hz. Mevlana naš nefs nazvao najvećim faraonom, a mi – pobismo sve vanjske neprijatelje, a onaj u nama živ, i iznutra došaptava razne izgovore, svaljujući krivicu na dunjaluk, te na ovo, te na ono, a on sam deblja u nama i čeka momenat da nas konačno i do kraja – ne dao Bog – porazi!

Optužbu na nas ne polaži, o teška dušo,
jer ni mi nismo sigurni od dušmanskih spletki!

(Nemoj sad na takav način da daš prostora da mi budemo optuženi.)

Znači, pojedinačno, mi svojim postupcima – možda i ne znajući – mnoge dovedemo u ovakvu situaciju da budu optuženi, tj. da svoj grijeh bacimo na leđa nekog drugog. Znamo kako nam je i u hadisi-šerifu rečeno: Vi se sporite preda mnom – kaže Poslanik, s. a. v. s., – možda od vas neko bude vještiji u navođenju argumenata (recimo, rječitiji) a ovaj drugi ne zna da mu se suprotstavi na takav način, i ja na osnovu argumenata presudim u njegovu korist (u korist ovoga koji se služi tom vještinom), ali neka zna da sam mu presudio komad vatre! (Da je dobio pakao!) I taj je čovjek (možda nama tako ne izgleda, mi to ne vidimo) već u paklu! Od tog trenutka kad uradimo ovakav potez, mi smo već u paklu! A kako već u paklu? Sjetite se onog hadisi-šerifa kad jedne prilike Poslanik, sjedeći sa ashabima čuje nekakav udarac, svi su prisutni to čuli.  Šta je ovo, ja Resulallah?, pitaju. A on im kaže:  Prije 70 godina, sa ivice Džehennema, otisnuo se jedan kamen i tek je sad dohvatio dno pakla! Taj dan su saznali da je umro vođa munafika. Vidite, on 70 godina pada kroz pakao i dospijeva na njegovo dno. Ne dao Bog biti u tom halu! Takav je već u paklu, mada mi to ne vidimo, sa strane kad gledamo. O čemu se radi? Dakle, i mi nismo sigurni dušmanskih spletki. Pazi se dobro, čovječe! Možeš ovako nekoga (želeći da prebaciš svoj teret na leđa drugog) optužiti za to! Kako nam ajeti-kerim kaže: O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa makar to bilo protiv vas samih, ili roditelja i rodbine… (En-Nisa’, 15) Pravedni budite, bojte se Allaha! Možda prema nekome osjećaš nekakav prezir, istom ti se ukaže prilika, jedan momenat, da bi na njega mogao da svališ nešto, da on bude optužen za nešto što nije učinio. A ajet nas upozorava:  O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite. (El-Maide, 8) Vidite, kaže se: O, vi koji vjerujete! Možda vi osjećate prezir prema nekome, ali nemojte slučajno da vas to navede da budete nepravedni! Pravedni budite, i bojte se Allaha! I opet – bojte se Allaha! Vidite kako to u Mesneviji ide: ide priča, ne gubimo njen tok, ali svaki bejt, posebno, posebna je poruka.

Smjȅsta idi! Junakom se ne gradi! Jakoj želji ne popusti!
Jer aršinom je nemoguće izmjeriti udaljenost Saturna.

Baš kao što je nemoguće da aršinom izmjeriš udaljenost Saturna, tako je i nemoguće da uđeš u ovaj mesdžid a da izađeš napolje živ. Vidite ovo: Jakoj želji ne popusti! Riječima ovih savjetodavaca, hz. Mevlana nas upozorava na naše želje. Jer čovjek ima samo problem od želje. Kad želi nešto, a ne dolazi do toga, tad dolazi problem. Zato se oslobodi želje, i onda nema problema, ni muke nikakve.

Poput tebe, mnogi su sanjali o sreći,
pa su dlake iz svoje brade čupali, jednu po jednu.

Pošto je ta sreća bila po mjeri njihovog nefsa, razumljivo da je na kraju posljedica bila ovakva – da počupaju dlake iz svoje brade, od tegobe koja ih pritiska. Šta je sreća?, pitanje je. Je li to bogatstvo, ugled, položaj?  Kako lijepo kaže Dino: Nije sreća para puna vreća! To znaju oni koji imaju, ali se čovjek teško odvaja od toga. Kad mu se rekne: daj dinar – ne da! Jer želi da ima još više; zato su to najveće fukare, najveći siromasi! Da nas Allah sačuva takve osobine, a da nam da da vidimo stvari onakve kakve jesu, i šta je pravo blago, slušajući i susrećući se sa ovakvim porukama.

Hajde, idi! Skrati ovaj kilu-kal!
Sebe i nas ne bacaj u propast!“

Pusti to rekla-kazala! Znači, oni (ovi savjetnici) nazivaju ovaj ašikov stav i njegove argumente, šupljom pričom (kilu-kal), pa mu kažu: Skrati to, sebe i nas ne bacaj u propast!

GOST ODGOVARA NJIMA NAVODEĆI PRIMJER ČUVARA ŽITNOG POLJA, KOJI – PRAVEĆI BUKU SA JEDNIM BUBNJEM, POKUŠAVA DA OTJERA DEVU, NA ČIJIM LEĐIMA SE OGLAŠAVA MAHMUDOV BUBANJ

 (Mahmudov bubanj – Bubanj Mahmuda od Gazne, sultana.)

Sad im gost-ašik odgovara, koristeći ovu priču koju ćemo sad čuti:

Gost reče: „O drugovi, ja nisam od tih demona,
koji će kad čuje riječ la havle, slabost ispoljiti i pobjeći.

Ovim nam bejtom kaže kako se otklanja taj niski svijet. To su riječi: La havle ve la kuvvete, illa billah!, ali vjerom u ono što one nose. A značenje ovih riječi je: Nema snage ni moći, osim sa Allahom! Pa im ovaj ašik kaže: Ja nisam od tih demona pa da sad iskoristite neku čaroliju ili sihir, jer ta riječ može biti lijepa, utemeljena i da ima pri sebi značenja zavodljivosti, pa da mene to ukloni – jok, ja nisam od tih demona!

Sad im on priča ovu priču:

Jedan dječak, koji je bio čuvar žitnog polja,
u bubanj bi udarao, da bi ptice odbijao.
Tako su se ptice klonile od žitnice,
pod dejstvom tog malog bubnja.
Žitnica je od štetnih ptica bila sačuvana.
Kad je sultan, car Mahmud plemeniti,
prolazeći, na toj strani veliki čador razapeo.
Sa vojskom, poput zvijezda nebeskih, mnogobrojnom,
pobjedonosnom, koja probija neprijateljske redove,
vlast preuzimajući.

U Mesneviji na više mjesta hz. Mevlana spominje sultana Mahmuda od Gazne – Alptegin (962–1030) tako se zvao. Jedan od turkmenskog naroda koji je bio vojskovođa u vojsci Samanida. Osvojio je grad Gaznu. To je, da kažemo, jedan rod robova koji je obnašao visoke pozicije u carstvu Samanida. Osvojivši Gaznu, preuzeo je jedan veći dio teritorije i po ovome gradu Gazni, koji se danas nalazi u Afganistanu, (a malo je šta ostalo od tog grada, jer su ga Mongoli temeljito porušili). Ova vladarska dinastija zove se Gaznevijska, Gaznevidi, i njoj je pripadao Mahmud od Gazne, najpoznatiji sultan iz te dinastije, čija je teritorija pri kraju njegova života, (preselio, otprilike 1930. godine) iznosila od Perzije na krajnjem zapadu, sve do Sindaj Pendžaba u današnjoj Indiji. Bilo je to ogromno carstvo sa ogromnom vojskom. E sad, priča ovaj ašik, šta se desilo kad je ta vojska prolazila pored tog žitnog polja.

Tu je bila jedna deva, koja je bubanj nosila.
Bila je iz Baktrije i naprijed išla poput horoza.

Poznate baktrijske dvogrbe deve (imali smo priliku vidjeti ih), i ona ide ispred ove vojske poput horoza.

Glas toga bubnja, koji je nosila na sebi, odzvanjao
je dan-noć kad bi se vraćali i pri okupu.

(Kad bi se vraćali iz vojnog pohoda i pri okupljanju vojske.)

Iznenada, u njivu zađe ta deva. Dječak poče udarati
u mali bubanj, da bi zaštitio pšenicu.

(Da otjera devu.)

Jedan pametan čovjek mu reče: „Ne udaraj mali
bubanj, jer ona je, po pitanju bubnja iskusna i
na njegov glas naviknuta!
Pred njom, šta je tvoj mali def, o dijete,
kad ona nosi sultanov bubanj, dvadeset puta veći!“

Kad im je ispričao ovu priču, ašik ovako nastavlja:

Ja sam zaljubljenik. Usmrćeni kurban negacije.
Moja duša je na redu bubnja iskušenja.

Dakle, ja sam zaljubljenik u Gospodara Jedinog, usmrćeni kurban negacije – misli na La ilahe illallah! Znači, on je umro na putu obistinjenja ove formule – Nema Boga, osim Allaha! Ovo „LA“ znači „NE“, tj. nema druge ljubavi osim ljubavi prema Allahu, dž. š. To je prava, istinska i vječna ljubav. Sve druge ljubavi su prolazne, iluzorne i lažne! A kome god dođe reda da se odazove pozivu, mora izaći na ispit, ne može pobjeći, niti se spasiti od iskušenja. Pa onda u drugom polustihu kaže: Moja duša je na redu bubnja iskušenja – ja sam saglasan s tim, jer znam da je ova kuća kuća belaja i iskušenja, i potpuno sam smiren, jer znam da onoga koga Allah zavoli, On ga stavlja na kušnju. Koga zadesi kakav belaj, to je znak, da Allah gleda na njega i da ga stavlja na ispit. Hazreti Pejgamber, s. a. v. s., kaže: Izā ehab-bellahu abden, ibtilahu! /Kada Allah zavoli jednog roba, stavi ga na kušnju! (Ispituje ga, da bi provjerio njegovu odanost.)

Poput malog bubnja su sve ove prijetnje,
u poređenju sa onim šta su ove oči vidjele!

Sve ovo što vi mene savjetujete, upozoravajući me i plašeći smrću, to je poput ovoga djeteta o kome sam vam ispričao, koje udara u bubanj da rastjera ptice, a u ovom slučaju sad hoće i devu da otjera. Sve to, u poređenju sa onim šta su ove oči vidjele – ono što sam ja vidio do sada – na ovome putu potpune saglasnosti sa Allahovom odredbom i potpuno svjestan kako funkcionira ovaj svijet, sve je to kao ovaj dječiji bubanj! Ja znam, da one koje Allah voli, On ih stavlja na najveća iskušenja, pa je za mene, to što ti radiš dječače, odnosno vi koji mi savjet dajete, poput udaranja u mali def. To je za mene sitnica, u poređenju sa onim belajima i udarcima, koje su vidjele moje oči, a što sam i sam podnio i pretrpio. Mene to ne može uplašiti, pa da sad pobjegnem iz te vaše žitnice, koju vi tako grčevito čuvate.

O, drugovi! Ja nisam od tih,
koji zanešeni uobraziljama zastaju na putu.

Hoće da kaže: Ja imam iskustva, prošao sam sve staze, upoznao Pravi put, i idem direktno Onome koga volim i ko mene očekuje!

Prvi dio 96. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je h. hafiz Mehmed Karahodžić održao 06. 07. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.