Sjećate se kad se Isa, a. s., obraća učenjacima svog vakta, pa im kaže: Vi ste kao okrečeni nadgrobni spomenici, izvana tako lijepo izgledate, a unutra gnjilež! Ali ovakvi robovi, koji vide stvari onakve kakve jesu, kazuju nam šta je suštinski to što mi vidimo. Sve što vidimo, sve su to znakovi (ajeti), i svaki je tu da nas pozove sebi, ili da kažemo: sa svakog tog ajeta (znaka) Hakk Uzvišeni zove nas Sebi.

”Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 4212–4249/III (drugi dio)

Prilagodio i obradio: Šaban GADŽO

Časopis „Bosna“ u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu u Sarajevu.

IZLAGANJE O PREDODŽBI ONIH KOJI LOŠE MISLE I O NJIHOVOJ KRATKOĆI UMA

Prije nego što je ova priča stigla do kraja,
smrdljivi dim dođe od zavidnika.

A možemo sad i u ovom smislu shvatiti ove riječi maloprije izgovorene u ovome bejtu: Dakle, nisam ni završio priču, a do mene dođe smrad i dim zavidnika, pa moram sad odgovoriti. A vidjet ćete, radi se o napadu na Mesneviju kao djelu. O onim zavidnicima, koji su imali loše mišljenje o Mesneviji, pa su je vrijeđali i kritikovali.

Ja nisam povrijeđen od njega (od dima), ali ovaj udarac
nogom, može ostaviti traga na one naivne.

(Na slušače Mesnevije.)

Zato moram pojasniti, ili odgovoriti na ovaj napad.

Kako je to lijepo pojasnio Hakimi Gaznevi,
radi zastrtih, ma'nevi primjerom:
(Mā'nevijjāt – duhovna značenja, viši stepen spoznaje)

Hakimi Gaznevi, jedan od velikana sufizma, živio je u 11. stoljeću, u današnjem Afganistanu, u gradu Gazni. Često ga hz. Mevlana spominje i navodi njegove riječi u Mesneviji. I sad navodi dva bejta Hakimi Gaznevije, radi onih, koji su po pitanju onog pravog značenja zastrti:

„Ko od Kur'ana vidi samo riječi,
to ne čudi, jer on pripada zabludjelim.

Od zabludjelih (ashābi dalāl – društvo zabludjelih) nije začudo što od Kur'ana vide samo riječi, jer oni gledaju samo vanjštinu.

Jer od zraka sunca, nurom ispunjenih,
oko slijepog samo vrućinu osjeća.“

To su ta dva bejta od Hakimi Senaije. A vidite kako je ovaj lijep: Jer od zraka sunca, nurom ispunjenih, /  oko slijepog samo vrućinu osjeća.

Najedanput jedan gusak iz staništa magaraca,
promoli glavu, kao onaj što podbada,
rekavši: „Ovaj govor, to jest Mesnevija, je nešto prosto
To je priča o Pejgamberovom životu i slijeđenju.

(Jedan gusak – ahmak velikog stomaka, iz staništa magaraca, promoli glavu i stade da podbada, da napada Mesneviju! Pa kaže da tu ništa specijalno nema, to su obične priče o Pejgamberovom životu i slijepom slijeđenju…)

Nije pomen potrage i uzvišenih tajni,
kojima su evlije svoga ata potjerali,

(Nema u toj Mesneviji ništa što otkriva nešto od uzvišenih tajni, koje će oduševiti učene ljude, pa da oni svi tako krenu u tom smijeru.)

niti mekama (postaja) odricanja do fenā-a,
korak po korak, do susreta s Bogom.

U njoj nema ni tih stupnjeva koji vode do poništenja, korak po korak, do susreta s Bogom. Hazreti Mevlana sad prepričava kako je neko od učenih ljudi, zahiren uleme, istupio protiv Mesnevije.

Nema u Mesneviji komentara i definicije 
svake duhovne postaje i etape,
da bi se na krilima toga vinuo čovjek srca.“

Na te napade sad odgovara hz. Mevlana:

Kad je došao Allahov Kitab, i na njega su,
na isti način počeli napadati ti kjafiri,
govoreći: „To su izmišljotine i bezvrijedne bajke.
Nema tu dubokih misli i visokih istina.

Hoće hz. Mevlana da kaže šta li Mesnevija kad su čak na Kitabullah, na Allahov Kitab, napadali na ovaj način. I ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: Kada im se riječi Naše kazuju, govore: „Već smo čuli! Da hoćemo, i mi bismo tako nešto rekli; to su samo izmišljotine naroda drevnih“. (El-Enfal, 31)

Dalje ovi napadači govore:

I mala djeca ga razumiju.
Riječ je o stvarima koje se sviđaju ili ne sviđaju.

(Hoće da kažu kako su bezvrijedne stvari u Božijem Kitabu! Ne'uzu billah! – Gluho bilo! Utječem se Allahu od toga!)

Pomen Jusufa, pomen njegovih valovitih lokni,
pomen Jakuba, pomen Zulejhe i njenog ljubavnog izgaranja.

(Eto, kažu oni, šta se u toj Knjizi navodi!)

Jasno je, i svako može naći put, ali
gdje je objašnjenje onoga u čemu razum ostaje izgubljen?“

Eto vidite kako oni ovako „visoko“ prilaze Božijem Kitabu, kao: Eto, ovo je sve jasno – lahko je naći put, ali gdje su objašnjenja onoga u čemu razum ostaje izgubljen!?

A pošto nas je uveo u ovo kazivanje zavidnika koji dim podižu, taj smrad, ovdje je završio govor ovakvih ljudi. Opet nas upozorava na zavist, na to zlo, koje uništava dobra djela, kao što vatra uništava drvo! I sad, recimo, mi sve donosimo na mjesto što se traži od nas po pitanju ibadata, i onda, pri kraju života, okrećemo se – kako kaže hz. Mevlana – prema hambaru, u koji smo skupljali cijeli život ovo što smo radili, očekujemo da vidimo kako je on pun, kad on prazan, ništa nema u njemu! E onda hz. Mevlana kaže: Mora da je neki miš napravio rupu, i cijelo vrijeme vadio to što si ti skupljao! Zamislite – ne dao Allah! –,  radimo, trudimo se, godine prolaze, a recimo čovjek gori u zavisti; i kad mu ispadne prilika, zbog te zavisti će pokazati sljepilo po pitanju Istine, pa će ovako govoriti o Istini, i onda, na kraju vidi – prazan hambar, ništa u njemu nema!

Hakk kaže: „Ako ti ovo izgleda lahko,
onda ti sastavi sličnu suru!

(Vi, koji tako govorite o Kur'ani-kerimu, ako je to sve tako lahko, onda vi sastavite bar jednu suru sličnu Kur'anu!) 

Ovdje upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: Ako vi sumnjate u ono, što Mi objavljujemo robu Svome (tj. Muhammedu, s. a. v. s.), načinite vi jednu suru, sličnu objavljenim njemu. (El-Bekare, 23)

Na drugom mjestu, u suri Hud, 13. ajeti-kerim, kaže se: Donesite deset sura sličnih…, pa onda kasnije: Načinite jednu suru, ako možete.

Pustite džinne, insane, i ljude sposobne i vješte,
neka iznesu jedan ajet ovako ‘lahak’.“

Eto, sve Gospodar spušta postepeno: Donesite deset sureta poput kur'anskih! – Nema odgovora! Donesite jednu suru! Nema odgovora! I onda: Donesite jedan ajet! Nema odgovora! Upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: Reci: „Kad bi se svi ljudi i džinni udružili, da sačine jedan ovakav Kur'an, oni ne bi mogli sačiniti ni sličan njemu, pa makar jedni drugima pomagali!“ (El-Isra, 88)

TUMAČENJE HADISA MUSTAFE, ALEJHISSELAM, U KOJEM ON KAŽE: “KUR'AN IMA SVOJE VANJSKO I UNUTRAŠNJE ZNAČENJE (ZAHIR I BATIN), A UNUTRAŠNJE ZNAČENJE IMA DRUGO SKRIVENO ZNAČENJE I TO IDE DO SEDAM SKRIVENIH ZNAČENJA.“

Znaj da riječi Kur'ana imaju vanjsko značenje,
i da pod vanjskim, leži moćno unutrašnje značenje.
Ispod toga unutrašnjeg značenja leži treće unutrašnje
značenje, u kom se sve pameti gube!

Vidite kako ide sve više i više u dubinu. E sad, kad to povežemo sa onim što smo govorili šta je jezik enanijeta – uzimanje, a šta je jezik aška – davanje, koji predstavlja ovaj naš musafir, da bi prodrli u dubinu, morat ćemo se prihvatit kopanja. Znamo, ako želimo da iskopamo bunar, jasno nam je da je voda tu pod zemljom, jer ne bi ni kopali da tako ne mislimo. Ali, šta toj vodi treba da se pojavi? Treba joj praznina; moraš iskopati rupu, izbaciti sve što je pogano dolje, i da potom voda nađe prostor u koji će se uliti. Ne budeš li to uradio, kako onda da Rijeka aška nađe puta do tvoje nutrine, do tog bunara, koji si trebao iskopati za Vodu života?!

Taj najveći idol (naš ego) mora iz nas napolje! Jer, dok god je prisutan, on će uvijek uzimati! To je njegov jezik. I umjesto da se ovo isprazni za tu Vodu života, mi smo sve puniji i puniji, tako da od ovoga ništa ne može stati u nas.

Četvrto unutrašnje značenje Kur'ana, niko ne može doseći.
Njega zna samo Bog Jedini, Kome ništa slično nije!
O sinak, ti ne gledaj samo vanjsku stranu Kur'ana!
Šejtan je u Ademu vidio samo blato!

Eto koji je rezultat gledanja na vanjštinu! Šejtan je u Ademu vidio samo zemlju, a nije vidio ono: Kad u njega udahnem od Svoga ruha, to mu je ostalo skriveno. Ili, kako na jednom mjestu hz. Mevlana kaže: Vidio je prašinu, a nije vidio konjanika! Znači, svakom ponaosob daje savjet: O sinak, ti ne gledaj samo vanjsku stranu Kur'ana! Šejtan je u Ademu vidio samo blato!

Vanjština Kur'ana je kao čovjekova osoba,
jer njegove crte lica su vidljive, a duša mu je sakrivena.

E sad, osoba nam može izgledati divno, jer se možemo po pitanju vanjštine lijepo ukrasiti, a da to nema nikakve veze sa suštinom, da ti sad prava slika toga u šta gledaš izmakne. A pravi Allahovi robovi su to na raznim primjerima pokazivali. Sjećate se kad se Isa, a. s., obraća učenjacima svog vakta, pa im kaže: Vi ste kao okrečeni nadgrobni spomenici, izvana tako lijepo izgledate, a unutra gnjilež! Ali ovakvi robovi, koji vide stvari onakve kakve jesu, kazuju nam šta je suštinski to što mi vidimo. Sve što vidimo, sve su to znakovi (ajeti), i svaki je tu da nas pozove sebi, ili da kažemo: sa svakog tog ajeta (znaka) Hakk Uzvišeni zove nas Sebi. Hoćemo li biti sada od onih koji će osjetiti privlačnost tog poziva ili – ne dao Bog – biti poput onih za koje ajeti-kerim kaže: Koliko je znakova na nebesima i na Zemlji pored kojih vi prolazite, okrećući glavu. (Jusuf, 105)

Ima jedan lijep primjer kod Imami Gazalije, k. s.,  gdje on govori o jednoj kući koja je opasana zidom. Ti si blizu te kuće i čuješ glas s druge strane, i kod tebe to ne izaziva ništa, ti prolaziš dalje. Kad bi te neko i upitao jesi li šta čuo, ti bi mogao reći jesam, čuo sam neko nešto govori… Međutim, neko će zastati na taj glas, neko će svratiti pozornost, nešto će ga privući da dođe bliže. Sad kad se približi tom zidu i taj glas je intenzivniji, možda će se zadovoljiti s tim i otići dalje. Neko se neće s tim zadovoljiti, nego će se truditi da uđe u avliju, da vidi ko to tamo govori. I kad se ta kapija otvori, uđe unutra. Sad čuje glas mnogo jače, a i vidi kako izgleda avlija, i može se s tim lijepim ružičnjacima, šadrvanima koji su u toj avliji, zadovoljiti i da ostane na tome. Neko drugi će tražiti i da vidi toga koji to govori. Za takve koji to traže –  normalno, pod uslovom da su pokazali istikamet (istrajnost), trudeći se onako kao što su nam rekli velikani, koji su svaki dan bdjeli nad svojim postupcima i vršili obračun sa sobom – njima će se otvoriti i ta vrata da uđu unutra, i vidjet će toga koji govori. E tako, vanjština po vanjština se skida – jedna po jedna perda, a ti si sve bliži i bliži Voljenom, odnosno Hakkovoj blizini.

I završava bejtom:

Čovjek može stotinu godina živjeti sa amidžom i dajdžom,
a da, ni koliko vrh od dlake, ne poznaju njegovog hala.

Znači, fizički ljudi mogu da budu ovako blizu, a da su bīhàber po pitanju stanja (hala) u kome se nalazi dotični. Tako i mi možemo dolaziti svakodnevno u susret sa dobrim Allahovim robovima, a da smo bīhàber, da pojma nemamo o tome.  Jer mi nismo suštinski stvari postavili. Kao maloprije što smo rekli u primjeru: Ne privlači te ta svar. Puno intenzivnije doživljavam ovaj snijeg, i daleko više žrtvujem na putu sticanja snijega, tj. imetka i odbrane svog života, nego cijene koju Allah daje kupujući to od nas, to što se svakako mora istopiti.

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu ea-lem bis-savab!

Ovo nije gatanje po zvijezdama,
niti čvaranje po pijesku, niti je san;
ovo je ,,vahji-hakk” (božansko otkrovenje);
A Allah, dž. š., najbolje zna šta je pravo!

El-Fatiha!

Drugi dio 99. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je h. hafiz Mehmed Karahodžić održao 27. 07. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.