Kako izgleda taj savršeni brak i kako jedno drugom pokazuju ljepotu – Allah je lijep i voli lijepo – a sve s ciljem da uzmemo ibret, kako bi mi trebali da funkciniramo u našim odnosima koje smo uspostavili. Sve je to neka vrsta braka: prvo, ovaj fizički brak između muškarca i žene, a onda dalje – svi ovi odnosi koje uspostavljamo su jedna vrsta braka. Pa, ako budemo jedno drugom ljepotu pokazivali, tj. odgovarali na pravi način – što god nebo baci, ona primi, odgaja – e onda će ona posljedica biti ljepota.
Prilagodio i obradio: Šaban GADŽO
Časopis „Bosna“ u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu u Sarajevu.
”Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 4345–4420/III
Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri…
U PO NOĆI STIŽE ČAROBNI GLAS GOSTU MESDŽIDA
Poslušaj sada priču o tom silnom glasu,
Koji, tog sretnika ni s mjesta nije pomjerio.
(Nimalo ga nije uplašio.)
On reče: „Zašto da se plašim? Ovo je doboš Bajrama.
Neka se doboš plaši, jer udarci njemu stižu.
Ovaj ašik hoće da kaže: Zar ja da se plašim? Ovaj glas koji unosi strah u kosti, kome je upućen? Upućen je onim ljudima koji nemaju ove ljubavi od koje ja izgaram, ove silne čežnje za susretom sa svojim Voljenim. Zato ta kategorija cijelo vrijeme njega upozorava da ne ulazi u taj mesdžid, odnosno da se ne žrtvuje na putu sjedinjenja sa Voljenim. Taj „glas strašni“ za njega je poput udaraca po bubnju, a znamo kad se u bubanj udara da je taj zvuk žestok, ali svima nam je jasno da je bubanj prazan, pa i taj njegov glas doima se nekakvom žestinom, ali je potpuno prazan.
I onda on kaže:
O, vi, prazni doboši, bez srca! Vaš udio
u Bajramu duše nije ništa drugo do li udarci štapom.
Ovo: …vi, prazni doboši bez srca o, vi, ljudi koji nemate srca, tj. koji nemate ljubavi (niste to još otkrili i doživjeli) – koji udio vi imate u Bajramu duše (u slavlju duše) kad se ona vrati svojoj domovini?! Vaš udio u tome nije ništa drugo do li udarci štapom.
Ovdje nas upućuje na jedan ajeti-kerim, esteizubillah: U tome je, zaista, pouka za onoga ko srce ima ili ko sluša, a priseban je. (Kaf, 37)
Evo vidimo iz ovog ajeta da ima ljudi koji nemaju srca, ali u ovome smislu – nije otkrio šta znače ta prsa, šta znači srce u koji Uzvišeni Dželil gleda, srce potpuno očišćeno za Jedinog, a prazno od svega drugog.
Kijamet je Bajram, a nevjernici doboš.
Mi smo veseli, smijemo se kao ruža.“
U bejtu ova riječ bī dīnān, doslovce znači – bez vjerovanja, ali da je mi ne bi pogrešno razumjeli pa kazali – ovo se odnosi na nevjernike… Ne! Ovo hz. Mevlana prvo vjernicima govori, jer Din znači ovo troje: i islam, i iman, i ihsan. Jer, kad je Džibril, a. s., upitao Poslanika, s. a. v. s., o svemu ovome i Poslanik, s. a. v. s., mu odgovorio na ta pitanja, pa kad je Džibril, a. s., otišao onda Poslanik, s. a. v. s., na kraju pita hz. Omera: – Omere, znaš li ko je ovaj čovjek? – Allah i njegov Poslanik najbolje znaju – odgovara hz. Omer. A onda Poslanik, s. a. v. s., kaže: – To je Džibril. Došao je da vas podučim vašem Dinu.
Znači, kad kažemo Din, ne misli se samo na islam, i s te pozicije ako priđemo ovome bejtu, onda bi njegov prijevod bio ovakav: Kijamet je bajram, a oni koji Dina nemaju (koji nisu ovo troje kompletirali) oni su taj doboš. Poslanik je objasnio šta je to ihsan: – Da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On vidi tebe.
Dakle, oni koji nemaju Dina, to su vjernici koji još uvijek zaziru od ove smrti i koji se grčevito drže ovoga svijeta!
Da nam Allah pomogne da budemo od onih koji su se obistinili u Dinu, na način kako je to u ovom hadisu rečeno.
Poslušaj sada, dok ovaj doboš odzvanja,
kako lonac sreće kuha.
Poslušaj kako lonac ovog zaljubljenika (tog gosta) kvrca na vatri aška, kako taj lonac od sreće kuca. Kakvu sreću osjeća na toj vatri? Nama iz vanjske pozicije to izgleda vatra i patnja, a za njega, poput Ibrahima, a. s., ona je hladna i spasonosna, jedan ružičnjak.
Kad je taj pronicljivi čovjek doboš čuo,
rekao je: „Zašto da moje srce strahuje
od bajramskog doboša!“
Zar da imam strah od nečega što najavljuje praznik, istinski praznik – susret sa Voljenim!
Sebi je rekao: „Pazi se, nemoj da ti srce dršće!
Jer, od ovog glasa, umrle su duše strašljivaca bez jekina.
Ovaj glas za posljedicu ima da oni koji su bez ubjeđenja (jekina) umiru. Opet govori o vjernicima koji nemaju jekina (ubjeđenja) i onda, pored toga što priznaju Din (i to, ne dao Bog, ne smijemo negirati), ipak nisu spremni da odu sa ovoga svijeta, jer takve ljude otkriva djelo.
Taj vakat je došao, da kao Hajdar,
kraljevstvo osvojim ili tijelo napustim.“
Ovo je sad taj trenutak da se ponesem kao hz. Alija, i tako kraljevstvo osvojim ili tijelo napustim. Ovo kraljevstvo osvojim, moglo bi da znači da gaziluk, pobjedu zadobijem, ili tijelo napustim, ili umrem na tom putu.
Jedan Naseri od Ehli-Bejta (od loze Poslanikove) krenuo na hadž i prolazeći kroz Bagdad svrati kod hz. Džunejd Bagdadije. Kad je ušao, predstavio se, a onda ga pita hz. Džunejd: – Sejjide (to je titula potomaka Poslanikovih), odakle dolaziš? On kaže: – Dolazim iz Gilana. (To je pokrajina u današnjoj Perziji, ispod Kaspijskog mora.) – Čija si loza, od kog vučeš porijeklo? – pita ga hz. Džunejd – Od hz. Alije – odgovori Sejjid. Onda mu hz. Džunejd kaže: – O Sejjide, tvoj predak (tj. hz. Alija) vodio je dva džihada (dvije borbe): borbu protiv nevjernika i borbu protiv samog sebe. Koju ti borbu vodiš? Sejjid se sav stresao i zaplakao na te riječi Džunejdove, a onda mu je rekao: – O Džunejde, ja sam svoj hadž ovdje obavio, a ti me posavjetuj šta dalje da radim. E onda mu hz. Džunejd kaže: – Srce (prsa), to je hram Božiji, pa gledaj da u njega ne upustiš onoga kome to ne priliči!
Dakle, očisti taj hram za Boga Jedinog.
Vakat je došao i ovom našem ašiku, i on će se obistiniti kao takav, ne plaši se ovih stvari, ovog strašnog glasa:
On skoči i povika: „O gospodine, ja sam spreman,
evo me! Ako si čovjek, dođi!“
Ne bojim se ko stoji iza tog glasa – bujrum, dođi ovamo!
Evo vidimo kako reaguje neko ko nije lađa bez sidra – prošli put smo to imali – nit je stablo bez korijena, pa kad puhnu vjetrovi iskušenja, ode i to stablo, ode i ta lađa, ode Din negdje na granu gore! A ovaj ašik kaže: Hajde, evo me, ako si čovjek – dođi!
I u tom času, prekinu se zbog ovog glasa ta čarolija.
Zlato, raznih vrsta, se prosu na sve strane.
Prosu se toliko zlata, pri čemu se taj sinak uplaši,
da bi se, od zlata, put vratima mogao zakrčiti.
Zbog glasa ovog ašika, prekinu se ta čarolija. Zlato, raznih vrsta prosu se na sve strane pa se ovaj sinak uplaši, da od tolikog zlata neće moći izaći iz tog mesdžida.
Nakon toga ustade taj spremni lav.
Do sehura je zlato van iznosio,
zakopavao ga i opet dolazio do zlata
sa vrećom i velikom torbom.
Blago je odlagao taj, na žrtvovanje života pripravni,
u pogledu koga sljepoća i plašljivost zaostaju i puze.
Razumljivo, ne radi se o ovome materijalnom zlatu, pa će nam to u nastavku dersa hz. Mevlana pojasniti. Radi se o istinskom zlatu, o ma'rifetullahu, istinskoj spoznaji Gospodara. Kad čovjek ovako reaguje (a tako će reagovati onaj ko je istinski ašik, u čijem srcu nema mjesta ni za što drugo osim za Allaha; koji je pripravan da svoj život žrtvuje na putu povratka svome Gospodaru) – takvog ašika onda očekuje ovo prosipanje zlata po njemu, odnosno ma'rifeta (spoznaje). U hadisi-šerifu se spominje kada čovjek 40 jutara sabaha posveti Gospodaru, i ako to posveti na pravi način, četrdeseto jutro sa njegovih usana poteći će izobilna spoznaja. A u pogledu ovoga zlata (o kojem vam govorim) sljepoća i plašljivost zaostaju i puze, tj. oni koji ne mogu da registruju ovo duhovno blago i koji ne mogu da se obistine na ovom putu, jer za njih je blago ovo materijalno zlato, onda je s njima sljepoća i plašljivost, pa zaostaju i puze…
Sad će nam to lijepo pojasniti.
Ovo vanjsko zlato na hater je došlo
u srce svakog slijepca. Udaljeni, obožavaoci zlata.
Sad kaže hz. Mevlana: Dok sam vam ja govorio, ovo zemaljsko zlato došlo je u misao svakom slijepcu, i onda završava: Udaljeni, obožavaoci zlata, tj. o, vi, koji ste na taj način od Boga udaljeni!
Djeca razbijene dijelove činije
zlatom nazivaju i u skute ih stavljaju.
Kad u toj igri spomeneš zlato, pomisao
na te razbijene dijelove, prolazi kroz glavu djece.
Ne, ovo zlato nosi pečat Božiji,
jer ono ne stagnira, nego je trajno.
Zlato koje nosi pečat Božiji, to je ovo zlato koje se po ašiku prosulo. S druge strane, ova matora djeca koja, zbog svoje sljepoće, imaju ovakav pogled na ovo dunjalučko zlato, pa onda vidimo na šta je sve čovjek spreman da uradi radi tog zlata. Zato je Isa, a. s., rekao da su srca ljudi tamo gdje su im blaga. A onda kaže: – Stavite svoja blaga u nebo, pa će vam tamo biti i vaša srca, a to što ste pohranili u nebo, tamo je sigurno, neće biti rastočeno, niti ga lopov može ukrasti.
To je zlato od kojeg je ovosvjetsko zlato sjaj poprimilo,
od kojeg je izvedena njegova krasota, isijavanje i blještavilo.
Na ovosvjetskom zlatu odrazilo se ovo zlato o kojem hz. Mevlana govori, i taj svoj sjaj, vrijednost koju mi ne razumijemo, ono dobiva od ovoga nebeskog zlata – spoznaje Hakka Uzvišenog.
To je zlato, koje srce čini bogatim.
Ono prevazilazi Mjesec u njegovom sjaju.
Taj mesdžid je bio svijeća, a on je bio noćni leptir.
On je sebe, kao što noćni leptir čini, žrtvovao.
(ovaj ašik ovaj gost)
Ovaj mesdžid, ili ovaj svijet, bio je svijeća – vatra, na kojoj je noćni leptir (ašik) sagorio. On je sebe, kao što noćni leptir čini, žrtvovao.
Jedne prilike, leptiri se skupili na jednom mjestu, i vide u daljini svijeću. Najmudriji leptir kaže – ko će nam otić tamo, ko će odletjeti do svijeće, pa nam donijeti haber o njoj? Jedan leptir je odletio, spustio se na prozor, vidio svijeću, vratio se i ispričao im kako izgleda njen plamen. Opet pita ovaj najstariji leptir (razumljivo, misli se na istinske poznavaoce) može li nam neko donijeti još neku bolju definiciju vatre / plamena? Odlazi još jedan leptir, koji je došao tik do vatre, krilima je dohvatio i vratio se pa opisao šta je vidio i doživio. To je puno bolje, kaže najstariji leptir, ali da li bi neko mogao donijeti još dublje značenje? Ode i treći leptir, gleda ga ovaj najstariji, ode, pade na taj plamen i sagori! Onda kaže ovaj najstariji, najmudriji leptir: – On najbolje zna šta je to, ali ne može doći da nam to svoje iskustvo ispriča. Tako je i ovaj ašik, kao ovaj leptir, sebe žrtvovao.
Kroz ove divne primjere, velikani žele da nam približe iskustvo ašika, ali dok to čovjek ne doživi, teško će ovo pojmiti.
Svijeća mu je krila spalila, ali ga izgradila.
Vrlo blagoslovljeno bilo je to njegovo bacanje.
(Bacanje sebe u vatru.)
Nama se čini da je riječ o vatri, ali kad su u pitanju ovi istinski Allahovi robovi, suštinski gledano, to nije vatra. Sad će nam to hz. Mevlana pojasniti.
Taj sretni čovjek bio je poput Musaa,
Koji je ugledao vatru u pravcu onoga stabla.
Kad je rekao svojoj porodici: – Vidio sam vatru. Ili ću vam donijeti glavinju da se ugrijete, ili naći nekoga ko će vas uputiti. I Musa, a. s., vidi vatru, ali kad dođe blizu, vidi da taj grm gori, ali ne sagara! On će naći tu Istinsko Svjetlo, Hadret Hakkov. Ne zaboravimo da mu je Gospodar rekao: – O, Musa, skini svoju obuću, ti se nalaziš u svetoj dolini Tuva.
Da navedemo jedno od tumačenja ovog kur'anskog kazivanja: – Odbaci obadva svijeta, i ovaj i onaj, jer ovdje ne može ništa drugo doći u ovu blizinu, ovdje nema prostora za dvoje, nego za jedno. I Musa, a. s., je tu sigurno bio odvojen od sebe. A to pojašnjava ona priča kad Medžnun dolazi Lejli, kuca na vrata, ona pita ko je, a on kaže Medžnun; ona mu odgovara s druge strane – nema Lejle. On odlazi, prevaspitao se, kad se vraća i kad ona pita ko to kuca, on odgovara – ti Lejla! E kad si ti Lejla – uđi, jer ovamo nema mjesta za dvoje.
Taj sretni čovjek bio je poput Musaa koji je ugledao vatru u pravcu onog stabla.
Kad su se inajeti prema njemu izdašno pokazali,
vatrom ih je smatrao, a ustvari, to je nur bio.
*inājet = Božija blagonaklonost i pažnja
Kad Hakkova čovjeka vidiš, o sinak,
ti pretpostavljaš da je pri njemu vatra bešerska.
(Vatra ljudske prirode, jer sudiš po sebi, a u stvarnosti, to je Allahovo svjetlo.)
Ti od sebe ideš, a to je u tebi.
Vatra i trnje ništavnog mišljenja na toj su strani.
Ta vatra bešerska je u tebi, po njoj ti sudiš; to dolazi od tvojih uobraženih misli, ti sudiš po sebi.
Može se desiti da priđeš jednom ovakvom Allahovom robu, i sve ono što će ti kazati, izgledat će ti kao vatra, a to je suštinsko svjetlo. Ti dolaziš do takvog zaključka svojom nepotpunom pameću, i to trnje i vatra dolaze od tvog uobraženog mišljenja. Ta „vatra“ treba da taj tvoj privid, tu uobrazilju, taj tvoj enanijet sagori, pa ako uspostaviš na pravilan način vezu sa takvom osobom, bit ćeš oslobođen, afirmisat ćeš se kao istinski Allahov rob.
On je Musaovo stablo i pun sjaja.
Svjetlom ga nazovi, a ne vatrom, i priđi mu!
Vidite kako nas uči: Ako dođeš u kontakt sa takvim robovima, prvo – ne mjeri ga po sebi, daleko je on od tebe; on nebo premjerava, a ti si u blatu ovoga svijeta, i sve ono što ti kaže, prihvati to slatko. Svjetlom ga nazovi, a ne vatrom, i priđi mu!
U četvrtom svesku Mesnevije, hz. Mevlana na jednom mjestu (za Božije ljude) kaže: Oni bātinen (skriveno, tajno, ono što mi ne možemo da vidimo) sjede u sred vrta (u sred Dženneta), a zahiren – vanjštinom svojom, oni potiču ljude. Taj vrt ide sa njima gdje god oni idu, ali ga svijet ne vidi! Taj vrt stalno govori – uberi plod od mene, napij se ove vode, jer ta voda je Voda Života, ona se nalazi u tminama! U tmini tijela njegova je voda života – priđi, napij se te vode!
Nije li se odvikavanje od ovoga svijeta doimalo kao vatra?
Hodočasnici odoše, a to sȁmo bilo je svjetlo.
Nije li se odvikavanje od ovoga svijeta doimalo kao vatra? Zašto? Jer, uljepšano je da čovjek voli i bogatstvo, i zlato, i konje – sve je to u ajeti-kerimu lijepo navedeno za čim haje ljudska duša… I odvići se od toga, odvojiti se od toga, odvajanje od tih ljepota, to ti dođe kao vatra. Ali, upamti dobro – to je zujjine, ono što je uljepšano; nije rečeno ni da nije lijepo, ali je uljepšano. Hodočasni odoše, a to sȁmo bilo je svjetlo – upravo to tvoje odvikavanje od svega toga je suštinsko svjetlo; ako si izdržao, vidio si da je to tako bilo, onda si sve dobio.
Dakle, znaj da svijeća Dina sve više sja.
To nije kao obična svijeća.
Evo opet termin Din (iman, islam, ihsan), i ta svijeća Dina nije ova vatrena svijeća – njeno svjetlo se ne gasi i ona sve više i više sja.
A obična svijeća:
Ova se svjetlom doima, a prži prijatelja.
A ta je formom vatra, a ruža posjetiocima.
Na prvi pogled i ova istinska svijeća, formom izgleda kao vatra, a u stvarnosti, to je ruža, dok se ova obična svijeća doima svjetlom, a ustvari – prži prijatelja.
Ova je kao graditelj, ali spaljuje,
a ta, u času sjedinjenja, srce obasjava.
(Ova obična svijeća, izgleda kao graditelj, ali ona prži, dok ova druga, u času sjedinjenja, srce obasjava.)
Čisto svjetlo, plamenog izgleda, odgovara
prisutnima, a onima koji su daleko, to je kao vatra.
Čisto svjetlo, plamenog izgleda, ovo hakikaten (suštinsko) svjetlo, odgovara prisutnima, onima koji su u Hakkovom hadretu, koji su povezani s Bogom Uzvišenim, a onima koji su daleko (daleko od Boga) njima je to kao vatra.
SUSRET ONOG ZALJUBLJENIKA SA SADRI DŽIHANOM
Vidite kako se nakon izvjesnog vakta vraća na započetu priču o onom vekilu Sadri Džihana, koji je utekao od njega, ali onda, goreći u vatri ljubavi, odlučuje da se vrati. Svi ga upozoravaju da to ne radi, jer će te – kazuju mu – Sadri Džihan sa životom rastaviti. Ali njegova ljubav je toliko jaka, da on ne haje za smrt, i vraća se njemu. Pogledajte šta nam je sve hz. Mevlana u prekidu ove hikaje kazao! Mogli bi u par riječi to iznijeti: kazao nam je šta je istinski ašk, šta znači to otkriti u sebi, tu ljubav koja za sobom povlači spremnost da dadneš ono što je najvrjednije – svoj život, da bi se susreo sa Hakkom; i na tom putu ništa te ne može prevariti, ma kako izgledali bučni ovi glasovi okolo, nek znaš – to je obični bubanj – žestoko se doima kao zvuk, a prazan je iznutra.
Taj Buharlija, također, sam se na svijeću bacio.
Usljed njegove ljubavi, ta tegoba mu je lahka postala
Tegoba svijesti o smrti lahka je postala, jer mu je ljubav bila toliko jaka. Ljubav mu je smrt učinila lahkom! Njegova ljubav bila je jača od smrti.
Njegov gorući uzdah putem neba se izvio.
U srce Sadri Džihana naklonost se uselila.
Hoće da nam kaže da stvar ne može biti jednosmjerna; čim se ovamo kod njega pojavio ovakav uzdah za povratkom, i kod Sadri Džihana dešava se reakcija na to.
Razgovarajući sam sa sobom u sehur reče:
„O Jedini, kakav li je hal tog našeg lutalice?
Kaže Sadri Džihan – kakav li je to hal, jer ovaj ah je dohvatio i njega pa se pita kakav li je hal, kakvo li je stanje tog našeg lutalice, koji je pobjegao od nas? Razumljivo, hz. Mevlana nas upućuje na Gospodara, jer Gospodar nam je lijepo rekao: Sjetite se vi Mene, da bih se Ja vas sjetio! (v. El-Bekara,152) I vidite kako se odmah uspostavlja ta veza: želiš li vezu, blizinu Hakkovu, sjeti Ga se, i On je odmah tu.
On je jedan grijeh počinio, i Mi smo to vidjeli.
Ali Naš rahmet nije dobro upoznao.
(Nije upoznao, da Allahova milost nadilazi Njegovu srdžbu.)
Srce griješnika od Nas postaje uplašeno,
ali stotinu nada ima u njegovom strahu!
U tom strahu je stotinu nada! Zato, ma šta bilo, ma koliko čovjek daleko zalutao (Neuzubillah! Nije ovo promovisanje grijeha!) ne smije izgubiti nadu u Božiju milost! Jer, ako se to desi, onda je tu već boja kufra prisutna. A u ajeti-kerimu se kaže: O sinovi moji, idite i tražite Jusufa i njegovog brata, i ne gubite nadu u Allahovu milost; samo kjafiri gube nadu u Allahovu milost. (Jusuf, 87)
Znači, nikada ne izgubiti nadu u Allahovu milost! Ne dao Bog! Pa i u grijesima: iz neznanja čovjek nešto učinio, nije znao, ko zna iz kakvih sve okolnosti, i dohvatio je dno dna, neka se opet sjeti ajeti-kerima:
Reci: „O Moji robovi koji ste israf učinili prema sebi (koji ste prešli sve mjere dozvoljenog), ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sve grijehe oprostiti. (Razumljivo, ako Mu se povrati istinskom teobom). Zaista je On Onaj Koji mnogo prašta i Koji je mnogo milostiv.“ (Ez-Zumer, 53)
Ja plašim bezstidnu lutalicu,
a tog uplašenog, zašto bih plašio?
Kako da plašim onoga u čijem je strahu stotinu nada u Mene?! Ali bestidnu lutalicu plašim, i on će kao takav, postati plijen šejtana, a šejtan je onaj koji nas plaši. Vidjeli smo prošli put koje sve strahove ubacuje u ljudska srca, od fukaraluka pa dalje do raznih vesvesa…
Vatra se loži ispod studenog lonca,
a ne pod onaj lonac, koji je već provrio.
Kakvi divni primjeri!
Sigurne, Ja plašim znanjem.
Uplašenim, strah odnosim blagošću.
Ovdje nas upućuje na hadisi-kudsij. Allah Uzvišeni je rekao: Tako mi Moje Svemoći i Moga Veličanstva, Ja neću objediniti kod Moga roba dvije sigurnosti, niti dva straha! Ako je on (taj rob) siguran od Mene na dunjaluku, strah ću mu utjerati na Danu okupljanja Mojih robova preda Mnom! Ako se on Mene boji na ovom svijetu, Ja ću ga sigurnim učiniti na Danu skupa, kad svi Moji robovi budu pred Mene dovedeni.
Dakle, ako je on siguran od Božije kazne, pa sebi dopušta da radi šta god hoće, e onda će na Danu obračuna, na Danu skupa, biti prestravljen.
Ja zakrpu ušivam. Zakrpu na njeno mjesto stavljam.
Svakom piće dajem, onoliko koliko mu pripada.
(Jer Allah nikome zuluma ne čini i daje svakom baš ono što mu treba.)
Slijede nasihati hz. Mevlane:
Tajna čovjeka je kao korijen stabla.
Odatle, njegovo lišće raste iz tvrdog drveta.
Jer mu je u korijenu tajna. E sad, ono što će se pojaviti kao ukras tog drveta, odatle ide, iz tvrdog drveta.
U skladu s tim korijenom raste lišće.
To je tako, u pogledu stabla, duše i pameti.
U skladu s tim korijenom i lišće biva takvo.
Put neba izvijaju se krila iz drveća odanosti.
Korijeni čvrsti, a grane u nebu.
Upućuje nas na ajeti-kerim, esteizubillah: Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: asluhā sābitun, ve fer ‘uhā fis-semā-i – korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu. (Ibrahim, 24)
Pa kad su, iz ljubavi, narasla krila prema nebu,
kako neće narasti u srcu Sadri Džihana?
Kad su u ove osobe, koja je otišla od Sadri Džihana, iz ljubavi porasla krila prema nebu, kako neće narasti u srcu Sadri Džihana? Evo vidimo šta je to uzvišeno stremljenje i okretanje svome izvoru. Dakle, ako moje i tvoje stremljenje bude Hakk Uzvišeni, kako nas onda neće On blagonaklono pogledati! Jer je to stremljenje zov Gospodaru, da se odazove na naše dove, na naše istigfare i sve potrebe.
Talas oprosta grijeha podigao se u njegovom srcu.
Jer, od srca ka srcu ima prozor.
(Vidite na kojem nivou se uspostavlja veza.)
I zasigurno, od srca ka srcu ima prozor
i nisu odvojena ni daleko, kao što bivaju dva tijela.
Dva tijela mogu biti, jedno na istoku a jedno na zapadu, ali ako je otvoren ovaj prozor od srca do srca, onda nema tog razmaka.
Ne bivaju spojene glinene posude dva čiraka,
ali njihova svjetlost se miješa u ispoljavanju.
Kad bi dvije glinene lampe jednu do druge stavili, neće doći do spajanja gline, ali će se izmiješati onaj plamen, ona svjetlost koju ispoljavaju, jer je ona, suštinski, istog kvaliteta.
Ni jedan zaljubljenik ne teži za sastankom s voljenim,
da njegov voljeni ne žudi za sastankom s njim.
Ali, ljubav zaljubljenih čini tijelo mršavim,
a ljubav voljenih, čini ga prijatnim i krupnim.
Čovjek koji je zaljubljen u toj ljubavi ne haje za hranom, i onda vidimo tijelo mršavim; a ljubav voljenih, ono sad s druge strane, što kao odgovor dolazi na tu njegovu ljubav, čini ga prijatnim i krupnim, to jest – ispunjava ga potpuno.
Kad u jednom srcu iskoči iskra ljubavi prema dostu,
znaj da se i onom drugom srcu pojavi iskra ljubavi.
Jedan čovjek je rekao hz. Aliji: – O, Ali! Ja te volim! A on kaže: – Nije istina to što govoriš! Čovjek ga pita: – Kako to znaš? A hz. Alija, r. a., mu kaže: – Pa ja ne osjetim kod sebe ljubav prema tebi, a moje srce je kriterij!
Kad se u tvom srcu, udvostruči ljubav prema Hakku,
Onda, bez sumnje, postoji i Allahova ljubav prema tebi.
Upućuje nas na hadisi-šerif: Ko želi da zna kakav je njegov položaj kod Allaha Uzvišenog, neka pogleda kakav je položaj Allaha Uzvišenog kod njega (koliko on drži do Allaha), jer Allah, dž. š., spušta se (u srce) Svoga roba, koliko se taj rob sobom uzdiže prema Njemu.
Kako je ovo lijepo rečeno: Allah Uzvišeni, spušta se u srce Svoga roba, koliko se taj rob uzdiže prema Njemu.
Nikada zvuk pljeska ne može nastati
od jedne ruke, bez druge.
Vidite koliko posvećuje pažnju da nam pojasni kako ne može ništa biti jednosmjerno; ako se zaista s jedne strane pojavila istinska ljubav, s druge strane odmah dolazi odgovor.
Žedni uzdiše: „O, vodo prijatna!“
Voda, također, vapi: „Gdje je taj što želi da pije vodu?“
Dakle, oboje su vezani jedno za drugo.
Ako nam dođe pomisao: koliko sam puta tražio, a nisam dobio nikakvog odgovora… Sjetimo se iz minulih dersova, kad onaj čovjek doziva, obraća se Allahu i zikr čini: – Allah! Allah! Allah! Šejtan je na kušnju stavio njegov iman, pa mu vesvesu došaptava: – Dokle ćeš govoriti Allah, Allah! Gdje je odgovor na to?! Jesi li ijednom čuo lebbejke / odazivam ti se, robe?! Ovim je već poljuljao tu osobu. Ali pošto je bio iskren Allahov rob, Uzvišeni mu daje da u snu vidi Hidra, a. s., koji mu odgovara: – Na to svako tvoje Allah, bilo je lebbejke / odazivam ti se! Jer ta mogućnost tvoja da Ga zovneš, ona za sobom povlači ovaj odgovor.
E sad, možemo biti zbunjeni time šta mi sve možemo očekivati, tj. kako bi to trebalo da izgleda. Na taj način nećemo razumjeti suštinu, pa možemo profuliti, ne dao Bog.
Usljed privlačnosti Vode, ova žeđ je u našim dušama.
Mi njoj pripadamo, a i Ona nama.
Hakkova mudrost u kadau i kaderu,
učinila nas je uzajamnim ašicima.
*kada i kader = određenje i izvršenje tog određenja
Svi dijelovi svijeta, prema toj predhodnoj odluci,
su upareni i ašici prema svome paru.
(…prema toj predhodnoj odluci, tj. prema Božijoj odluci.)
U ajetu se kaže: Vas smo, kao parove stvorili. (Amme, 8) Allah je sve u paru stvorio, samo On nema para.
Dakle, sve je u braku, u jednoj savršenoj vezi, i svaki ovaj dio traži onaj drugi svoj, koji mu pripada.
Svaki djelić ovoga svijeta traži svoga para,
baš kao ćilibar i slamčica.
(Privlače jedno drugo, čeznu jedno za drugim.)
Nebo govori zemlji: „Merhaba!“ / „Široko ti bilo!“
„Ja sam tebi, kao željezo magnetu.“
Prema pameti, nebo je muž, a zemlja žena.
Šta god nebo baci, ona prima i odgaja.
Kad u zemlji nestane topline, nebo je šalje.
Kad u njoj nestane svježine i vlage, nebo je daje.
Kako izgleda taj savršeni brak i kako jedno drugom pokazuju ljepotu – Allah je lijep i voli lijepo – a sve s ciljem da uzmemo ibret, kako bi mi trebali da funkciniramo u našim odnosima koje smo uspostavili. Sve je to neka vrsta braka: prvo, ovaj fizički brak između muškarca i žene, a onda dalje – svi ovi odnosi koje uspostavljamo su jedna vrsta braka. Pa, ako budemo jedno drugom ljepotu pokazivali, tj. odgovarali na pravi način – što god nebo baci, ona primi, odgaja – e onda će ona posljedica biti ljepota.
Dakle: Kad u zemlji nestane topline, nebo je šalje. Kad u njoj nestane svježine i vlage, nebo je daje.
Zemaljski burdž prašinu zemlje podupire.
Vodeni burdž zemlji daje vlagu.
*burdž = kuća zodijaka, sazviježđe, astrološki znak
Hz. Mevlana hoće da nam kaže kako je bilo rasprostranjeno jedno znanje o nebeskim tijelima, i kako su ljudi pokušavali da odgonetnu (na pravi način) ove znakove koji nas okružuju i kako se ta veza uspostavlja. I sad ako jedna potreba fali, odmah vidimo kako nebo to šalje: ako je zemlji nešto usfalilo, nebo joj šalje upravo ono što joj treba. Pa, zemaljski burdž prašinu zemlje podupire, sad u tim kazivanjima da i ovo čujemo: taj zemaljski zodijak, to je bik, blizanci i jarac – temperament toga je hladna suhoća. Vodeni burdž, zemlji daje vlagu – to je rak, škorpija i riba – daje hladnu vlažnost; temperament toga je hladna vlažnost.
Zračni burdž oblake k njoj nanosi,
da bi nepodnošljiva isparenja uklonio.
A tu spada djevica, vaga, vodolija – vrela vlažnost, temperament.
Sunčana vrelina je od burdža vatre, koji
poput tave, od vatre, crvenilom isijava s lica i naličja.
Tu pripadaju lav i strijelac, a temperament – suha vrelina. Vidite kako su ti ljudi pokušavali da shvate uticaje tih znakova. A ovdje nam to hz. Mevlana navodi da nam pojasni taj odnos neba i zemlje, i kako se to nadopunjuje jedno s drugim. Ako treba svježina, vlaga, toplina i sl. – sve je tu, u tom savršenom odnosu ništa ne manjka. Možemo se zapitati, a šta su ove elementarne nepogode? Vidimo i u ajeti-kerimu se kaže: Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se fesad (nered) i na kopnu i na moru, da im On dā da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili. (Er-Rum, 41) Samo čovjek unosi nered u sve to!
I hz. Mevlana ovdje ne govori o astrologiji, niti da horoskop čitamo, nego hoće samo da nam ukaže na jednu nauku koja je bila prisutna i prije, a evo i danas, a kako će je ko koristiti, to je drugo. Jer, hz. Mevlana kaže za svoju Mesneviju: Ovo nije gatanje po zvijezdama… Da pogrešno ne razumimo ovo spominjanje nebeskih tijela… Hazreti Mevlana hoće da nam kaže šta je ta veza, kako izgleda. Evo, nauka je danas otkrila mnogo toga, a već od prije znamo kako jedno nebesko tijelo djeluje, recimo na mora; kako Mjesec djeluje na plimu i oseku… Toliko udaljeno nebesko tijelo, a itekakve sve ima veze sa zemljom!
Nebo se vrtoglavo okreće u Vremenu,
Kao muškarci koji se kreću u potrazi za dobiti, radi žena.
Kao što vidimo na ovom našem nivou, tako se nebo kreće vrtoglavo radi Zemlje.
I ova Zemlja dužnosti domaćice obavlja.
Ona njeguje djecu pri rađanju i dojenju.
Onda, znaj, da su Zemlja i nebo razboritošću obdareni,
jer posao razboritih obavljaju.
Oni to savršeno rade, a čovjek, koji je kruna stvaranja, odabran posebnim odlikama, vidimo kako on nosi te stvari.
Ako ovo dvoje dragih nemaju zadovoljstva u zajedničkom radu,
zašto onda dolaze skupa kao parovi?!
Bez Zemlje, kako bi ruža i jorgovan uzrasli?
Pa, šta bi raslo iz nebeske vode i njegove toplote?
(Neodvojivo je jedno od drugog.)
Naklonost, u žensku prema mušku, ima za cilj,
da oni usavrše i upotpune djela jedni drugima.
Razmislimo dobro o ovome svemu. Vidite ovaj bejt: Naklonost, u žensku prema mušku, ima za cilj, da oni usavrše i upotpune djela jedni drugima – i ako ne možemo da iznesemo brak do kraja, razmislimo šta nam hz. Mevlana govori i otkrićemo koji je ključni problem. A šta je to, koji je to ključni problem? Brak je zajednica u kojoj bi trebali da rastemo kao „MI“, a ne kao „JA“ – e tu nastaje problem. Dobro razmislite o ovome, a recite i drugima nek vode računa o svom braku, pa će shvatiti zašto šejtan najviše voli one koji uspiju da razvrgnu brak, one koji uspiju da razbiju prijateljstvo koje je sklopljeno na finim osnovama! Zašto su mu to najdraži njegovi vojnici? Allahu e'alem, rijetki su ti koji su uopće osjetili šta je to što Allah spušta u toj zajednici! Jer je rečeno, da je to ustanova najdraža Allahu: – Najdraža ustanova Allahu je brak! Ali ne zaboravite, ne možemo tu rasti kao „JA“ – bilo koja strana da natura sebe – nego kao „MI“, i onda dolazi taj vrhunac, kad je čovjek oslobođen svog ega. A onda, sve to što mi kasnije tražimo, to je samo taj trenutak koji ne razumijemo, kojeg nismo bili svjesni i koji smo izgubili. O čemu se radi? Bili smo oslobođeni od najveće opsjene – od samih sebe, od ovoga enanijeta, a onda zaboravimo taj trenutak blaženstva i odjednom želimo da nam se svi pokore, i zato ne možemo da okusimo ljepotu tog susreta. U ajetu je rečeno da u tu zajednicu Allah spušta ljubav, i mi mislimo da je ovo ljubav što smo mi simpatisali jedno drugo, zaljubili se – to nije nikakva ljubav, mi joj nismo dali prostora da se ona pojavi!
Pogledajte dobro šta nam ovi bejtovi govore, i ako smo zaista pošteni, ako želimo da to otkrijemo, onda moramo drukčije urediti svoj život. Vidite, Fatiha – u njoj je cijeli Kur'ani-kerim! Svi je učimo pojedinačno, a u množini govoriš: Uputi nas na pravi put! Samo od Tebe pomoć tražimo! U množini. Rastemo, kao „MI“, a ne kao „JA“. Ako počnemo rasti kao „JA“, onda imamo rat na svim nivoima! I rekao bi čovjek, vrlo jednostavno za razumjeti, a gdje je onda problem? Eto, sad bi samo trebalo da počnemo ovo živjeti… Čovjek se razvede, i sad konta, misli riješio je problem, a ustvari – on ne zna šta ga privlači! Taj trenutak jedan koji je imao, vrhunac tog susreta, koji ga je oslobodio od njega samog, kojeg on nije svjestan i, razvrgne brak! A onda očekuje da će na drugom mjestu naći nešto bolje, što nije ovamo našao. Ništa od toga! Opet na isti način ograničen, i prilazi tome na isti način, i ispada iz toga svega! Zato, nemojmo dozvoliti da budemo prevareni na ovaj način.
Hakk je naklonost položio u muškarca i ženu,
da bi svijet opstao putem ovog jedinstva.
Bog je također položio naklonost svakog dijela
za drugim, jer iz tog jedinstva nastaje novi naraštaj.
Noć je tako s danom u međusobnom zagrljaju.
Nȁoko su različiti ali stvarno se podudaraju.
Dan i noć su, po vanjštini, dvije suprotnosti i dušmani,
ali oboje jednu istinu pletu,
(Jednom istinom zaokupljeni.)
želeći jedno drugo kao rodbina,
radi upotpunjenja svojih poslova i dužnosti.
Zato što bez noći, priroda čovjeka ne bi dobila
zaradu. Dakle, šta bi dani trošili? (4420/III)
(Noć daje energiju, koja se danju troši.)
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu ea-lem bis-savab!
Ovo nije gatanje po zvijezdama,
niti čvaranje po pijesku, niti je san;
ovo je ,,vahji-hakk” (božansko otkrovenje);
A Allah, dž. š., najbolje zna šta je pravo!
El-Fatiha!
102. ders iz trećeg sveska Mesnevije, koji je h. hafiz Mehmed Karahodžić održao 17. 08. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
