Trebali bi svi da se zamislimo i da se pošteno preispitamo kakvi smo to mi, kakav je naš život i naš namaz, i prema kojem se to dućanu naše oči okreću čim ih otvorimo!? Jer ovaj dućan može da bude mjesto gdje se zarađuje novac, ali i dućan gdje se zadobiva vlast, moć, ugled i čast… Milioni ljudi ide u džamije, klanjamo mi, a nekako sve izgleda izvrnuto! U ajeti-kerimu se kaže da namaz odvraća od fahiše (razvrata) i od ružnih stvari, a mi, recimo, upadamo u ove stvari! Znači, nema namaza, nema suštinskog namaza, a ima samo ovaj zahiren, formalni namaz! Ovo nas opet vraća nama samima, da se preispitamo, pa kad vidimo svoj hal, da u dovi zamolimo: – Ja Rabbi, pomozi! 

Prilagodio i obradio: Šaban GADŽO

Časopis „Bosna“ u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu u Sarajevu.

”Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 4519–4560/III

Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri…

Vidjeli smo u prošlom dersu da nam hz. Mevlana kazuje o ugovoru na Hudejbiji, naoko poražavajući za muslimane, a suštinski u tome je bila skrivena pobjeda. Stanje koje nose dobri Allahovi robovi i stanje običog svijeta, toliko se razlikuju poput razlike između neba i Zemlje. To nam je hz. Mevlana pokazao na primjeru onih zarobljenika, nakon poraza na Bedru. Oni razgovaraju između sebe o porazu i pobjedi, a sad će taj razgovor hz. Mevlana dalje razviti. Oni govore: I mi smo znali pobijediti, dani sreće su i nas pohodili. Ali taj poraz na njegovoj strani, nije nikako ličio na poraz! Premda je on bio poražen, njegov poraz nije bio kao naš, tako ružan i ponižavajući. Mi smo poniženi, a njemu je njegova dobra sreća, u porazu, dala stotinu skrivenih radosti pod ruku.

Pa nam je u posljednja dva bejta prošli put kazao:

Ovaj njihov slom, o ugledniče,
nema nikave sličnosti sa našim slomom.
Tako, oni se raduju u poniženju i stradanju,
kao što mi to činimo u časovima sreće i počasti.

Dva potpuno drugačija pristupa istoj stvari! Zato imajmo na umu ajeti-kerim u kojem se kaže da mi nešto držimo mrskim, a ono dobro po nas, ili nešto volimo, a ono loše po nas. (v. El-Bekara, 216) A oni, kojima je otvoren basiret (srčani vid), oni vide stvari onakve kakve jesu i onda, u ovom naizgled porazu-udarcu, oni vide da je to put uspinjanja, imaju sabura da to iznesu i da nam ovako, kroz vijekove, ostaju orijentir na putu našeg obistinjenja kao istinskih Božijih robova.

Dalje nam hz. Mevlana kaže:

Poputbina bez poputbine sav je njegov léno.
Siromaštvo i poniznost su njegov ponos i njegova veličina.

*léno = feud / posjed jednog pejgambera ili Allahova prijatelja

Evo opet nešto na što obični svijet ne bi nikada pristao, samo zbog nerazumijevanja. Iz naše pozicije ova poputbina bez poputbine znači da ovi Allahovi robovi nemaju ništa, međutim baš je to njihov sav léno, jer to siromaštvo, to je njihova čast i ugled. Kako je Poslanik, s. a. v. s., rekao: „Siromaštvo je moj ponos.“ Siromaštvo i poniznost su njegov ponos i njegova veličina.

Uz ovaj bejt dobro razmislimo koja se opasnost krije u tome kad kažemo da mi nešto posjedujemo. Ovdje nije riječ o izostanku životnih potrepština; može čovjek da bude bogat – nije u tome problem – ali ako bogatstvo upravlja tobom, onda je to problem, onda te ono porobi i učini svojim robom. A tada, premda čovjek i upražnjava Din, suštinski je idolopoklonik; onda će na oltaru ovoga zlata biti spreman da žrtvuje svoju vjeru, ako to situacija bude zahtijevala. Zato, preispitajmo se kad kažemo za nešto – to je moje. Jer ovaj fukaraluk o kojem Poslanik, a. s., govori, treba shvatiti u smislu potpune svijesti da nama ništa ne pripada – sve smo dobili od Gospodara, i On to može uzeti kad god hoće, jer Njemu i pripada. Znači, budnom sviješću vratiti to Onome kome pripada i On će ti sve to dati! Zato su Allahovi prijatelji u tom siromaštvu pravi carevi. Na drugoj strani vidimo jedan svijet koji se guši u bogatstvu, a suštinski – možemo to vidjeti, ako bolje pogledamo – to su prave fukare! I nije samo u pitanju prisvajanje novca… Karun je imao bogatstvo, i on kaže: – Ovo je meni dato na osnovu moga znanja! Vidite ovo: moje znanje… Ono čemu je bio podučen, on pripisuje sebi! I šta se desilo? Zemlja ga je progutala! (I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći. (El-Kasas, 81) Kazna koja ga je pogodila, pogodit će svaku osobu koja ovako prisvaja ono što im je Allah dao, jer zlato – to je obična zemlja, koja proguta svog sahibiju, onog ko ovako postavi stvari. Ako želimo da se obistinimo kao istinski Božiji robovi – a to moramo, jer je to cilj stvaranja (Nisam stvorio ljude i džine, osim da Mi robuju. – Ez-Zarijat, 56), onda trebamo znati da rob ništa ne posjeduje. Vrati to Gospodaru, i nećeš imati problema. Pa ako ti se i oduzme, to za tebe neće biti gubitak, već otkriće jednog istinskog bogatstva u tebi, koje je čast i ponos Allahovih prijatelja.

I dalje oni zarobljenici između sebe razgovaraju, pa:

Jedan reče: „Ako je takav taj naš protivnik,
zašto se onda nasmijao, videći nas vezane?

Sjećate se kad oni između sebe govore pa kažu: Za njega se kazuje da je milost svjetovima, a on jednoj cijeloj skupini (nama) presijeca grlo! Ako je takav taj naš protivnik (Muhammed, s. a. v. s.) – pita jedan od njih – zašto se onda nasmijao, videći nas vezane? Oni su vidjeli njegov smiješak i sad sude po sebi, i u taj svoj okvir stavljaju Poslanika. Pazite, to mi svi radimo! Sve u svoj okvir stavljamo, ma koliko on bio prostran i čime sve uslovljen! S kojom onda sigurnošću možemo reći za nešto što gledamo da je ta stvar baš takva kako je mi vidimo?! A vidjećete kuda je ovakvo razmišljanje odvelo ovu skupinu zarobljenika.

Ako se on već promijenio i njegova radost
ne leži u ovom zatvoru i njegovoj slobodi,
zašto se onda radovao u podjarmljivanju dušmana?
Zašto je od ove pobjede i trijumfa uznositost ispoljio?

– Nije li njegova radost u našem ropstvu, dok je on slobodan?! Ako nije ovako kako mi mislimo, da se on smije zbog trijumfa nad nama, zašto je sad ispoljio uznositost?! – pitaju se zarobljenici.

Njegova duša se obradovala, jer je nad lavovima
lahko pobijedio i gornju ruku (premoć) zadobio.

(Tj. nad lavovima kao što smo mi. Vidite kako o sebi imaju visoko mišljenje.)

Zato znamo da on nije slobodan, i da je samo
radi ovog svijeta sretan i veseo u svom srcu.

Evo kako čovjek, porobljen od dunjaluka, zaključuje! A to je argument jednog slijepca, koji po sebi sudi o onome drugom. Otuda ova kriva slika o Poslaniku, s. a. v. s., kad kažu da je i on radi ovog svijeta sretan i veseo u svom srcu. Hoće da kažu: – Pa i on je poput nas, ni on nema zadovoljstva ni sreće ni u čem drugom osim u ovom svijetu!

Inače, zašto bi se smijao? Jer ljudi onoga svijeta su,
i prema hrđavim i prema dobrim, saosjećajni i ljubazni.“

Hazreti Mevlana u usta ovih zarobljenika koji razgovaraju, stavlja ove riječi: Jer ljudi onoga svijeta su, i prema hrđavim i prema dobrim saosjećajni i ljubazni. To je karakteristika ovih ahiretskih ljudi, što običan svijet može itekako da začudi, pa se pitaju: kako mogu imati tu širinu?!

Jednom je Džibrili-Emin, a. s., došao u suretu čovjeka Ibrahimu, a. s., pa mu kaže: – Vidim, ti jednako daješ i prijateljima i neprijateljima?! – čudi ga to i traži odgovor. Ibrahim, a. s., mu odgovara: – Tu velikodušnost sam naučio od svoga Gospodara, jer sam vidio da On nikoga ne izostavlja. Onda ga je Allah, dž. š., uzeo za Svoga prijatelja – Halila, kao što se u Kur'ani-kerimu kazuje: Vettehazellahu ibrahime halila. (En-Nisa, 125)

Dakle, takvi su ti ljudi, i jedne i druge primaju. Pogledajmo i u Kur'ani-kerimu, gdje je uputa svim ljudima, kako počinje ajeti-kerim: O ljudi, Mi vas stvaramo od jednog čovjeka i jedne žene i dijelimo vas na narode i plemena da biste se upoznali. Kod Allaha je najplemenitiji onaj koji je najbogobojazniji (koji Ga se najviše boji); Allah, zaista, sve zna i o svemu je obaviješten. (El-Hudžurat, 13)

E sad, kad imamo jedno nerazumijevanje i međusobnu netrpeljivost – po bilo kojem osnovu – a podijeljeni smo, onda vidimo kako to izgleda… I sami muslimani međusobno su podijeljeni, a i svo čovječanstvo! Ako od starta napadneš tu razliku koju vidiš preko puta sebe, kako možeš da se obistiniš po ovom ajeti-kerimu: …da se upoznate…?! Nemoguće je onda to ostvariti. Jer, ako ja od starta slijedim sud koji imam o drugom (recimo, ne misli kao ja, ne pripada mojoj školi, ne pripada mojoj religiji i sl.) – ja ga odmah osuđujem! Kako može doći do ovoga: li te'arefu – da biste se upoznali?

Ovi veliki Allahovi robovi (ljudi duhovnosti), svojim primjerom pokazuju nama kakvi bi mi trebali biti: suosjećajni i ljubazni, i prema jednima i prema drugima.

Na ovaj način gunđali su, međusobno, tihim
glasom, ti zarobljenici, raspravljajući o tom pitanju.
Uz to su govorili: „Samo da nas čuvar ne čuje, i zaskoči,
pa naš govor prenese na uho tom duhovnom caru.“

Oni između sebe šapuću, bojeći se da ih ne čuje onaj koji ih vodi u lancima, pa da to ne bi rekao Poslaniku. Čim su izgovorene ove riječi, hz. Mevlana hoće odmah da nam pojasni jednu vrlo značajnu stvar, pa uvodi novo poglavlje.

PEJGAMBER, ALEJHISSELAM, BIO JE SVJESTAN NJIHOVA PRIGOVORA NJEGOVOM VESELJU

Ne treba njemu niko došaptavati šta to vi pričate, ima drugi put kojim je Poslanik, s. a. v. s., obaviješten, a i bliski Božiji robovi.

Premda čuvar nije čuo taj govor,
on je dospio u uho koje je bilo „min ledun“.

To je uho pripremljeno da dobiva znanje min ledun – to je ledunijetsko znanje, direktno znanje od Gospodara: Min ledun hakimin habir – Od Mudrog i Sveznajućeg! (Hud,1)

Miris Jusufove košulje nije registrovao
taj čuvar, a Jakub ga je privukao.

Kakav divan primjer! Onaj kome je zapao udio da Jusufovu, a. s., košulju donese njegovom babi i da mu je stavi na lice, od koje će on progledati, taj što nosi košulju, on ne osjeća njen miris, a tako je blizak sa njom, dok Jakub, a. s., toliko udaljen (Gdje je Ken'an, a gdje Misir!) on osjeća miris Jusufove košulje.

Poznato nam je koliko je Jakub, a. s., čeznuo za tom ljepotom, da se opet susretne s njom, nakon tog tako dugog rastanka, i koliko je samo suza prolio… Ako čovjek izabere takav put, to je način da se ovaj miris približi, privuče i osjeti; ako toga nemaš, čovječe, onda se može desiti da budeš tako blizu tih Allahovih robova, a da toga nisi ni svjestan, da ne vidiš s kim si bio. Ovo je ozbiljno upozorenje svima nama!

Sjetite se kad hz. Mevlana u pretprošlom dersu kaže da ovi Allahovi robovi sjede u sred džennetske bašče, pa gdje god se kreću, bašča ide uz njih i svojim halom doziva tebe i mene: uberi koji plod i popij vode iz ove bašte! Dakle, možemo doći u kontakt sa ovim džennetskim baščama na ovom svijetu, sa Allahovim robovima, pravim muršidi-kjamilima, a da – ne dao Bog – ostanemo mahrum, lišeni i vode i ploda! Da imamo kontakt sa takvim izvorima, a da ne osjetimo lezet te blizine!

Pa se sad dobro preispitajmo kako smo uspostavili taj odnos, na kojim osnovama to počiva? Jesi li došao u kontakt sa takvim Allahovim robovima da bi Hakka Uzvišenog našao, ili radi nekakvih drugih interesa? E onda – ne dao Bog – može se desiti da godinama sjediš pored takvih ljudi, a da nema nikakvog uspjeha u tome! I što je još gore – kao što nam je jednom hz. Mevlana rekao – možda ti je on davno rekao: ovo je firak /rastanak između mene i tebe, a ti si ubijeđen da sjediš blizu njega, i da mu niko nema bliži od tebe! Ali, zapitaj se, kad se osamiš, gdje je sada taj miris iz te bašte, gdje je ta „Voda Života“, koja tako teče, huči i doziva te… Šta je s tobom?!

Šejtani na nebeskim oblacima,
ne čuju te tajne Levha, poznavaoca gajba.

(Levhi-mahfuz – Ploča na kojoj su zapisane Božanske odluke, sve šta je bilo i šta će biti.)

Premda se šejtani dižu do prvog neba, pokušavajući ukrasti nešto sa te Ploče ili od onoga što meleki kazuju, ne mogu ništa ukrasti. To su mogli da rade do pojave Božijeg Poslanika, s. a. v. s.; ukradi bi po koju riječ. Tako dolazi do toga da ljudi koji proriču na zemlji, nekad i pogode nešto, jer im šejtani prenesu pokoju riječ od melekskog skupa na nebu, pa onda tim svojim prijateljima u ljudskom suretu koji se bave takvim stvarima to donesu, a onda oni oko te jedne istinite riječi stotinu drugih laži umotaju.

Kad se pojavio posljednji Božiji Poslanik, onda su našli nebo ispunjeno ovim zvijezdama koje su bile u zasjedi i gađale šejtane (demone i džinne), koji su htjeli na taj način da dođu do neke tajne. … a onoga koji kradom prisluškuje stiže svjetlica vidljiva. (El-Hidžr, 18) Mi smo vama najbliže nebo sjajnim zvijezdama ukrasili i učinili da vatra iz njih pogađa šejtane, za koje smo patnju u ognju pripremili. (El-Mulk, 5) Znači, ne mogu čuti škripu Pera koje piše po Levhu, niti vidjeti – nemaju uvid u to – uskraćeno im je znanje o Božanskim tajnama.

Kad Muhammed, pođe na počinak i na postelju se
spusti, dođe Tajna i oko njega počne kružiti.

Kad Poslanik legne i zavede se u san, njegove oči spavaju, ali mu je srce budno, jer i u takvom stanju poslanicima je dolazio vahj.

Halvu jede onaj kome je opskrba otvorena,
a ne onaj dugih prstiju.

Božanske tajne otkrivaju se samo onome kome je Gospodar pružio tu priliku. Kad su pejgamberi u pitanju, oni tu vazifu nisu dobili trudom (pejgamberluk se ne dobiva trudom), to je dar od Boga Uzvišenog. Ta opskrba je njima od Gospodara otvorena i njoj ne može prići onaj dugih prstiju, koji bi želio da to ukrade.

Sjajna zvijezda postaje stražar i demona tjera,
govoreći: „Završite s krađom i primite tajnu od Ahmeda!“

Allah najbolje zna šta je pravo, a mi bi mogli ovako prići ovome bejtu: Ovi što pokušavaju da ukradu pokoju riječ kad Poslanik, s. a. v. s., ode na počinak, i kad se ove tajne spuštaju njemu, ili koji pokušavaju da čuju šta to nebeski skup govori pa da od svega ponešto ukradu, bivaju spriječeni u tome: Sjajna zvijezda postaje stražar i demona tjera, / govoreći: „Završite s krađom i primite tajnu od Ahmeda!“ Znači, ne možete to ukrasti. Završite sa takvim pokušajima da na taj lopovski način dođete do uzvišenih stvari! Primite tajnu od Ahmeda, tj. pristanite da živite onako kako je on pokazao da treba da živi insan, a onda ćete zadobiti vid primjeren vama, pa ćete putem tog vida vidjeti stvari koje se ne vide i zadobiti onaj srčani sluh pa čuti ono što se ne čuje ovim ušima. Ali da bi se dobio taj vid, evo šta nam kaže hz. Mevlana:

O ti, čije su oči, od ranog jutra, okrenute prema dućanu,
smjesta k mesdžidu kreni i traži Božiju opskrbu!

O ti, čija je kibla samo dućan – dunjalučka korist – smjesta k mesdžidu kreni! Ne mora to biti samo džamija, već ono mjesto gdje ćeš pasti na sedždu Gospodaru, i onda traži Božiju opskrbu. Da ne bi ovo pogrešno shvatili pa da pomislimo kako ne treba da radimo, da idemo u dućan i da se trudimo, treba da znamo da su svi Božiji poslanici radili, imali zanate i izdržavali sebe i svoju porodicu od onoga što su svojim rukama, biiznillah, zaradili. Ali na ovaj način bivaš porobljen, ako se sav tvoj život svede na ovaj dućan dunjalučke koristi.

Nad ovim bejtom trebali bi svi da se zamislimo i da se pošteno preispitamo kakvi smo to mi, kakav je naš život i naš namaz, i prema kojem se to dućanu naše oči okreću čim ih otvorimo!? Jer ovaj dućan može da bude mjesto gdje se zarađuje novac, ali i dućan gdje se zadobiva vlast, moć, ugled i čast…

Milioni ljudi ide u džamije, klanjamo mi, a nekako sve izgleda izvrnuto! U ajeti-kerimu se kaže da namaz odvraća od fahiše (razvrata) i od ružnih stvari, a mi, recimo, upadamo u ove stvari! Znači, nema namaza, nema suštinskog namaza, a ima samo ovaj zahiren, formalni namaz! Ovo nas opet vraća nama samima, da se preispitamo, pa kad vidimo svoj hal, da u dovi zamolimo: – Ja Rabbi, pomozi! Ako bude pošten vapaj upućen Gospodaru, doći će Njegov odziv, jer je On rekao: Zovite Me, Ja ću vam se odazvati! (El-Mu'min, 60) Ako odziv ne čujemo, e onda je zapelo negdje na ovoj liniji, ove kible / dućana, prema kojoj smo se okrenuli!

Dakle, Resul je taj njihov govor razumio.
Rekao je: „Taj moj osmijeh nije zbog pobjede u boju.
Oni su mrtvi i pali u trulež.
Mrtve ubijati, po mom sudu, nije čovječno.

Ovi zarobljenici, koji se do ovoga trenutka bore protiv mene, da ugase Allahovo svjetlo – oni su u stanju mrtvila, postali su trulež i zaudaraju, jer i ajeti-kerim kaže da su mušrici nedžase / nečist, a mrtve ubijati, po mom sudu, nije čovječno – to ja ne radim – kaže Poslanik.

Ustvari, ko su oni? Jer Mjesec se rascijepi
kad ja stupim u bojne redove!

Poslanik, s. a. v. s., je naišaretio prema Mjesecu i Mjesec se rapolutio. Zar neko ko je na ovakvoj mertebi, kome je Allah takve počasti darovao, da mrtve ubija!? Zbog toga to po njegovom sudu nije čovječno, jer je on tu da oživi ove mrtve.

U vrijeme kad ste bili slobodni i čvrsti,
ja sam vas, tako svezane, vidio.

U vaktu Praiskona, kad ste bili slobodni od ovakvih okova, ja sam vas tako svezane vidio, ja sam vas tada vidio u ovome halu.

O, ti, koji se uznosiš vlašću i rodom,
u očima pametnog ti si deva na oluku!

O, vi, koji se uznosite vlašću i rodom – vi, koji se hvališete vašim plemenitim porijeklom (ne samo ovi u vaktu Poslanika, s. a. v. s., nego i svi mi poslije koji dolazimo) – u očima pametnog (u konkretnom slučaju, u očima Poslanika), kad vas pogledam, pa – vi ste deva na oluku, tj. vi stojite na rubu provalije. Pogledajte kako je ovu bolest oslikao hz. Mevlana! Uznosimo se našim porijeklom, vlašću, rodom i bogatstvom, a ne znamo, da u očima pametnog, stojimo na ivici podlokane provalije!

Još od kad je posuda, koja predstavlja tjelesni oblik, razbijena,
pala s krova,
pred mojim okom odvijala se stvarnost označena riječima:
Sve što je (određeno) da dođe, doći će!

Sjećate se, prošli put nam je u jednom bejtu rekao: Biti blizu Hakka, to je otići iz hapsa egzistencije. A ovdje kaže: Još kad je posuda, koja predstavlja tjelesni oblik… (a to je ta iluzija tjelesne egzistencije) razbijena, pala s krova, / pred mojim okom odvijala se stvarnost označena riječima: „Sve dolazeće, doći će!“ (Kada sam se oslobodio iluzije tjelesne egzistencije i zakoračio od tijela ka duši i duhovnosti, ušao sam u Božansko carstvo, a tada mi je Gospodar sve otkrio – vidio sam buduće događaje prije nego što su se dogodili.)

Kad gledam nezrelo grožđe, jasno vidim vino.
Kad gledam u nepostojanje, jasno vidim postojanje!

Ja vidim srčiku / srž stvari. Vidite ovo: postojanje-nepostojanje, grožđe-vino – znači, kompletna stvar. To su insani-kjamili, savršeni ljudi, koji su objedinili suprotnosti, a onda se na krilima toga dvoga uzdigli u visine, pa vide stvari koje mi ne vidimo. Zato smo muhtač da budemo u vezi s tim ljudima i da na pametan način (slijedeći ih) i mi to otkrijemo kod sebe, taj kvalitet koji nosimo u sebi.

Ja gledam tajne svijeta i vidim skriveni Univerzum.
Adem i Havva još nisu rođeni na ovom svijetu.

U hadisi-šerifu se kaže: Bio sam Pejgamber dok je Adem bio između vode i zemlje.

Ja sam vas, u vaktu praiskonskih čestica, vidio
sputanih nogu, pogete i bijedne.

U Elestu / Praiskonu, kad smo bili potencijal, čestica u kičmi našeg babe Adema, a. s., tad sam vas – kaže Poslanik ovim zarobljenicima – vidio sputanih nogu, pogete i bijedne.

Od nastanka neba bez stubova,
to što sam znao, nije se uvećalo.

Kad je Allah stvorio nebesa bez stubova, to što sam znao tada, nije se nimalo uvećalo. Prenosi se od hz. Alije da je rekao: Kada bi se i posljednji veo sa svijeta gajba (skrivenog) podigao, moj iman se ne bi ni za dlaku povećao. Ja znam u Praiskonu ko mi je bio sa desne, a ko sa lijeve strane!

Ja sam vas, s glavom nàdolje, vidio
prije nego sam se iz vode i gline podigao.

(Prije nego što sam ušao u ovaj svijet postojanja, tad sam vas vidio da ste vi okrenuti naopačke, tj. da je vaše unutrašnje ja zaraženo kufrom.)

Novo ne vidjeh, čemu bih se obradovao.
Ovo već vidjeh u toj vašoj sreći.

(Taj osmijeh koji ste vi vidjeli, nije osmijeh nečemu novom; sve je to već viđeno, Gospodar mi je to pokazao.)

Vezani nevidljivim kahrom, a kakav je to strašan kahr bio?
Jeli ste šećer, a u njemu otrov upakovan.

*kahr = gnjev, bijes, srdžba, ljutnja

Šećer ste jeli – dobrotu Božiju ste kušali, a u tome otrov upakovan, tj. ovaj kahr.

Ako tvoj neprijatelj uživa jedući šećer tako otrovan,
kako možeš ti osjećati zavist prema njemu?
Sa radošću taj otrov ste jeli,
a smrt vas je, potajno, dograbila za oba uha!
Ja nisam stupio u borbu da bih postigao
pobjedu i da bih osvajao svijet.
Jer je ovaj svijet lešina, strvina i bezvrijedan.
Nad takvom strvinom, kako da budem pohlepan?

Otvara nama oči ne bi li i mi ovaj svijet pogledali na ovaj način. Kako je ono rekao Imami Gazali u jednom primjeru, kad su ga pitali zašto se ljudi boje smrti? On je rekao: – Zamislite čovjeka koji napravi halvu, pa pljune u tu halvu. Da li biste jeli tu halvu da to vidite? Ne bi nipošto. A sad zamislite da se pred vas iznese ta halva, a da niste vidjeli sa čim je ona pomiješana, šta bi bilo onda? Oblizali bi prste. Oni koji vide (a taj se vid zadobiva slijeđenjem) da je ovo zaista strvina i da zaudara, oni neće biti pohlepni na ovaj svijet. A nefs, on te gura u ovom smijeru, taj nutarnji, najljući neprijatelj.

A hz. Muhjiddin ibn Arebi, k. s., lijepo kaže: – Kad osjetiš da te nefs gura da posegneš za nečim što je zabranjeno (recimo prema bludu) a ti samo zamisli kako izgleda kraj toga što te privlači. Zamisli kakav je kraj toga tijela što te sad privlači (to nije daleko od shvatanja), pa ćeš vidjeti da je njegov kraj upravo leš, koji ima neugodan miris. Isto tako, ako te vuče prema lijepoj, ukrasnoj odjeći, zamisli kakav je njen kraj. I ona će jednog dana biti kao krpa bačena na smeće. Ako su u pitanju palače, dvorci, pogledaj kako to sve jednog dana u ruševinama završava. A ako te gura u specijalitete po pitanju jela (da ti je što ukusnijih i raznovrsnijh jela), pogledaj kakav je kraj toga, smrad pred kojim zatvaraš nos da te to ne ezijeti.

Dakle, pogledaj dobro kakav je kraj toga na šta te nefs gura, pa ćeš vidjeti da je to lešina.

Ja nisam pseto, da čupam komade mrtvaca.
Ja sam Isa! Dolazim da mrtvo oživim!

Ovako govori i radi svaki poslanik, i svaki nasljednik poslanika. Samo što oni danas oživljavaju naša zamrla srca, a njihov dah je oživljavajući, ovaj isevijski dah, jer oni su posjednici „Vode Života“.

Zato sam redove vojske razbio,
da bih vas izbavio od propasti.

(Ja sam ušao u borbu radi ovoga, da bih vas spasio od duhovnog uništenja i duhovne propasti.)

Ja ne režem grla ljudi,
da bih došao do moći, slave i pristaša.
Ali ja režem neka grla,
da bih od njih izbavio svijet.

Ipak mora doći do ove fizičke borbe, jer neka grla se ne mogu drukčije ukloniti, osim da budu prerezana. Očit primjer vidimo na više mjesta u Kur'ani-kerimu, npr. u govoru o Faraonu, vidjeli smo kako to izgleda. To je neko ko se bori za moć, slavu i pristaše, i to ne želi nipošto da prepusti nekom drugom. Čim je osjetio da je ugrožen od djeteta, on je probao prvo da to raznim lukavštinama preduprijedi, ali nije išlo. Kad je vidio da je to uzalud bilo, onda se suprotstavlja na način da likvidira tu drugu stranu: angažuje svu vojsku da bi našao dijete! Pogledajte straha od djeteta, koje treba tek da dođe na ovaj svijet, koje će skinuti njegovu vlast, za kojom on žudi i svim je sredstvima želi zadržati. Sve što smo vidjeli kako to izgleda vani, u historiji, sad svi pojedinačno obratimo pažnju na sebe, pa vidimo u sebi šta radi naš faraon. Ovako i nas taj nefs gura da bi sebe afirmisali, a nije nimalo lahko boriti se sa njim. Kad Allah, dž. š., šalje Musaa, a. s., i Haruna, a. s., Faraonu, kaže im: Blago mu se obratite, možda se povrati, možda dođe sebi. (v. Ta-ha, 44) Vidite: Blago mu se obratite… Koliko je opasan taj Faraon, odnosno koliko je opasan naš faraon, ovaj nefs! Zašto je to najljući neprijatelj? Šejhul-Ekber kaže: Nefs ima dva isukana mača, i izuzetno je moćan sa tim. To su hrana i seks. Ovaj drugi je puno slabiji, ako ukrotimo ovog prvog, tj. trbuh; ako budemo imali kontrolu nad tim, onda će i ovaj drugi lahko biti doveden u okvire koji su dostojni čovjeka. Nije Allah zabranio lijepe stvari, samo zavisi na koji način ih upražnjavamo. I kad se kaže: Jedite i pijte, samo ne pretjerujte… (El-A'raf, 31) Nema ovdje govora o haramu, nije priča o tome, već o halalu, o dozvoljenim stvarima, zato – pazi da ne pretjeruješ u tome!

Ratovi Božijih poslanika, razlikuju se od ratova krvavih osvajača. Dakle: … ja režem neka grla, da bih od njih izbavio svijet – mora se grlo jednog ovakvog tiranina, kakav je bio Faraon, presjeći da bi cijeli narod bio sačuvan. A mi moramo presjeći grlo ovoga našeg unutrašnjeg faraona, da bi i fizički i duhovno bili sačuvani, da bi postigli uspjeh i na ovom i na onom svijetu.

Jer vi ste, poput noćnog leptira, iz svog neznanja,
uobičajili letjeti na vatru.

Eto takvi ste vi (ovi zarobljenici), a takvi smo, uglavnom, i mi – to nam hoće da kaže hz. Mevlana. Sjećate se onog lijepog bejta iz njegove Mesnevije:

O ti, leptirice, koja oblijećeš oko vatre, a ne znaš da vatra može opržiti;
pogledaj na sagorjela krila one leptirice koja se suviše približila vatri!

(Iz svog neznanja, vi ste uobičajili letjeti na vatru.)

Ja vas, poput opijenog čovjeka, s obje ruke
udaljavam od pada u vatru.

Ovdje je u bejtu hz. Mevlana prepričao hadisi-šerif u kojem Poslanik, s. a. v. s., kao primjer sebe i ummeta navodi čovjeka koji stoji ispred zapaljene vatre; leptirice i razne mušice lete na vatru, a on se trudi svim silama da ih odbije od vatre. Ali, uprkos svog tog truda, opet se neke izmigolje i padaju u vatru. Iz ovog vidimo kakvu brigu Poslanik, s. a. v. s., ima za nas, a ostavio je šefaat (zauzimanje svoje za nas) za Sudnji dan. I dok je hodio ovim svijetom, i u kontaktu sa najljućim neprijateljem, vidjeli smo kako se ponašao. Munafici, najgora kategorija licemjera, pa nije ih otkrivao. Nikoga nije otkrivao, nije dizao taj zastor, mada su mu bili pokazani, znao je ko je ko. Jedne prilike jedan od njih je došao sebi pa se vratio, pokajao se i došao Poslaniku, s. a. v. s., pa kaže: – Ja Resulallah, ja ih znam sve, one koji su munafici; bio sam sa njima, pa da ti ih pokažem. Poslanik mu kaže: – Ne, ne treba. Mi ćemo dovu upućivati Gospodaru, ne bi li se i oni vratili, kao što si se i ti vratio, a ako to ne budu učinili, njihovu stvar ćemo prepustiti Gospodaru. Oni su robovi Božiji i prepustit ćemo ih Njemu, jer mi ne dižemo perdu koja je spuštena između nas i njih. I kad je njegov najljući neprijatelj (vođa munafika, Abdullah ibn Ubejj ibn Seul)) umro, prije nego što će ispustiti dušu, poslao je sina – koji je bio uzorit musliman, a takva je bila i njegova kćerka – da traži od Poslanika, s. a. v. s., košulju, da ga u tu košulju umotaju. Nije on to tražio zato što je u tom trenutku osjetio kajanje – ne, nego kad sad ostali ljudi vide da je umotan u košulju Poslanikovu, zaključit će da nije munafik. Zna to dobro Božiji Poslanik, i dao mu je košulju. Ni u tom trenutku ga nije otkrio, i klanjao mu je dženazu. Poslije toga je došla objava: I nijednom od njih, kad umre, nemoj dženazu klanjati, niti pored njegovog kabura stajati… (Et-Tevbe, 84) Nakon što je Poslaniku rečeno: Molio ti oprosta za njih ili ne molio, molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti… (Et-Tevbe, 80), on kaže: – Ja bih se za njih molio i više od sedamdeset puta, kad bih znao da će im biti oprošteno… Tolika je to miost! Harisun alejkum – on žudi i veliku brigu ima da se vratimo na Pravi put, a trpi ovo ovako. Pogledajte kakvu konstrukciju ova kategorija (zarobljenici) pravi o Poslaniku! Govore: – On trijumfalno likuje nad nama poraženim… A ne znaju da je sve to uradio (borio se) da spasi ovu grupu kojoj je nasib da bude spašena.

To što svojim pobjedama računate,
time ste sjeme vaše nesreće posijali.

O, vi, kratkovidni ljudi, koji mislite da je taj postupak ili taj put koji ste vi izabrali za sebe, dobar po vas – nek znate da je to sjeme nesreće, i ono će niknuti, kao što nam hz. Mevlana kaže:

Premda radiš zlo – poboj se!
To tvoje zlo je sjeme, i Allah će dati da ono nikne!

(Nemoj mislit da se to tvoje zlo neće otkriti!)

Pa i vi, to što računate pobjedama, to je upravo pravi poraz!

I sa dva posljednja bejta, ovako hz. Mevlana zaokružuje ovo poglavlje:

Jedan drugog gorljivo pozivate, a čineći to,
k ustima aždahe konje usmjeravate!

Jedan drugog gorljivo (onom džahilijjetskom gorljivošću) pozivate u borbu protiv mene. A čineći to, vi aždahi u usta konje svoje tjerate – režete granu vašeg spasa – eto, to biste htjeli da uradite u svom sljepilu!

I posljednji bejt:

Nadmoćnost ispoljite, a baš u aktu nadmoćnosti,
vi sami bivate nadvladani od lava Vremena.“ (4560/III)

Nadmoćnost ispoljite, a baš u vaktu nadmoćnosti… – kad ste potjerali sve svoje vojske i upotrijebili sve sposobnosti koje imate protiv mene – baš u tome trenutku, kad ste mislili da ste vi gornji, sami bivate nadvladani od lava koji je Vrijeme; Vrijeme će vam pokazati kako ćete završiti! I eto, vidjeli smo kako su skončali neprijatelji Poslanikovi, s. a. v. s.

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu ea-lem bis-savab!

Ovo nije gatanje po zvijezdama,
niti čvaranje po pijesku, niti je san;
ovo je ,,vahji-hakk” (božansko otkrovenje);
A Allah, dž. š., najbolje zna šta je pravo!
El-Fatiha!

105. ders iz trećeg sveska Mesnevije, koji je h. hafiz Mehmed Karahodžić održao 07. 09. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.