Pogledajte, koliko se puta zna desiti da čovjek kaže: – Otkako sam počeo klanjati, sve mi ide naopako! Razmislimo dobro o ovome primjeru i razmislimo šta je trud! Bez obzira kako se neko zove, ono vrijeme i sati koje trudeći se iskoristi dat će rezultat. Dok drugi spava, on se trudi da pronikne u dubinu onoga čime se zanima, i vidite dokle je ovaj čovjek došao, da je u jednom trenutku mogao da ima sliku cijelog dunjaluka pred sobom! 

Prilagodio i obradio: Šaban GADŽO

Časopis „Bosna“ u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu u Sarajevu.

”Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 4421–4472/III

Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri…

SVAKI ELEMENAT PRIVLAČI SVOJU VRSTU KOJA JE ZAROBLJENA U LJUDSKOJ STRUKTURI OD STRANE NESRODNIH ELEMENATA

I dalje nam hz. Mevlana nastavlja govoriti o privlačnosti dijelova – kako svaki dio privlači svoj par – a na taj način tumačeći nam onaj kratki hadisi-šerif: Vrsta s vrstom.

Zemlja govori zemlji tijela: „Vrati se!
Ostavi dušu! Dođi meni kao prah!
Ti si moja vrsta. Preče ti je sa mnom biti.
Bolje ti je da se spasiš, od tog tijela i od te vlage!“
Ona odgovara: „Dobro, ali meni su noge vezane,
premda sam, kao i ti, od hidžri iscrpljena!“

Hidžra odvojenost zaljubljenog od Voljenog. Ja bih vrlo rado tebi poletjela natrag, ali ne mogu, noge su mi vezane.

Vode traže vlagu tijela:
„O, vlago, vrati nam se iz tuđine!“
Toplotu tijela doziva eter:
„Ti si od vatre, pođi k svom izvoru!“
Imaju sedamdeset i dvije bolesti u tijelu,
povlačene od elemenata, bez užeta.

Šta hoće da kaže, evo sad će nam to biti jasno:

Bolest dolazi da tijelo razori, da bi
svi elementi, jedan drugog, ostavili.

Jer tek se onda veza ovih elemenata, koji sačinjavaju ovo vidljivo tijelo, rješava vezanih nogu, da bi se potom, kao ptice, vratile svojim izvorima. Zato dolazi bolest i smrt, pa će nam sad to pojasniti.

Ovi elementi su četiri ptice, kojima su noge vezane.
Smrt, uznemiravanje i bolest im odriješe noge.

(Četiri elementa: vatra, hava / zrak, voda i zemlja.)

Kada se njihove noge jedne od drugih odriješe,
svaka ptica-element, sigurno će poletjeti.

Putem smrti, svaki element dolazi u priliku da se vrati svom aslu (korijenu). Sve je ovo u sklopu ovoga jednog dugog kazivanja, u kome hz. Mevlane hoće da objasni tu čežnju ašika za Mašukom (zaljubljenog za Voljenim), odnosno kako jedan istinski zaljubljenik žudi da se vrati svome Gospodaru. Ukazujući nam na ono što je oko nas i u nama, hz. Mevlana hoće da nam približi to jedno stanje.

Privlačnost ovih osnovnih elemenata i njihovih
grana, svakog časa zadaju bolove našem tijelu,
da bi se ove veze raskinuli,
i ptica –svaki element, svojoj osnovi odletjela.

Vidite kako nam sad otkriva odakle bolovi dolaze.

Malo je komplikovan ders, ali obratite dobro pažnju, vidjet ćete koje će nam sve tajne otkriti. Privlačnost ovih osnovnih elemenata i njihovih / grana, svakog časa zadaju bolove našem tijelu… Zašto? …da bi ove veze raskinuli (toliko žude da se sjedine sa svojim izvorom), i ptica – svaki element, svojoj osnovi odletjela.

Hakkova mudrost ih sprječava u toj žurbi,
i okupljenim ih drži, u zdravlju, do edžela.

Dok ne nastupi smrt, pa da se onda sve to vrati svojim korijenima; Hakkova mudrost ih drži na okupu:

I govori im: „O dijelovi! Po pitanju edžela vi niste
osvjedočeni. Dakle, uzaludno je mahanje krilima prije roka!“

(Vi niste osvjedočeni po pitanju edžela / trenutka smrti, i ne znate kad će on nastupiti; uzaludno je mahanje krilima prije određenog roka.)

Još jednom nam ukazuje kolika je čežnja za sjedinjenjem sa svojim parom.

Zato što svaki dio traži oslonac,
kako li tek biva duši –garibu u odvojenosti?

Kad je ovako stanje ovih elemenata, sad zamisli kako je tvojoj i mojoj duši – garibu, koja je tuđinac u odvojenosti, jer ovo tijelo nije njeno stanište. Kako je jedan od velikana rekao: – Tijelo se nalazi u svojoj domovini (ovo je njegov ambijent), a duša, ona je garib. Ovo je za nju tuđina, jer je ona nebeska. Doći će nam bejt o tome.

Kad je stvar takva onda, smiluj se garibu koji plače i tuguje za svojom domovinom. A koliko čovjek posveti (ako ikako posveti!) pažnju ovome garibu, koji u nama tihim glasom tuguje za domovinom?! Kad Poslanik, s. a. v. s., kaže: Ljubav prema domovini je od imana – on cilja na ovu domovinu, domovinu duša, usmjeravajući nas prema Nebu. Istinski čovjek, ono po čemu on jeste čovjek, odatle dolazi.

DUŠA JE TAKOĐER PRIVUČENA SVIJETU DUŠA. ONA TRAŽI I NAGINJE SVOME PREBIVALIŠTU, PA BIVA ODVOJENA OD DIJELOVA TIJELA, KOJI SU LANCI NA NOGAMA SOKOLA DUŠE

Vidite kako sad, s jednog nivoa prelazi na drugi, da nam ovu stvar pojasni, na ovaj svoj jedinstven način.

Duša govori: „O, vi, moji prosti zemaljski dijelovi!
Moj gurbet je gorči! Ja sam aršski!“

Duša govori o svojoj odvojenosti, o svojoj tuđini (gurbetu), pa kaže ovim materijalnim elementima: Moj gurbet je više gorak nego taj vaš; ja sam aršski (ja pripadam Nebu), zato je ova moja tuđina puno gorča nego vaša, jer se vi opet vraćate svom ambijentu u kom se već nalazite, a moj ambijent je skroz drugo mjesto.

Naklonost tijela ka zelenilu i tekućoj vodi,
je zbog njegovog porijekla od njih.
Naklonost duše je prema životu i prema Jedinom Živom.
Zato što je njeno porijeklo od Bezmjesne Duše.

Naklonost duše je prema Onome Koji ne umire, prema Bogu Jedinom. Zato što je njeno porijeklo od Bezmjesne Duše. Esteizubillah: ... pa kada ga upotpunim i u njega udahnem od Svoga duha, padnite mu na sedždu! (Sad, 72) A duša iz tih predjela dolazi na ovaj svijet.

Naklonost duše je prema mudrosti i znanju.
Naklonost tijela je prema vrtovima, livadama i vinogradima.

Jedan vrlo značajan bejt za razumjeti. Hrana duše je mudrost i znanje, a hrana tijela su vrtovi, livade i vinogradi. I jedno i drugo stanište ima svoj hak, i mi, da bismo živjeli cjelovit život, moramo dati hak svemu onome što je u nama i oko nas, da se ne bi pogrešno razvijali u jednom smjeru, pa vodili računa samo o duši. Ne zaboravimo da je ovaj kalup njoj pružio utočište i dok Gospodar ne kaže vrati se, ona mora biti privezana za njega. Zato, dadnimo hak i tijelu.

A sad razmislimo iz ove perspektive ovaj bejt: Koliko i na kakav način mi donosimo ove hakove? Pogledajmo kako se svijet ponaša prema ambijentu koji mi nazivamo priroda, odakle crpimo sve ono što nam treba tijelu. Došli smo u takvu situaciju da su oni pametni zabrinuti koliko još može izdržati ovaj svijet! Zašto? Jer onaj element koji se zove pohotna duša, ona sigurno ima ono što je njena potreba, jer Allah kaže: Ja od vas ne tražim da Me hranite, Ja vas hranim! (v. Ta-Ha, 132) Ali je pohlepa te pohotne duše u pitanju, i onda grabi od svega, ne vodeći računa ako je uzela nešto od te prirode, da na to mjesto sada zasadi ponovo nešto lijepo, isto takvo ili još bolje. Tako isto kad prilazimo ovom vrtu koji se naziva tijelo (to je ta tvoja zemlja) ako nemamo mudrosti i znanja, možda ćemo (želeći da uradimo dobro) iščupati neke stvari koje izgledaju kao korov, ali ako ne znamo na to mjesto ružu posaditi, bolje – ne prilazi, napravit ćeš veći problem!

Naklonost duše je prema napredovanju i časti.
Naklonost tijela je prema zarađivanju i sebebima hrane.

Sve to ima svoju zacrtanu trasu i cjelovita osoba zna kako da na obadva ova fronta postupa. Naklonost duše je prema napredovanju (po vertikali, po pitanju povratka u Hakkovu blizinu koja je izgubljena) i časti (koje nosi to stanište). Naklonost tijela je prema zarađivanju i sebebima hrane – tijelo se trudi da stekne ono što mu je potrebno za preživljavanje, i premda se to odvija na ovome svijetu, i premda ima ovu tjelesnu boju, bez halal lokme sve je uzalud. Moramo svu pažnju usmjeriti na to kako dolazimo do hrane, na sebebe (uzroke) preko kojih dolazimo do hrane. A kako to danas izgleda? Gotovo da smo vrlo, vrlo rijetko u prilici da jedemo čistu hranu. Na svjetskom nivou je prisutna deformacija te čistoće, a u srži toga je pohlepa. Allah sve hrani! Njegove riznice su neiscrpne, ma koliko svijeta bilo na ovom dunjaluku! Sigurno, ima dovoljno hrane za sve ljude, ali zbog neravnopravne raspodjele dolazi do problema.

A sad će ukazati na ovu naklonost duše prema napredovanju i časti.

Ta čast ima također naklonost i ljubav prema duši.
Na osnovu toga razumi: On voli njih, a i oni vole Njega.

Kad duša ima naklonost prema postizanju ove uzvišene časti, zadobivajući Hakkovu blizinu i ljubav, i prema duši ima naklonost s Božije strane. Hoće opet da nam ukaže na to kako ništa nije jednosmjerno u ovim odnosima. A onda kaže: Na osnovu toga (pošto stvari ovako stoje) razumi – i sad citira dio ajeta: On voli njih, a i oni vole Njega– Juhibbuhum, ve juhibbūnehū. Ovo je dio ajeta u kojem se govori o kategorijama ljudi koji zanegiraju Allahove nimete pa izaberu put zablude… Gospodar će ukloniti te ljude, a dovesti one koje Allah voli i koji Njega vole. (v. El-Maide, 54) U ovom ajetu vidimo da ljubav dolazi od Gospodara, a onda i s druge strane, od istinskih ašika, dolazi odgovor –i oni vole Njega.

Ako bih to tumačio, odužilo bi se do u beskraj.
Mesnevija bi onda imala osamdeset svezaka!

Zamislite kakav je to bio majdan (rudnik) živog znanja hz. Mevlanina, kad ovako kaže: …onda bi ova Mesnevija imala osamdeset svezaka! Samo da nastavi tumačiti ovo o čemu nam govori! Vidite šta je to kad Allah nadahne svoga roba.

Ukratko: Ko god nešto traži ili nečemu teži,
duša onoga što se traži, njega želi.

Znači, s druge strane dolazi odgovor. Recimo, ako osjetiš da tvoja duša traži neko lijepo „stablo“, neka znaš da i duša tog „stabla“ čezne za tobom. Ta čežnja ne može biti jednosmjerna.

Bilo da je to čovjek, životinja, biljka, mineral – svaki
predmet želje čezne za onim, što nije postigao predmet čežnje.
Oni, koji su bez svoga predmeta čežnje, vežu se za
neki predmet čežnje, a njih privlače oni za kojima se čezne.

One koji su bez svog predmeta čežnje, privući će oni koji već imaju neki predmet čežnje, a njih opet privlače oni za kojima se čezne.

Ali čežnja zaljubljenih čini ih mršavim;
a čežnja voljenih, čini ih lijepim i prijatnim.

Ovaj mi je bejt komplikovan. Allah najbolje zna šta je pravo, a ja ću vam kazati kako meni izgleda ova poruka jer, vidite, koliko hz. Mevlana visoko ode…

Ali čežnja zaljubljenih čini ih mršavim – znači, onaj koji gori u ovoj istinskoj ljubavi (ašik), to je ona goruća ljubav, koja čovjeka poput puzavice potpuno obuhvata, iznutra i s vana, čineći tog ašika mršavim – ne ostavlja prostor za bilo šta drugo što bi mi mogli nazvati hranom, ili bilo nekim drugim interesom osim Voljenog.

A čežnja voljenih, čini ih lijepim i prijatnim – e sad, moglo bi se ovo ovako razumjeti: čežnja mašuka (onih koji su voljeni), ona ih čini lijepim i prijatnim. Zato onaj koji je ovako postao suh od ljubavi, kad gleda lice koje voli, on vidi ljepotu i prijatnost, ali to on vidi, a drugi to ne vide. Kad halifa kaže Medžnunu: – Ima puno ljepših djevojaka od te tvoje Lejle! Toliko sam puta čuo o tebi i tvojoj ljubavi, kako samo o njoj pričaš i pjevaš, a nije baš nešto posebno lijepa! Lejla mu odgovara: – Ali ti nemaš oka Medžnunova! (Ti nemaš oka da vidiš tu ljepotu koju vidi ovaj, koji je od te ljubavi postao tanak kao mjesec mlađak.)

A moglo bi i ovako da bude: Kad mi gledamo te ljude (ašike), oni izgledaju ovakvi – mršavi, nenaspavani, a čežnja voljenih čini ih lijepim i prijatnim. Međutim, ne možemo se oteti utisku jedne vanredne ljepote i prijatnosti koja prati te ljude. (Imali smo, nadam se, priliku da ih vidimo i da boravimo u njihovoj blizini, a taj utisak koji na nas ostave, zaista nije od ovoga svijeta.) Kad su pitali jednog od velikana iz generacije tabiina, zašto taj i taj, i taj i taj, izgledaju posebno u odnosu na druge ljude, a kad se zagledamo u crte njihova lica, pa nije nešto…, međutim – iz njih izbija neka nadzemaljska ljepota?! On im kaže: – To je zato što su to ljudi koji bdiju u noći dok drugi spavaju. Oni tako razgovaraju sa svojim Hakkom, a odraz tog razgovora, ti doživljavaš kao ljepotu, kao vanrednu ljepotu i prijatnost. Pa i mi, kad smo došli kod tih ljudi, nisu nas toliko crte lica privlačile, ali smo u njihovoj blizini osjetili, da je to onaj vrt koji ide uz njih, jer oni sjede usred tog vrta – batinen (svojom nutrinom), a mi to ne vidimo, ali osjećamo taj vrt, taj džennet u kome se oni nalaze.

Ljubav voljenih čini lice ozarenim.
Ljubav zaljubljenog njegovu dušu sagara.
Ćilibar voli slamku, a čini se, da ne želi ništa.
Slamka se trudi na tom dugom putu.

Slamka ulaže napor na tom putu da se sjedini sa ćilibarom, a ćilibar poput magneta privlači slamku.

E vidite sad ovaj bejt: Slamka se trudi na tom dugom putu, zato moramo dati sve od sebe na ovom putu; moramo moliti Gospodara: Rabbi zidni ilma! / Gospodaru, povećaj mi znanje! Gospodaru, pomozi nam da rastemo u Dinu u znanju! Neka sad svako od nas, kad se osami, stavi na vagu koliko se trudi u ovome smislu. Slamka se trudi na tom dugom putu – nije kratak taj put, a nije ni lahak, jer tolika je to ljepota da ne bi imala tako veliku vrijednost, kad bi tako lahko bilo doći do toga. Ne zaboravimo na ovo – trud!

Nas zbunjuje ono što vidimo u životu, pa me jedan pita, kako ovo: na zapadu ljudi nemuslimani, pa mnogo štošta imaju ljepše, sređenije, razvijenije nego što bi se to očekivalo kod onih koji su muslimani? Ja sam mu rekao ovo što ću i vama sad reći. Osnov svega je trud. Niko se neće truditi, a da mu Gospodar neće nadoknaditi taj trud, i ispričao sam mu ovaj jedan primjer:

U II. stoljeću po Hidžri, za vrijeme Imama Džaferi Sadika, došao jedan čovjek u Poslanikovu, s. a. v. s., džamiju i rekao ljudima: – Ja mogu da znam šta skrivate u ruci! Ako hoćete, probajte, provjerite ovo što tvrdim. I sad jedan po jedan nešto sakrivaju, neki predmet, a on sve pogodi, baš onako kako i jeste. Oko njeg se već skupila masa svijeta, a u tom dolazi Imami Džaferi Sadik, r. a. Vidi neka je gungula u džamiji, pa pita šta je ovo? Oni mu odgovaraju kako jedna osoba tvrdi to i to, i sad svijetu to pokazuje. Priđe mu Džaferi Sadik i pita ga: – Šta ja držim u ruci? Ovaj ga začuđeno pogleda, a Imami Džaferi Sadik ga upita: – Zašto se čudiš? Zar ne znaš šta je u mojoj ruci? Ovaj mu kaže: – Znam, ali mi je čudnovato odakle si to uzeo!?

 – Dobro – kaže mu Imam – a sad mi reci šta je u mojoj ruci? Ovaj čovjek mu kaže: – Pregledao sam sav dunjaluk i sve je na svom mjestu, samo na jednom pustom ostrvu ptica je snijela dva jajeta, jedno fali! Ono bi trebalo bit u tvojoj ruci. – Tačno – reče Imam i otvori ruku, pokazavši mu to jaje. Svi su u džamiji vidjeli jaje u ruci Imamovoj. Pita ga onda Imami Džaferi Sadik: – Kako si to postigao? On odgovara: – Trudeći se. – Na koji način? – pita ga Imam. – Odricanjem. Odbacivao sam od sebe i uskraćivao sebi, sve ono što je moja pohotna duša željela; ništa joj nisam ugađao, nego sam suprotno tome radio. (Znači, šta god je njegov nefs želio, on mu je sve to uskratio.) Onda mu Imam kaže: – To je posljedica tvog truda. Ali, hoće li tvoj nefs primiti islam? On kaže: – Ne! (Ovdje se vidi da ovaj čovjek nije bio musliman.) Imam mu kaže: – Ti sad sebe demantuješ. Rekao si da sve radiš suprotno onome što duša / nefs, od tebe traži… (Jer, kad ga on pita hoće li tvoja duša primiti Din, on kaže – ne, demantuje sam sebe.) Vidi ovaj s kim govori i prouči šehadet. Nakon toga, ljudi mu mubarećlejišu na tome, a onda opet neko ga pita da mu pogodi šta ima u ruci. Međutim, on ne može da pogodi, ni ovome, ni drugima koji su ga isto pitali! Šta je sad ovo?!, pitaju se ljudi u čudu. Kako je postao musliman, nema više te sposobnosti! Kako ovo sad protumačiti? Onda im Imami Džafer Sadik (Ovo dobro zapamtimo!) to pojasni, obraćajući se ovom novom muslimanu: – Tvoj trud je Gospodar nagradio na ovom svijetu, jer si za to i radio, a tamo, na Ahiretu, od toga nemaš ništa. (Znači, ovdje može dobiti samo slavu, i drugo nešto što je vezano za ovaj svijet.) Sad, kad si primio Din, sad ti je uskraćena nagrada na ovom svijetu, a otvorena ti je nagrada za onaj drugi svijet. Pa nek znaš, šta god budeš dalje radio, tebe čeka nagrada na Ahiretu.

Pogledajte, koliko se puta zna desiti da čovjek kaže: – Otkako sam počeo klanjati, sve mi ide naopako! Razmislimo dobro o ovome primjeru i razmislimo šta je trud! Bez obzira kako se neko zove, ono vrijeme i sati koje trudeći se iskoristi dat će rezultat. Dok drugi spava, on se trudi da pronikne u dubinu onoga čime se zanima, i vidite dokle je ovaj čovjek došao, da je u jednom trenutku mogao da ima sliku cijelog dunjaluka pred sobom! Ili na primjer, fakiri u Indiji… Ne znam, neki ljudi skloni su da tu njihovu meditaciju nazivaju šejtanlucima, a ja ne bih tako govorio. Može biti i toga, ali ovo je ogroman trud koji ti ljudi ulažu na tom svom putu, da bi postigli nešto što žele biti. A Bog zna koliko je vremena i odricanja trebalo da bi se to postiglo!

Ima jedna zgoda iz života Harun er-Rešida. Kod njega dolaze razni ljudi i pokazuju svoje vještine. Jedan od njih stavi na kraj sobe iglu i sad s druge strane baca drugu iglu, i tu iglu probaci kroz ušicu one tamo postavljene igle. Zadivljen, Harun er-Rešid pita ga: – Koliko ti je trebalo godina da ovo postigneš? Čovjek mu kaže: – Šesnaest godina! Onda Harun er-Rešid kaže svojoj posluzi: – Dajte mu 1000 dukata kao nagradu, i stotinu udaraca bičem! – Zašto to?! – u čudu će čovjek. A Harun er-Rešid mu kaže: – Zaista je to velika vještina, i za to te nagrađujem, ali toliko vrijeme izgubiti u jednu takvu besposlicu, to zavređuje batine!

Pa, trudimo se, biiznillah, da rastemo u Dinu, jer kad puhnu ovi vjetrovi (vidite, opet nas vraća na onu lađu bez sidra) da ta naša lađa ne leti tamo-‘vamo, već da sigurna plovi.

Hazreti Mevlana vidi da je dovoljno govorio o ovome, pa kaže sam sebi:

S ovim prestani! Ljubav tog žednog čovjeka
zasjala je u prsima Sadri Džihana.

Ponovo se vraća na onu priču o vekilu koji je pobjegao od Sadri Džihana. Sad taj njegov povratak, njegova riješenost da se vrati tamo odakle je pobjegao, makar ga to i glave koštalo, ali on više nije mogao da trpi tu odvojenost. Ta njegova gorljiva želja za povratkom, odrazila se na srcu Sadri Džihana.

Dim te ljubavi i tuga hrama vatre,
prodrli su u njegovog gospodara i saosjećanje postali.

*hram vatre je njegovo goruće srce.

Sad se u srcu Sadri Džihana pokreće samilost prema njemu. Premda je otišao bez dozvole, taj njegov uzdah, pokreće samilost kod njegovog gospodara.

Ali zbog svoje časti, izloženosti i dostojanstva,
stidio se da se raspituje za njega.

Sadri Džihan se, zbog svojih državničkih obaveza, stidio raspitivati za njega.

Njegov rahmet čeznutljiv je postao za tim siromahom.
Sultanat ga je od tog lutfa spriječio.

*lutf = ispoljavanje ljubaznosti

Rahmet Sadri Džihana čeznutljiv je postao za tim miskinom / siromahom. Vidite ovo: za tim siromahom… Poznat nam je onaj hadisi-šerif: El fakru fahri! (Siromaštvo je moj ponos!) Ne misli se ovdje na materijalno siromaštvo, nego na svijest o potpunoj ovisnosti o Bogu Uzvišenom, i o tome da ništa nije tvoje. Zadobiti taj mekam, to je nešto posebno vrijedno. Pogledajte koliko nam to treba! Sve probleme imamo zbog ovoga što smo rekli da je nešto naše, jer odmah smo se uvukli u odbranu toga, zato što smo rekli da nama nešto pripada, a zapravo – ništa nam ne pripada! Premda vidimo da sve ostavljamo, ipak sebi pripisujemo vlasništvo! I pogledajte na šta su sve ljudi spremni (na svim nivoima) da bi odbranili nešto što, ùistinu, i nije njihovo!

Pamet je zbunjena i začuđena nad tim, da li je on privukao
ili je privlačnost, od te strane stigla na ovu stranu.

Ovako ponekad hz. Mevlana samo nagovijesti neku temu (a obično su to visoke mesele) kao što i u ovom bejtu kaže: Pamet je zbunjena i začuđena, ko koga sad ovdje privlači… A onda, pošto je postavio takvo pitanje, vraća se i direktno kaže:

Ostavi nagađanja, jer ti nisi upućen u ovo.
Usne sklopi! Allah najbolje zna skrivene stvari!
Ovaj govor, nakon ovog, ja ću zakopati.
Taj Koji povlači, vuče me u drugom smijeru.
Šta da radim?

Jer je Bog Uzvišeni Taj Koji povlači – On me vuče na drugu stranu. Šta da radim, nego da idem tamo gdje sam povučen.

Čim je ovu stvar rekao, gledajte sad kako nam ovu tajnu otkriva.

Ako sumnjaš u Gospodara Jedinog, evo ti dokaza neporecivog, a to je: Ti si zamislio nešto, međutim ne možeš nikako da kreneš na tu stranu, neko te vuče na drugu stranu… Zar ne vidiš da se tu ispoljava jedna druga volja?! Je li ti to dosta kao dokaz o Gospodaru Jedinom?! I sad će on u nekoliko narednih bejtova da kaže nešto o tome. Vidite kako to izgleda u Mesneviji, kad on kaže: Ovo je vahj – nadahnuće od Hakka Uzvišenog, i kuda ga Gospodar vodi, on tamo ide. Sad je ovamo, pa tamo, a sve će to ponovo povezati i vratiti se na glavni tok, otkrivajući nam usput mnoge tajne. Sad je pitanje, koliko smo otvoreni za ovo, pa da na najbolji način dokučimo i poberemo ove bisere, iz ovog „Sinjeg mora“.

Ko je taj koji te vuče, o ti brižni?
Taj koji ti ne dozvoljava da govoriš o ovome?

Dakle, ja htjedoh da vam dalje govorim, ali najedanput, vidim da povučen bivam… Ko je taj koji te vuče?

Ti doneseš stotinu odluka radi puta,
a On te odvuče na neko drugo mjesto!

Svi smo ovo nebrojeno puta iskusili. Ti donio stotinu odluka, sve isplanirao, i najedanput, drugo mjesto se otvorilo. A sad pogledajte ovaj prelijepi primjer:

On okreće povodac na svaku stranu,
da bi nedresirani konj upoznao jahača.

Onaj jogunasti, obijesni konj, on bi negdje tamo – međutim, ne može – pod uzdom je, mora slušati na koju stranu ga jahač okreće, a to sve zbog toga da bi upoznao jahača.

Pronicljiv konj ide vanrednim, odmjerenim korakom,
jer on zna, da je na njemu vrstan jahač.

Pronicljiva osoba, koja živo zapaža i duboko mišlju proniče, zna u čijoj ruci je uzda – u Hakkovoj, i onda on ide vanrednim, odmjerenim korakom, odgojeno.

On je privezao tvoje srce za stotinu vatrenih
želja, razočarao te, i onda ti slomio srce.

Zašto slomljeno srce? Vidjeli ste na samom početku Mesnevije kad hz. Mevlana kaže: Tražim srce, rastancima slomljeno; da njemu kažem tajnu! I sve što je s tobom i tvojim srcem urađeno, tih stotinu vatrenih želja i razočarenja, sve je to zbog toga, da te pripremi za primanje ovakvog dara, da takvom, slomljenom srcu, tajnu kaže. Znači, Gospodar, On je privezao tvoje srce za stotinu vatrenih želja, za stotinu misli i fantazija, a onda se one ne ispune – spriječio te je u tvojim željama i namjerama pa čovjek ostane razočaran, slomljena srca.

Budući da je On slomio krila te tvoje prve nakane,
pa kako to, da postojanje Onog Koji lomi krila,
nije u tvojoj svijesti uglavljeno?

Budući da je On slomio krila te tvoje prve nakane (ne možeš da dođeš do toga što si poželio i zamislio) kako onda, postojanje Onog Koji lomi krila, nije u tvojoj svijesti uglavljeno? Zašto, u svome životu, ne prihvataš Njegove postupke?! Zašto ne shvataš postupke tog Lomitelja krila?!

Pošto je Njegovo određenje prekinulo uže tvoga plana,
kako to da ti Božije određenje nije jasno dokazano?

DOKIDANJE I PONIŠTAVANJE ODLUKA JE S CILJEM, DA ČOVJEK ZNA DA JE ON (BOG) VLADAR I NADMOĆNI, A POVREMENO NJEGOVO NEDOKIDANJE ČOVJEKOVE ODLUKE I NJEGOVO OMOGUĆAVANJE OSTVARENJA ČOVJEKOVE ODLUKE JE S CILJEM, DA GA NADA POTAKNE NA OSTVARENJE NAUMA, TAKO DA JE ON PONOVO PONIŠTI, KAKO BI OPOMENA DOLAZILA IZA OPOMENE

Tvoje odluke i naumi, u toku dogodovštine,
s vremena na vrijeme, ispadaju ispravni,
tako da tvoje srce, u nadi za tim, tome stremi,
i da On iznova, tvoj naum poništi.
Jer, ako bi te On u potpunosti držao neuspješnim,
srce bi postalo beznadežno. Pa kako bi ono (srce)
ponijelo sjeme nadanja.

A čovjek ne smije biti u tom halu, ne smije izgubiti nadu u Allahovu milost; zato, s vremena na vrijeme, Gospodar daje da se odviju stvari onako kako smo to i zamislili.

Ako se ne bi posijalo sjeme nade, od njegove ogoljenosti,
kako bi se nad njim očitovala Njegova nadmoćnost?

Da Bog nije posijao sjeme nade u ljudsko srce i da zatim nije dao mogućnost njenog ostvarenja, kako bi drukčije čovjek mogao shvatiti da je podređen Božijoj volji?

Usljed neispunjenja svojih murada, zaljubljenici
postaju obaviješteni u pogledu svoga Gospodara.

Kada se čovjek nađe podređen božanskoj volji koja ga sprječava u postizanju njegovog cilja, shvaća da je slabo i podređeno biće. A to je privilegija ašika, koji usljed neispunjenja svojih murada postaju obaviješteni u pogledu svoga Gospodara.

Razočarenje postane vodič ka Džennetu.
Huffetil dženneh – poslušaj, o ti dobroćudni!

Ovo: Huffetil dženneh… je dio hadisi-šerifa na koji cilja hz. Mevlana, a koji glasi: Džennet je okružen patnjama, a Džehennem je okružen strastima. Ašik je svjestan da ga ovo razočarenje vodi Željenom – ispunjenju njegovih želja, jer se on tako afirmiše kao neko ko je potpuno ubijeđen u Stvoritelja svog, ima husni-zan (lijepo mišljenje) o Njemu, a sva ta iskušenja, samo su stepenice na putu ka Hakkovoj blizini.

Kad su svi tvoji muradi slomljene noge,
dakle, postoji Jedan čija volja se sprovodi.

Eto kako nam sve to zaokruži. Ako tražiš argument – evo ti argument, jer ovo svi svakodnevno doživljavamo. Volja Jednog Jedinog se sprovodi, bilo to nekom drago ili ne!

Prema tome, iskreni ljudi postali su slomljeni pred Njim.
Ali, gdje je njihova slomljenost, u usporedbi sa
slomljenošću onih koji vole (Njega)?

Sad nam uvodi ove dvije kategorije – iskreni i zaljubljeni, da nam pokaže na njima kako to izgleda. Znači, iskreni su postali slomljeni pred Njim, pred Gospodarom, Hakkom Uzvišenim, ali gdje je ta njihova slomljenost u odnosu na slomljenost onih koji vole? Ogromna je razlika u tome.

Pametni su slomljeni pred Njim iz nužde,
a zaljubljeni su slomljeni sa stotinu ihtijara.
 *sa stotinu ihtijara = sa stotinu slobodnih volja i izbora

Oni koji vole Boga, potpuno su napustili svoje želje, dok su pametni pokušali ostvariti svoje želje i htijenja, ali ih je Božija odredba spriječila u tome, tako da su iz nužde slomljeni pred Njim.

Imamo još dva bejta.

Pametni su Njegovi robovi zatočeni,
a zaljubljeni su Mu šećer i slatkiši.

(Ašici pokazuju slast i radost u pokoravanju Njegovoj volji, dok su pametni ljudi u poslušnosti iz obaveze…)

Vidite kako je ove dvije kategorije ili dvije osobenosti kod nas pojasnio. I jedni i drugi su sretnici, ali pametni su Njegovi robovi zatočeni… Ovdje nas upućuje na ono što je Imami Džaferi Sadik rekao, a i drugi velikani, jer ima više sličnih predaja: – Robovanja (Ibadet) ima tri vrste: ibadet roba, ibadet trgovca i ibadet slobodnog čovjeka. Ibadet roba je od straha (i to je sad ovaj rezon – pametni ljudi zatočenici, boje se i donose na mjesto sve što treba da ne izađu iz tog stanja, jer bi mogli da budu pozvani na odgovornost i kažnjeni). Ibadet trgovca – on to radi očekujući nagradu, i sve što uradi na ovom svijetu sve je to uredu, to Gospodar prima, ali da vidimo koja je to razlika. On radi, žrtvuje, daje očekujući sutra nagradu, a to je opet nešto mimo Gospodara, ali to Gospodar kabuli i obećava nagradu za to.

E sad dolazi ibadet slobodnih – to su oni koji iz ljubavi robuju svome Gospodaru i onda oni nisu zatočenici.

Prije jedno 12 godina, posjetio sam jednog čovjeka u zatvoru u Belgiji. (Neprijatan je to susret, ali sam puno nešta naučio iz toga.) Kad sam dolazio, vidio sam kako izgleda taj kraj: neke žitnice, polja… – fino je to izgledalo. Međutim, tek kad sam izašao iz zatvora, onda sam to vidio drugim očima. Unutra ulazite, vrata za vratima se zatvaraju, i to gromoglasno, ta pokretna željezna vrata – jedna, druga, treća, dok ne dođete u tu dvoranu gdje možete da vidite te ljude koji su zatočeni. (Ja neću da govorim dalje o tome, navodim ovaj primjer na koji me podsjetio ovaj bejt. Hoću da kažem kako možemo biti zatočeni, i da se obiknemo tako da nam bude lijepo u tom zatočeništvu.) Kad sam tamo progovorio sa ovim čovjekom, on mi kaže kako oni tu sve imaju: nàvakat hrana, dvorane za trening, dižu tegove, šetnja okolo – nikakve brige nema. I rob koji na ovakav način dobiva hranu, vidite kako to lijepo izgleda u odnosu na one druge van zatvora, koji su u daleko težoj situaciji po pitanju imánja i nemánja. Ovi u zatvoru ljepše, komfornije žive, dok ovi neki što su vani nemaju ni krova nad glavom, ni sahana hrane da pojedu, nego gladuju, a ovamo u zatvoru to sve imaš. Međutim, kad izađeš napolje, onda vidiš šta je zatvor, onda tek vidiš šta je sloboda. Ja sam tek po izlasku iz zatvora, vidio kako je lijepa ona žitnica pored koje sam prošao, a da ste me pitali prije o tome, kazao bih – vidio sam žitnicu, ali ljepotu njenu ne. Onda sam razumio šta je sloboda, kakav ona pruža uvid.

I sad završava ovim bejtom, upućujući na jedan ajeti-kerim.

Dođite prisilno! – je povodac pametnima.
Dođite dragovoljno! –je proljeće onima izgubljenih srdaca. (4472/III)

Ovdje upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: Zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa nebu i Zemlji rekao: „Pojavite se milom ili silom!“ – „Pojavljujemo se drage volje!“ – odgovorili su. (Fussilet, 11)

„Dođite prisilno!“ – je povodac pametnima, Gospodar ih tako privlači, jer neke treba lancima voditi u Džennet (to će nam, ako Bog da, u sljedećem dersu objasniti) a drugi dragovoljno to rade. Vidite kako je rekao – dragovoljno je proljeće onima izgubljenih srdaca.

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu ea-lem bis-savab!

Ovo nije gatanje po zvijezdama,
niti čvaranje po pijesku, niti je san;
ovo je ,,vahji-hakk” (božansko otkrovenje);
A Allah, dž. š., najbolje zna šta je pravo!
El-Fatiha!

103. ders iz trećeg sveska Mesnevije, koji je h. hafiz Mehmed Karahodžić održao 24. 08. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.