Ovo sad opet hz. Mevlana sebi kaže. Vidi koliko je visoko otišao sa ovim bejtovima koje sad govori, pa kao što nam je u prošlom dersu rekao: Sve ovo što govorimo su suptilne stvari, zato molite Boga Uzvišenog da se ne poklizne vaše shvatanje! I sad, vidjevši to, kaže sebi samom: Dođi sebi, usta zatvori! Usta fitneluka su se otvorila!, usta raznih kušnji, gdje sad sve ovaj govor može da odvede nekog ko ovo sluša… Zato: Čuvaj riječi! Allah najbolje zna šta je pravo!

Prilagodio i obradio: Šaban GADŽO

Časopis „Bosna“ u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu u Sarajevu.

”Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 4212–4249/III (prvi dio)

Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri…

NASLOV:
OSTATAK PRIČE O GOSTU TOG MESDŽIDA, KOJI UBIJA GOSTE, TE ČVRSTINA I ISKRENOST NJEGOVA

Ponovo se (evo već nekoliko puta) hz. Mevlana vraća na ovu priču, pa kaže:

Taj garib grada, uzvišenog stremljenja,
reče: „Ja ću spavati noćas u ovom mesdžidu.

Ovim terminom taj garib grada, taj stranac koji se našao u ovome gradu (na ovome svijetu) upućuje na hadisi-šerif kad je Poslanik, s. a. v. s., rekao Abdullah ibni Omeru, radijallahu anhu: Budi na ovome svijetu kao garib, ili kao putnik prolaznik.

Pogledajmo sad koliko je dubok ovaj bejt: Taj garib grada, uzvišenog stremljenja… Svi smo mi garibi, samo je pitanje da li ćemo zadobiti istinsku svijest o tome. Ako se to ne desi, onda mi možemo govoriti jedno, a živjeti sasvim drugo. Mi živimo s uvjerenjem da je ovo vječna kuća, ne bi nikada odatle otišli, a onaj ko je svjestan odakle je došao, probudilo se ono iskonsko: Elestu bi Rabbikum? – Nisam li Ja vaš Gospodar?, tajzna dobro koja je to njegova domovina; on se osjeća garibom na ovom svijetu. Biti garib u pravom smislu, na to nam ukazuje drugi dio bejta. Šta treba da uradimo na ovom svijetu? U bejtu kaže: Taj garib grada, uzvišenog stremljenja… Trebali bi, uz Allahovu pomoć, da se oslobodimo ove horizontale koja nam ne ostavlja drugu perspektivu osim da se sudaramo jedni s drugima, po raznim osnovama. Jer, kako kaže jedan velikan, na ovim horizontalnim vratima velika je gužva, a ti promijeni perspektivu – (p)odigni pogled!, to jeste zadobij uzvišena stremljenja, jer na tim gore vratima nema nikakve gužve, slabo ko baca pogled gore.

Ja ću spavati noćas u ovom mesdžidu, kaže ovaj garib, ja se ne bojim smrti. Mi vidimo da je riječ o ašiku kojeg ljubav goni da što prije dođe do susreta sa svojim Voljenim. E sad i ovaj garibluk… Molimo Gospodara da nas nadahne da na pravi način shvatimo ovo, ali u društvu sa istinskim Allahovim robovima – nadat se – da ćemo razumjeti o čemu se radi. Jer mi vidimo, čitajući knjige, a živeći ovaj život danas, kako su ljudi na raznorazne načine opisivali taj svoj odnos sa ovim staništem, pa da se ne bi – ne dao Bog – prevarili u smislu: odoh se ja sad povući, jer mi dunjaluk ne ide od ruke… Ili: možda bi trebalo da budem asketa, možda bi trebalo mnogo čega da se čovjek liši… Da ne bi ovako lutali, morali bi da na pravi način shvatimo šta je uloga ovoga svijeta. Ovo je njiva gdje se sije. Nemamo druge prilike u kojoj možemo da zaradimo vječnost. I najbolji ljudi, svi su to imali na svojim leđima: nosili su brak, nosili su druženje, nosili raznorazne zanate, i sve su donosili na svoje mjesto. Dakle, sve je svoj hak imalo, i oni su odgovorili na taj hak. Samo, nemojmo dozvoliti da se obiknemo ovdje. U tom smislu budimo svjesni ovog garibluka, i onda nema problema. Ima ljudi, kako nam ajeti-kerim kaže, koje prodaja i kupovina ne odvraća od zikrullaha… (En-Nur, 37) Sve radi kao i drugi ljudi, ali kod njega se ne dešava odsutnost, ne zapada u gaflet. Ovo nam je jedina prilika da steknemo vječnost, upravo ovo stanište, pa da nas Allah nadahne na prave postupke.

Dalje ovaj musafir govori:

O, mesdžidu! Ako si ti moja Kerbela,
prihvatam te kao Kabu moga hādžeta.

O, mesdžidu! Rekli smo da mesdžid upućuje na ovaj svijet. Ko god je došao u ovaj mesdžid, na ovaj dunjaluk, mora umrijet. A ovaj ašik kaže: O, mesdžidu! Ako si ti moja Kerbela… (A Kerbela je mjesto belaja, tuge, žalosti, iskušenja, pa ovim bejtom hz. Mevlana upućuje na taj događaj, koji se desio 61. godine po Hidžri, kada je ubijen unuk Božijeg Poslanika, s. a. v. s., hz. Husein, sa tom svojom malobrojnom skupinom.) Dakle: Ako si ti moja Kerbela, prihvatam te – prihvatam ja tu smrt, jer ta smrt nije smrt, to je novi život – prihvatam te kao Kabu moga hadžeta, prihvatam te kao usmjerenje moje potrebe, ja žudim, ja imam potrebu za tim.

A kako je rekao jedan od ehli-bejtskih imama – čini mi se da je to Imami Džaferi Sadik, r. a. – on je kazao: Sva je Zemlja Kerbela, a svaki dan Ašura! (Svaki dan!) A jedno od imena dunjaluka je Darul-bela / Kuća belaja. Znači, mi smo svi na Kerbeli! Kako sad razumjeti ovo drugo, ovo ubistvo koje se dešava? Svaki dan se to dešava. Uzet ćemo ono što nam je historija kazala, što je prenijeto do nas. Šta se tu desilo? Ubijen je neko ko je nosilac Istine, i što je za nas vrlo bitno, ubijen je od strane vjernika, koji su isto tako muslimani. Prenesimo sad to i na našu vanjštinu i na našu nutrinu. Šta se to dešava svakodnevno? Svakodnevno je Ljepota ugrožena, jer je hz. Husein Ljepota. Sam korijen ove riječi govori o husnu, to upućuje ne Ljepotu. Hoćemo li dozvoliti – a da nas Allah sačuva toga – da ove vojske, koje su i u nama i oko nas, likvidraju tu Ljepotu?! Ali znajmo, da se to svaki dan dešava, da se u ime Boga borimo protiv Istine! E ovo je sad do nas, da svako pojedinačno razmisli na koji način da dođe do budnosti po pitanju ovoga. A eto, velikani su nam kazali kako da ovaj naš život postavimo, pa nam vele: Kad ustaneš ujutro, a ti dadni obećanje sebi – danas ću se potruditi da radim samo ono što je Allah, dž. š., naredio i da se klonim onoga što je On zabranio. Onda počinje tvoj dan, onda nastupa murakaba, bdijenje nad svojim postupcima. Sad gledaj dobro, čovječe, budno prilazi svemu, jer su iskušenja tu – ti si na Kerbeli! Belaji su i oko tebe i u tebi! Gledaj sad dobro da ti intervali gafleta ili sna (nemara) budu što kraći, a onda, kad se završi dan, naveče, sam sa sobom svedi muhasebu (obračun). U toj osami, svako zna kako je dan proveo, šta je radio i s kakvim motivom je uradio neko djelo. Recimo, uradio sam neko dobro djelo, ali vidim (to znam sam) bilo je tu nečega što se upetljalo: možda sam želio pohvalu, možda sam želio nekakve druge privilegije… I odmah zavapi: Gospodaru, oprosti mi, ovo je stvar koju Ti ne voliš! Oprosti mi, ovo je moja slabost! Mi smo krhki, pomozi! Vidiš drugo djelo, rekao bi potpuno čisto, ništa nisi uradio naopako, onda reci: Ja Rabbi, beskrajno Ti hvala na ovom nadahnuću i pomoći da do kraja ovo uradim! Na takav način, ako Bog da, nećemo biti slijepi po pitanju ove Ljepote, koja je u svakom trenutku pred nama: Allah je lijep i voli lijepo! Ma gdje se mi okrenuli, Njegovo Lice je tamo! Ako to ne znamo, onda nam se može desiti da se u „vojsci vjere“ borimo protiv te Ljepote – u ime Boga, protiv Istine! Mi ćemo prihvatiti Kerbelu, jer je ovo Darul-bela, i shvatiti da je – umiranje ovdje – život vječni.

Sada me ostavi, o odabrana kućo (vješala),
da izvršim, sa konopcem, jednu igru, kao Mensur.

(dar u perz. znači kuća, a znači i vješala; u ovom kontekstu ova kuća upućuje na vješala)

Evo vidite, opet spominje Mensuri Halladža, k. s., upućuje na njegov slučaj. Ovaj musafir kaže: Sada me ostavi, o odabrana kućo / vješala (on vješala naziva odabranim!) da izvršim, sa konopcem (tim užetom koje treba da mi se stavi oko vrata) jednu igru, kao Mensur.

Čitali smo da se je, hz. Mensuri Halladž, noć uoči pogubljenja, u ćeliji u kojoj je bilo dosta zatvorenika, obratio zatvorenicima, ovim riječima: – Hoćete li da vas oslobodim od ovih okova? Oni mu kažu: – Pa, oslobodi sebe! Smiju mu se. Gdje to može biti?! On ih opet pita: – Hoćete li da vas, Allahovom dozvolom, oslobodim? – Pa, de!, pristaju oni. On je naišaretio prstom prema njima i svi su okovi spali. – Dobro – kažu oni – kako sad misliš da izađemo napolje? Hz. Mensur je pokazao prema zidu, spomenuo Allahovo ime, i otvor se na zidu ukazao. Svi su izašli napolje. Sad onaj posljednji što je ostao, pita ga: – Zašto ti ostaješ? A on mu kaže: – Ja sam u Božijim okovima, i to mi ne dolikuje da radim. Kad su ga poveli na vješala, on je išao kao da ide na sastanak sa svojom dragom, pa su ga pitali: – Kakav je to hod? – Ovo je hod zaljubljenih – odgovara Halladž. Navodi se da mu je pod samim vješalima jedan postavio pitanje: – Šta je to ljubav? On mu je rekao: – To ćeš vidjeti danas, sutra i prekosutra. Taj dan su ga objesili, sutra su ga spalili, a prekosutra njegov prah po Tigrisu razasuli. Pa sad ovaj ašik kaže: …da izvršim, sa konopcem, jednu igru, kao Mensur – drugim riječima: da i ja budem kao on na vješalima podignut za primjer.

Kad bi tvoj nasihat bio bolji od Džebrailovog,
ja poput Halila, neću pomoć tražiti u vatri.

Ovo kaže svima onima koji savjete daju njemu. Znamo kad je katapult izbacio Ibrahima, a. s., prema vatri, u tom trenutku Džibril, a. s., mu je ponudio svoju pomoć, a on je rekao da nema potrebe za tim, dovoljno je što Allah zna za moj hal. I ovaj ašik tako odgovara: ni ja neću tražiti pomoć u vatri, jer on vidi da je ta vatra istinski ašik, da je to ružičnjak.

O, Džebraile – idi, jer ja plamtim!
Kao ud i amber, bolji sam kad gorim.

Kao ove mirisne biljke, bolji sam kad gorim, jer u susretu s vatrom ispuštam takav divan miris.

O, Džebraile! Premda ti nastojiš
da me spasiš i sačuvaš kao brat;
o, brate, ja k vatri hitam!
Ja nisam ta duša, koja ide za tim
da dobije više, i onda manje.

Ja nisam ta animalna duša, ta životinjska duša u čovjeku, koja treba da bude kultivisana, koja ide za tim da dobije više i onda manje, jer nakon tog dobitka slijedi ovaj gubitak.

Ja nisam osoba kojom upravlja njegov nefs, ili kojom dominira njegov ego… To je ta hajvanska strana u čovjeku, koja dobiva više i onda manje. Jer, govor enanijeta je uzimanje, a govor aška davanje. A ovaj ašik je spreman da dadne i ono šta je najvrjednije, svoj život; nije od onih koji su dali prednost „snijegu“, tj. imetku i životu, nad cijenom koju Allah plaća za to. On poznaje ovaj govor, govor davanja, a to je ljubav.

Bože dragi, kakav je ovo govor! Da nam Allah bude na pomoći! Vjerujte, govorim subjektivno, zapalo me da vam ovo kažem, pa me bude stid… Evo, ovako mogu prenijeti, kako je rečeno… Jasan mi je prijevod, a kad pomislim koliko je čovjek probao ili je li išta probao (iskusio) od ovoga, e onda me bude stid što ovo govorim. A eto, šta ću, moram.

Zapamtimo ovo dobro: Govor enanijeta je uzimanje, a ljubavi davanje.

Sad će nam u sedam-osam bejtova objasniti kako ovo izgleda, kad dominira nefs, odnosno ta hajvanska dimenzija, šta je tu dobitak, kako izgleda dobitak, a kako ovaj gubitak.

Animalna duša raste putem zelenog bilja.
Bila je vatra i kao triješće utrošena.

Animalna duša raste putem stočne hrane, kojom se stoka hrani. Bila je vatra… (okusila je, možda, ašk, aški-medžazi – djelimičnu ljubav, ali nije ovu suštinsku ljubav okusila), i onda, kasnije, biva kao triješće utrošena, jer su te ljubavi, taj ašikluk, nešto što nestaje, što prolazi.

Da nije postala triješće, ona bi davala plod.
Do ebeda bi svaku stvar popravljala i dograđivala.

*Ebed – vječnost, beskonačnost…

Gorući vjetar je ova vatra, znaj!
Zraka vatre je. To nije ajn.

Ova aški-medžazi, djelimična ljubav – to je zraka ove vatre o kojoj govorimo, kroz primjer ovoga musafira. To nije ajn – to nije sama bitnost, suština vatre. A vatra aška je gorući vjetar!

Ajn vatre je u eteru, jekinen.
Zraka i sjena nje su na zemlji.

Ajn, suština ove aški-hakiki, istinske ljubavi (njena bitnost) je u eteru, znaj to jekinen – pouzdano, bez sumnje. A refleks te istinske vatre, te kompletne ljubavi, njena zraka i sjena je na zemlji.

Bez sumnje, zraka usljed podrhtavanja nema stalnosti.
Ona će se brzo vratiti svome izvoru.

To je odnekle odozgo, od sunca došla ta zraka; možda ste je mogli vidjeti na zidu… Kad se pomjerilo ono gore sunce, nestala je i zraka, vratila se svom izvoru.

Tvoj stas je nepromijenjen,
ali tvoja sjena je, sad kratka, sad duga.
Zato što u zraki niko ne nalazi trajnost.
Odrazi se vraćaju njihovim majkama.

(Vraćaju se tamo odakle su i došli.)

Dođi sebi, usta zatvori! Usta fitneluka su se
otvorila! Čuvaj riječi! Allah najbolje zna šta je pravo!

Ovo sad opet hz. Mevlana sebi kaže. Vidi koliko je visoko otišao sa ovim bejtovima koje sad govori, pa kao što nam je u prošlom dersu rekao: Sve ovo što govorimo su suptilne stvari, zato molite Boga Uzvišenog da se ne poklizne vaše shvatanje! I sad, vidjevši to, kaže sebi samom: Dođi sebi, usta zatvori! Usta fitneluka su se otvorila!, usta raznih kušnji, gdje sad sve ovaj govor može da odvede nekog ko ovo sluša… Zato: Čuvaj riječi! Allah najbolje zna šta je pravo!

Prvi dio 99. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je h. hafiz Mehmed Karahodžić održao 27. 07. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.

DRUGI DIO NA LINKU: Šejtan je u Ademu vidio prašinu, a nije vidio konjanika!