Analizirajući desetke tekstova objavljenih danas povodom Dana bijelih traka i godišnjice u Višegradu, samo u dva teksta je spomenuto ko su počinitelji zločina. Obično sarajevski mediji za svirepo ubijene Bošnjake i Hrvate koriste izraz “stradali” u ratu, “nevino ubijeni” ili su samo “žrtve zločinačke politike”.

Ko je pobio 3.176 Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru 1992. godine? Odgovor na ovo pitanje na dan obilježavanja njihovog ubistva nećete pronaći u sarajevskim medijima. A ko je pobio više od 3.000 Bošnjaka u Višegradu 1992. godine? Ni na ovo pitanje nećete pronaći odgovor u sarajevskim medijima, barem ne kada se obilježava Dan bijelih traka, u znak sjećanja na pobijene Bošnjake Prijedora ili na dan kada se obilježava godišnjica početka istrijebljenja Bošnjaka Višegrada.

Analizirajući desetke tekstova objavljenih povodom Dana bijelih traka i godišnjice u Višegradu, u samo dva teksta je spomenuto ko su počinitelji zločina. Obično sarajevski mediji za svirepo ubijene Bošnjake i Hrvate koriste izraz “stradali” u ratu, “nevino ubijeni” ili su samo “žrtve zločinačke politike”.

Sarajevski mediji, svjesno ili nesvjesno, korištenjem takvih izraza bez jasnog imenovanja odgovornih samo amnestiraju zločince, jer 3.000 ljudi moglo je stradati na razne načine – u poplavi, zemljotresu, padu aviona, potonuću broda… Ali nisu oni stradali, oni su ubijeni, izvedeni iz svojih kuća, upucani iz blizine, natovareni na kamione, odvezeni u unaprijed pripremljene grobnice i tu zakopani.

To se ne može nazvati stradanjem.

To je pomno isplaniran zločin sa sudjelovanjem velikog broja ljudi, onih koji su ga aktivno činili i onih koji su aktivno šutjeli, gledali, odobrali ili okretali glave. Oni jesu bili nevini, nikakvu krivicu nisu imali osim drugačijeg imena, nacionalnosti i vjere, ali nisu “nevino ubijeni”. Sarajevski mediji kao da se se boje reći ko ih je pobio. Jesu žrtve zločinačke politike, ali ko su predstavnici te politike, kojem narodu pripadaju, kojim organizacijama, ko su predstavnici i ko je sve dio t ezločinačke politike?

O tome ni slova u sarajevskim medijima.

Boje li se sarajevski mediji jasno reći ko je počinio zločine nad Bošnjacima i Hrvatima Prijedora, Višegrada… Možda ne žele uvrijediti “komšije”, iste one koji su uz šoljicu kafe gledali kako njihovi rođaci, prijatelji, komšije odvode, ubijaju i zakopavaju komšije druge nacionalnosti, da se ne uvrijede što su zaposjeli imovinu, opljačkali kuće svojih dojučerašnjih komšija koje su gledali kako ih odvode u smrt. Ili da se ne uvrijede oni komšije što su bagerima kopali grobnice za komšije Bošnjake i Hrvate, što su vozili kamione sa mrtvim tjelima komšija, ili im pucali u leđa.

Što su po dva-tri puta prekopavalai grobnice skrivajući tragove zločina?

Sarajevski mediji konačno moraju shvatiti jedno – da se stvari moraju nazivati pravim imenima. Bošnjake i Hrvate Prijedora pobili su prijedorski Srbi u uniformama Vojske Republike Srpske, odmetnute policije i paravojnih formacija, nakon oružanog državnog udara, po naređenju tadašnjeg srpskog političkog rukovodstva sa Srpskom demokratskom strankom na čelu.

I molim vas, nemojte te ovdje govoriti o individualnoj krivičnoj odgovornosti. Riječ je o sistematičnom, pomno planiranom zločinu, u kojem su učestvovali široki slojevi stanovništva kao nalogodavci, direktni izvršitelji, saučesnici, logistika, oni koji su podržavali riječima ili djelom, prešutno ili koji su samo okretali glavu.  

Ali u ovoj priči postoje dva izuzetka. Jedan je Fikret Alić koji je za Avaz izjavio: “Ljudi su pobijeni. A za koga i za čiju politiku i čiju propagandu, ja se i danas pitam. Imam običaj pitati komšije Srbe – kažu bilo nam lijepo u Jugoslaviji, jeste, ali mi je nismo razvalili, nama niko nije smetao, mi rat nismo počeli. U Prijedoru nema da se desio incident da je neko masakrirao Srbe, oni mogu propagandu širiti, ali su oni napravili masakr nad ostalim stanovništvom, nad muslimanima, Hrvatima, Romima i ostalima”.

Drugi je Ilija Cvitanović, predsjednik HDZ 1990, koji je za razliku od člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića, kao krivca jasno označio VRS: “Samo u selu Briševo, koje je potpuno sravnjeno napadom vojske VRS 24. srpnja 1992. godine, na najmonstruoznije načine ubijeno je 67 civila. Za ove zločine nikada niko nije osuđen – ni pred međunarodnim ni pred domaćim sudovima, a preživjeli Hrvati iz Prijedora nikada se nisu vratili na svoja ognjišta”.