„Ne raste svako cvijeće da ga vide, niti je svaka lončanica da cvjeta. Neka stoje na pendžeru duše – da znaš gdje ti je dom.“
Znao je Šejh da i ćilim ima svoju logiku reda, kao i bašča. Svaki čvor je ponavljanje pokornosti. Svaka nit poslušnost putanji. Ali kad se red prekine, nastane cvijet. Istinska spoznaja dolazi kada se srcu dogodi ono što razum ne može objasniti. Samo pukotina u uzorku svijeta otkriva cjelinu srca.
Jedno u Jednome, bez geometrije, bez dokaza. Ni ugao, ni promjer, ni zlatni rez ne pomaže u ovome krugu, jer krug je od suze nacrtan.
Šejha su jednom upitali, pomalo šaljivo: „Šta vidite, šejh efendija?“ Zastao je, pogledao u prvu čehru koja je naišla toga dana i zatim tiho, gotovo tužno, odgovorio: „Kada bih rekao, ubili bi me na licu mjesta.“
Od tada ga više nisu pitali, ali su ga češće gledali u strahu da će mu doći viđenje dok je pažljivo vezao pojas svoje hrke, dok je izgovarao Bismillu. Viđenje nije za uši, nego za srce, a srca Halilovih derviša su bila poput voska na suncu, lahko se oblikuju, još lakše tope. Bojali su se da će biti prvi koji će, u trenu nepažnje, ispustiti riječ koja bi mogla ubiti svojim neznanjem. Zato su šutjeli. I gledali. I voljeli ga više nego ikad. Jer nekada je pogled dova, a šutnja u pokornosti najiskrenije priznanje.
Je li ruža urasla u zemlju kao hadžijski prstenjak u ruku derviša Midhata? Ne zna se više gdje prestaje zemlja, a gdje počinje zrno tespiha. Možda ruža i ne raste iz korijena, nego iz virda na usni.
Na ćilimu, kao i u bašči, pjev slavuja ima obrazac. Lijepo lice derviša bilo je poput otvorene ruže. Nasmijana ujutro, kada svijet još nije odlučio kakav će biti. „Bašča je najljepša kad nije jednake boje“, govorio je Halil Hulusi, „jer On nas je stvorio različite da se upoznamo, ne da se međusobno obojimo u isti ton“.
U toj šarenoj bašči, šejh je znao: Ljubav i smrt rastu jedno pored drugoga. Kao mak i šafran, jedan krvari tišinu, drugi miriše samoću. Nema ljubavi bez umiranja. Svaki osmijeh derviša bio je blagi oproštaj, svaka ruža pomilovana kao da se više neće vratiti. I kad je gledao lica svojih derviša, vidio je i ono što dolazi. Smrt je samo drugi oblik ljubavi – ona što se razlijeva bez ostatka, kao miris koji ostane nakon što ruža nestane.
U haremu tekije cvjetalo je svašta: i zaboravne tratinčice, i tvrdoglavi zumbuli, i jedan ljiljan što nije nikada procvjetao po istilahu – samo je bodrio druge da rastu. Najtiše je rasla jedna lončanica iz sarajevskog predgrađa, obična, domaća, bez imena u đulistanu, koju mu je, godinama ranije, poklonila nana derviše Elme u posudi zalivene zemlje.
„Neka ti stoji na pendžeru, šejh efendija“, rekla je tada, „da znaš kad si kod kuće“.
I doista, nikada nije iznijeta iz lonca, nikada presađena. Šejh je govorio: „Nije sve što raste ukras. Neko cvijeće raste samo da nas podsjeti da su nane najbolje znale hoditi stazama islama.“
Tako je ta lončanica postala najnevidljiviji cvijet bašče, ali i najbliža uvenuću, jer joj se niko osim Hulusije nije divio. Samo Hulusija je cvao u skromnosti. Samo on je znao da je Allah Uzvišeni najbliži onima koje niko ne primjećuje. Samo on je svako jutro šutke spuštao pogled na listove, kao da im udahom dove briše suze što ne umiju poteći.
Na to je ušao derviš Midhat, u prošlom životu sarajevski profesor matematike. Nosio je tespih kao brojevni niz i ponavljao „La ilahe illallah…“ dok polumjesec iznad Sarajeva ne bi proplakao od riječi koje su srca zaboravila izgovoriti.
Riješio je jednadžbu srca: broj koji vodi do Rahmana uvijek ima nepoznanicu, ali samo jedan ispravan odgovor.
Šejh ga je pogledao s osmijehom i blago rekao: „Ne traži dokaz, nego dah. Srce, kad voli, više ne računa.“
VIŠE O TEMI: Ljubav i smrt u đulistanu Halila Hulusije
